semper contra
utorak, 24.02.2009.
Korizma
Danas je FAŠNIK.
Neki kažu da je to dan muškaraca. Ne znam da li je to baš točno. Ali ja sam se danas naroljao, napio, naljoskao, natankao. Od sutra ne pijem. To je moj doprinos korizmi iako nisam vjernik. Već više godina se odričem alkohola u to vrijeme kako bih malo olakšao rad mojih jetri.Sva sreća što imam susjeda koji radi u firmi blizu moje, a stanuje u zgradi u kojoj stanujem i ja u susjednom gradu, sva sreća što mu danas treba prijevoz pa me nazvao da li može sa mnom, pa sam mogao nastaviti s gemištima. Moram ću se se opravdati pred ženom. I još me zvao prijatelj, doktor, čija je kćerka završila prometni fakultet (to je onaj faks gdje su se diplome kupovale, ne znam da li je kupljena i ta) da joj objasnim nešto iz elektrostruke o kojoj ona nema blage veze. ali svejedno zbog veze i poznanstva predaje tehnički odgoj u funkciji zamjene, da dođem i nešto joj objasnim. Nisam baš siguran da ću to biti u stanju. Naime sad sam u fazi da jedva nalazim slova na tipkovnici. Ali nema veze. Po prvi puta pišem blog, a da se ne trudim biti pametan. Možda će takav način pisanja iznjedrili više komentara. Iako mi i to nije baš JAKO bitno. I onako pišem za svoj ćejf. Zanate li što to znači? Ako ne znate javite se pa ću Vam objasniti.
Za danas dosta. Ionako sam to napisao radi kontinuiteta da mi ne oduzmu blog.
Stojte mi dobro!
Semper contra
utorak, 03.02.2009.
Hrvatska na rasprodaji!
Eto, konačno dočekasmo!
Stranci će moći kupovati nekretnine (što se sve pod tim podrazumijeva ostavljam neka čitatelj sam domisli) u Lijepoj našoj. Gdje su ona lijepa vremena kad su naši političari prije dvadesetak godina govorili: nije važno makar jeli travu, ali glavno da imamo Hrvatsku. Travu ćemo možda još i dalje jesti, ali bojim se da Hrvatsku uskoro nećemo imati. Možda samo Croatiju. Naime ni u jednom dokumentu kojeg će stranci trebati potpisati da bi došli u posjed nekretnina sigurno neće stajati da se država, dio koje kupuju, zove Croatia. Tako će od Lijepe naše ostati jedino naši sportaši koji na trenirkama nose otisnuto „Croatia“. To je u redu. Oni su ionako u ovoj državi jedini što su nešto veliko postigli i koji nešto vrijede. Makar u „slobodno vrijeme“ živjeli i radili u inozemstvu.
Na početku neovisne nam države, naši vrli političari, kojima je Hrvatska na srcu samo kad se pjeva himna pa zato drže dlan na lijevoj strani grudiju, najprije su prodali banke. Naravno nakon što su ih našim novcem sanirali. Te „naše“ banke financiraju prvenstveno proizvodnju automobila. I na tome zarađuju ekstra profite. Ako cijenjeni čitatelj slučajno ne zna, automobili se ne proizvode u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se proizvode brodovi. No poznato je da se ni jedna od tih „naših“ banaka baš nije pretrgla u želji da financira brodogradnju.
Nešto ide i za stanogradnju. Doduše materijal kojim se grade stanovi uglavnom je uvozni. I jedan dio radne snage koja ih gradi.
Nakon toga slijedi prodaja telekomunikacije. Prodaja DT-u u aranžmanu velikog „Inovatora“ (čitaj Mudrinića). Kao, ta djelatnost nije rentabilna. Prepuštam cijenjenim čitateljima da prosude da li je ta tvrdnja točna.
Slijedila je nacionalna industrija nafte - INA. Naravno uključivo i proizvodnju i skladištenje plina. Onda je došla plinska kriza i donesena je genijalna odluka. Od MOL-a kupujemo ranije prodanu proizvodnju plina i jedini podzemni rezervoar. Navodno za peterostruko veći iznos nego što smo za njih dobili. Ne računam na provizije onih koji su te trgovinske transakcije obavljali.
Tu su negdje došli na red hoteli. I to onako zakulisno: inozemne tvrtke osnuju tvrtku u našoj zemlji, a onda one kupuju hotele za te inozemne vlasnike. A naš naivni puk misli da hotelima upravljaju naše tvrtke.
