semper contra
ponedjeljak, 06.06.2011.
Kako prihvaćati dogme i učiti varati
Sat hrvatskog jezika. Učionica VIIIa varaždinske Gimnazije početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pokraj ploče profesorica hrvatskog jezika B.P. Jedan od najboljih, ako ne i najbolji profesor iz tog predmeta kojeg je ta Gimnazija imala. Svako njezino predavanje bilo je jedan mali biser u bisernoj ogrlici koju je svaki od učenika nakon završene Gimnazije ponio sobom u život. Neki su je vrlo brzo izgubili. Neki su je spremili ne pogledavši je više nikada. A neki je i danas s vremenom na vrijeme izvuku iz ladice uspomena nadahnjujući se njezinim sjajem i ljepotom.
Sat o kojem pišem bio je predviđen za ispitivanje. Naravno da nikome od nas nije palo na um da zbog toga protestiramo, uvjeravamo profesoricu kakao nismo spremni ili pak da nas je i profesorica iz matematika taj dan 'rešetala' iz svog predmeta.
'I.H.' prozove profesorica učenicu.
U prvoj klupi, meni s desna ustane prozvana, sitna, omanja djevojka, koliko se sjećam još je nosila pletenice. Putovali smo zajedno vlakom, ja iz Čakovca, ona iz donjeg Međimurja.
'Ajde I., reci nam nešto o pjesmama Đure Jakšića?'
Na trenutak ću prekinuti opis događanja da bih spomenuo kako je profesorica u svojim predavanjima vrlo često koristila figurativno izražavanje. Od mnogih njezinih figura najdublje su mi se usjekle 'crnooka sele' i 'u pjesmi vidimo pjesnika'. I to zbog toga što su uz njih vezani događaji od kojih o jednom upravo pišem. Naravno, ovako izvan konteksta ove figure zvuče pomalo trivijalno, no kako su one bile samo jedan mali dio ukupnog predavanja u kojem je sve vrvjelo od takvih figura, posebnog redoslijeda riječi i rečenica, modulacije glasa prilikom izgovora, povezivanje književnosti s muzikom i likovnom umjetnošću vremena u kojem je književnik stvarao, u svojoj ukupnosti one su bile čista poezija, muzika riječi.
Gledam u prozvanu i čekam kad će početi. Bio bih se u stanju kladiti kojom će rečenicom to učiniti: 'Iza pjesnika vidimo pjesnika!' Kad je, naime, profesorica tumačila poeziju tog pjesnika u svojem je predavanju upotrijebila taj izraz. Obzirom da rečenica nije tipična, manje-više svi učenici, a pogotovo oni 'štreberskog' tipa su je revno zabilježili i uglavnom je koristili u odgovaranju na pitanja i o drugim pjesnicima i piscima.
Osobno nikada je nisam izgovorio. Prvenstveno zbog toga što sam u mislima tu rečenicu slikovito zamišljao kao malo slovo 'i' velikih dimenzija, tijelo pjesnika iza tijela slova, a njegovu glavu iza točke.
Gledam ja u I-u i pomalo se smijuljim (baš sam bio pokvaren!). Primijeti to profesorica pa mi se obrati:
'D. zbog čega se smiješiš?'
'Profesorice, smijem se jer očekujem da će I. početi svoj odgovor vašom rečenicom: „Iza pjesme vidimo pjesnika“, mogao bih se kladiti.'
Profesorica je na to samo odmahnula rukom i okrenula se prozvanoj koja se još uvijek upinjala kako da smisli početnu rečenicu.
'Ajde I. da čujem.'
Još je jedan trenutak vladao muka a onda je iz ustiju pitane izletjelo kao topovsko tane:
'Iza pjesme vidimo pjesnika!'
Razredom se začuo prigušen smijeh (u to vrijeme se nismo smjeli smijati na glas nečijoj greški ili budalaštini), profesorica je na trenutak zastala, pogledala me ispod oka i rekla I-i.
'Ajde sjedni, odgovarat ćeš drugi put.'
I. se s olakšanjem spustila na sjedalicu i prostrijelila me ljutitim pogledom, misleći vjerojatno pri tome: 'A tako sam dobro naučila što je profesorica ispredavala.'
Često se sjetim te zgode kad čujem kako netko upotrebljava u svom govoru izraze koji iz cjeline njegovog govorenja strše poput tvorničkog dimnjaka u pitoresknom selu. Pa makar sami po sebi predstavljaju određenu ljepotu u okružju malih pitomih kuća oni su kao strašila.
Članak iz današnjeg 'Jutarnjeg lista' (5. lipnja 2011.) pod naslovom 'Kako je 100 učenika u Zadru napisalo identičan esej?', ponovo me podsjetio na taj događaj. Neću u detalje opisivati sadržaj članka već ću samo citirati nekoliko rečenica:
„Povjerenstvo je zaključilo kako tu nije riječ o prepisivanju već da su učenici bili trenirani (sic!) za takvu formu eseja što u školi, a što na pripremama u agenciji 'ACRO'.“
U spomenutoj agenciji pripreme vodi profesorica T.K. koja je ujedno pripremala za ispit učenike i u njihovoj školi. Spomenuta profesorica u tome ne vidi ništa sporno već naprotiv izjavljuje:
'Teze (iznesene u eseju pr. blogera) se podudaraju zato što su djeca imala istog 'trenera', profesora s kojim su se četiri godine (!) pripremala za ispit.'
Na pitanje novinara zašto bi netko napamet naštrebao i od riječi do riječi napisao esej kad može to učiniti svojim riječima, odgovor je dao jedan od učenika spomenute profesorice.
'Ja sam prirodnjak. I to je ono što radim dobro. (…) Ali književnost mi ne ide. Možda se ne znam izražavati, kao netko tko to jako voli. Zašto bih ja bio zakinut na državnoj maturi za bodove i pokušavao se kreativno, tj. nespretno izražavati kad mogu objektivno napisati što je opća istina. Ako nemam svoje mišljenje o nečemu, zar ne mogu znati i naučiti opću istinu o tome?'
Ajmo obrnuti stvar naglavce. Zašto onda i na ispitu iz matematike učenici 'neprirodnjaci' ne bi trebali dobiti pet zadataka, naštrebati ih, napisati ih i ne biti zakinuti za bodove.
Na kraju moj osobni osvrt na izjavu učenika.
'Možda se ne znam izražavati, kao netko tko to jako voli.'
Ako tu izjavu prihvatimo kao pravilo nemojmo se onda čuditi nepismenim znanstvenim radovima 'prirodnjaka' jer oni imaju opravdanje: njima književnost nije išla u školi. Kao, meni poznata, daktilografkinja koja je imala potvrdu da ne razlikuje 'č' i 'ć' jer je daktilografiju učila u Sloveniji.
'Zašto bih ja bio zakinut na državnoj maturi za bodove…'
Da ne bi bio zakinut on će 'naštrebati' esej, dobiti dodatne bodove za nešto što nije njegovo djelo i proći na ispitu. Zaključak: učimo ga da se snađe, to jest vara.
'Ako nemam svoje mišljenje o nečemu, zar ne mogu znati i naučiti opću istinu o tome?'
Da, može znati i naučiti opću istinu o tome. No postavlja se pitanje što ako ta 'opća istina' uopće nije 'istina', a kako nema svoje mišljenje o nečemu prihvaća tu tzv 'istinu' poput 'dogme'. Kakve posljedice mogu proizaći iz takvog stava, i kakve su tijekom prošlih vremena proizlazile, prepuštam da dokuče i prisjete se čitatelji ovog bloga.
