Eto, konačno dočekasmo!
Stranci će moći kupovati nekretnine (što se sve pod tim podrazumijeva ostavljam neka čitatelj sam domisli) u Lijepoj našoj. Gdje su ona lijepa vremena kad su naši političari prije dvadesetak godina govorili: nije važno makar jeli travu, ali glavno da imamo Hrvatsku. Travu ćemo možda još i dalje jesti, ali bojim se da Hrvatsku uskoro nećemo imati. Možda samo Croatiju. Naime ni u jednom dokumentu kojeg će stranci trebati potpisati da bi došli u posjed nekretnina sigurno neće stajati da se država, dio koje kupuju, zove Croatia. Tako će od Lijepe naše ostati jedino naši sportaši koji na trenirkama nose otisnuto „Croatia“. To je u redu. Oni su ionako u ovoj državi jedini što su nešto veliko postigli i koji nešto vrijede. Makar u „slobodno vrijeme“ živjeli i radili u inozemstvu.
Na početku neovisne nam države, naši vrli političari, kojima je Hrvatska na srcu samo kad se pjeva himna pa zato drže dlan na lijevoj strani grudiju, najprije su prodali banke. Naravno nakon što su ih našim novcem sanirali. Te „naše“ banke financiraju prvenstveno proizvodnju automobila. I na tome zarađuju ekstra profite. Ako cijenjeni čitatelj slučajno ne zna, automobili se ne proizvode u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se proizvode brodovi. No poznato je da se ni jedna od tih „naših“ banaka baš nije pretrgla u želji da financira brodogradnju.
Nešto ide i za stanogradnju. Doduše materijal kojim se grade stanovi uglavnom je uvozni. I jedan dio radne snage koja ih gradi.
Nakon toga slijedi prodaja telekomunikacije. Prodaja DT-u u aranžmanu velikog „Inovatora“ (čitaj Mudrinića). Kao, ta djelatnost nije rentabilna. Prepuštam cijenjenim čitateljima da prosude da li je ta tvrdnja točna.
Slijedila je nacionalna industrija nafte - INA. Naravno uključivo i proizvodnju i skladištenje plina. Onda je došla plinska kriza i donesena je genijalna odluka. Od MOL-a kupujemo ranije prodanu proizvodnju plina i jedini podzemni rezervoar. Navodno za peterostruko veći iznos nego što smo za njih dobili. Ne računam na provizije onih koji su te trgovinske transakcije obavljali.
Tu su negdje došli na red hoteli. I to onako zakulisno: inozemne tvrtke osnuju tvrtku u našoj zemlji, a onda one kupuju hotele za te inozemne vlasnike. A naš naivni puk misli da hotelima upravljaju naše tvrtke.
I evo sada smo došli do zemlje. Po mom mišljenju zemlja, kao tlo, nikada nitko ne bi mogao ni prodati ni kupiti niti na njemu imati vlasništvo. Ako smo kršćani: zemlju, tlo je stvorio Bog i to je njegovo vlasništvo koje je nama, običnim smrtnicima, dao samo na korištenje. Samo tako dugo dok ga koristimo može biti „privatno“. Kad ga prestanemo koristiti opet je božje. Privatnim vlasništvom može biti samo ono što je vlasnik stvorio svojim radom i svojom umješnošću.Točka!
Naravno tu naši nesposobni političari, koji do novca za udovoljavanje funkcioniranja države i namirenje svojih potreba mogu doći samo prodajom nacije, neće stati. Slijede željeznice, elektroprivreda, autoceste, poljoprivredno zemljište i šume (ne zavaravajte se da neće), otoke, rijeke.
Jedino ne damo more!
Neće nama valjda Slovenci oduzeti djelić našeg mora!
Ili bi im političari i to dali (naravno uz proviziju) samo ako dobro plate, a ne da ga traže temeljem pravde i pravičnosti.
Semper contra
Post je objavljen 03.02.2009. u 13:58 sati.