I evo sada smo došli do zemlje. Po mom mišljenju zemlja, kao tlo, nikada nitko ne bi mogao ni prodati ni kupiti niti na njemu imati vlasništvo. Ako smo kršćani: zemlju, tlo je stvorio Bog i to je njegovo vlasništvo koje je nama, običnim smrtnicima, dao samo na korištenje. Samo tako dugo dok ga koristimo može biti „privatno“. Kad ga prestanemo koristiti opet je božje. Privatnim vlasništvom može biti samo ono što je vlasnik stvorio svojim radom i svojom umješnošću.Točka!
Naravno tu naši nesposobni političari, koji do novca za udovoljavanje funkcioniranja države i namirenje svojih potreba mogu doći samo prodajom nacije, neće stati. Slijede željeznice, elektroprivreda, autoceste, poljoprivredno zemljište i šume (ne zavaravajte se da neće), otoke, rijeke.
Jedino ne damo more!
Neće nama valjda Slovenci oduzeti djelić našeg mora!
Ili bi im političari i to dali (naravno uz proviziju) samo ako dobro plate, a ne da ga traže temeljem pravde i pravičnosti.
Semper contra
nedjelja, 01.02.2009.
Još Hrvatska ni propala!
Eto završilo je „rukometno ludilo“! Sa zakašnjenjem od dva sata pod prozorom mog stana petarde. Što bi bilo da je bilo…Nažalost ne bješe onako kako smo se, netko više netko manje, nadali. Pobijediše nas u finalu tamo neki „Galski pijetlovi“ ili ti Francuzi. Naši su dosta teško podnijeli taj poraz. Posebno se to vidjelo na Baliću. Izgleda da smo svi smetnuli s uma da su ti „Pijetlovi“ ipak i olimpijski pobjednici i europski prvaci. Nije to mačji kašalj. Pobijediše nas, u kako se to kaže sportskim rječnikom, „u čvrstoj igri“. Naravno, mi ne bismo bili mi, kad ne bi dio krivice za poraz svalili na suce. Po mom laičkom sudu danski suci zaista nisu dorasli takvoj utakmici, no nisam stekao utisak da su bili navijački naklonjeni ni jednoj ekipi. Jednostavno su za sraz "Gladijatora" previše zeleni.
Neki na tribinama naše velebne Arene, koja je usput rečeno izgrađena po našem čuvenom građevinskom umijeću: brzo, kvalitetno i jeftino, nisu to mogli podnijeti pokazujući palcem prema dolje. Ako se dobro sjećam lekcija iz povijesti, tako su gledatelji u rimskoj Areni davali na znanje da poraženog gladijatora pobjednik treba ubiti. Sličnost između tih dviju Arena, Gladijatora i Gledatelja je zaista frapantna. Jedino još manjkaju divlje zvijeri.
No iza glamura i euforije koja se podigla oko ovog prvenstva ima nekih pojava koje ne razumijem i koje me blago rečeno čude.
Prvo: da li ja živim u državi čije je ime Hrvatska ili pak joj je ime Croatia. Cijela Arena skandira Hrvatska, Hrvatska, pola navijača nose transparente s natpisom Hrvatska, a druga polovica Croatia. Igrači na dresovima nose amblem i kraticu HRS (Hrvatski rukometni savez), a na trenirkama Croatia. Nakon poraza se tješih: pa nije izgubila Hrvatska, moja domovina, već tamo neka Croatia iz rimskih vremena.
Drugo: opet je hrvatski puk pokleknuo pred Crkvom i njezinim miješenjem u sve i sva: od škole, preko trgovine pa evo i do sporta. I tako naši „Pakleni“ (a atmosfera je u dvoranama ovih proteklih dana doista bila paklena) postadoše kravari – „Kauboji“. I da groteska bude veća, na kraju su i komentatori RTL (koja je usput rečeno obavila svoj posao sasvim solidno, možda i bolje nego da je to radila Katedrala duha) nabili na glave kaubojske šešire. Nedostajali su im samo laso i revolver. No i to mi je olakšalo naš poraz. Da su izgubili „Pakleni“ to bi bila zaista žalost, no neki na brzinu formirani „Kauboji“, a koga brige za njih.
I na kraju: naprijed „Pakleni“! Ima još turnira. Naprijed Hrvatska! Malo nas je al smo dobri! Barem u sportu.
Semper contra
