Marketing
Deux ex machina
„Gori vatra…“ pjevao je, ako se ne varam Zdravko Čolić, svojevremeno jedan od vrlo popularnih pjevača ex-države zvane SFRJ. Ovih dana često se sjetim te pjesme. Prži sunce, pušu topli vjetrovi, živa se u termometrima ne spušta ni noću ispod 25 celzijevaca a danju penje i do 42 na suncu. Diše se na škrge. Ono malo vremena što sam vani uz mene je flaša Coca-Cole napunjena vodom kojom polijevam kosu da mi se ne upali mozak. Jednom riječju – 'Pakao'.
U takvo ozračje iz Hanovera u splitsku zračnu luku doputovao je moj stariji unuk – Teo, koji je s mamom bio na 'studijskom' sedmodnevnom putovanju u Njemačkoj. Uči u vrtiću petogodišnji momčić njemački pa otputovao s majkom na 'usavršavanje'. Baka i deda dočekaše ih na aerodromu, majka prespavala noć pa onda ujutro pravac Zagreb da preuzme brigu nad drugim unukom koji je trenutačno u punoj fazi vodenih kozica. Za vrijeme majčinog izostanka 'behandlao' ga je otac. Istog je jutra spomenuti otac krenuo iz Zagreba autobusom u Biograd, negdje na autoputu se njih dvoje mimoišlo, i oko podneva prošlog petka stigao u 'Pakao'. Najveću radost susreta pobudili su tikva i krastavac iz njihovog vrta koju je tata donio iz Zagreba.
Već navečer pala je prognoza: „Ako izdržim ovdje dva dana bit će čudo!“
I nije izdržao. Teo se ne voli kupati, zbog završne faze kozica (prvi ih je dobio), ne smije na sunce, voda mu hladna, mora pobrati plodove svog rada u njihovom vrtu u Zagrebu i u nedjelju navečer pala odluka da se putuje kući. Spremanje 'na brzaka', drugo jutro baka i deda prate sina i unuka na autobus i – opet smo sami.
Vratili se s autobusne postaje, sjeli u svoje uobičajene položaje: stražnjica na jednoj stolici noge na drugoj, kad zvoni telefon. Sin! Nije siguran je li spakirao unukovog zečića bez kojeg on ne može spavati. S mobitelom na uhu počela pretraga po njihovoj sobi. Zečić na podu između kreveta i krevetića!
- Poslat ću ga poštom, kažem zaboravivši da je jučer bio praznik.
- Dobro, kaže sin.
Pola sata poslije nalazim da je sin u mojem biogradskom brlogu ostavio punjač, pretpostavljam njegovog službenog mobitela. Provjera potvrđuje da je pretpostavka točna. Treba i to slati no sad već znam da ne mogu danas zbog praznika.
Padaju dva prijedloga: slanje sutra HPexpressom ili pak autobusom. Danas u jutro na poštu i - odustajem od HPexpresa jer on nije nikakav posebni nego sasvim obični express koji na odredište stiže drugog dana po predaji. Ostaje autobus u 17.15.
I bilo bi to OK da nisu ove paklenske vrućine. Sumnjam da ću moći u to vrijeme do autobusnog pješice a auto mi se ne 'raspakirava'. Pada dogovor s nećakom da će me on odvesti no u podne je takva vrućina da mi se vrti, moram leći i sve više sam uvjeren da neću moći ni autom. U takvim razmišljanjima protekao mi dan sve u nervozi kako će sve to ispasti. Jer iz određenih razloga pošiljka je trebala na odredištu biti baš danas.
I kad sam već pomislio da će i unuk ostati bez zečića i sin bez punjača, pojavio se 'deux ex machina' u vidu gošće koja je boravila kod bratića i danas odlazi kući u Zagreb autobusom u - 17.15. Nije joj problem da odnese pošiljku a sin će se revanširati time što će je s autobusnog kolodvora odvesti autom do kuće. I da sreća bude veća stan joj je u istom smjeru u kojem i mog sina.
Olakšanje je bilo takvo da je odmah palo pivce za živce ('Staropramen') a i vrućina odjednom više nije bila tako nepodnošljiva.
Post je objavljen 06.08.2013. u 20:31 sati.