Danas je jednoj kćeri rođendan.
Pa piše tam na FB-u brdo puta sretan ti rođendan.
Jeftino pa se ljudi veseliju. A još te poceti FB, ne moraš ni mislit. A ne ono ko nekad: kupit čestitku, najjeftiniju po mogućnosti, lepiti marku kaj ondašnji PTT ni poštambiljal, pa su se marke odljepljivale u vodi, pa sušile na krpi, naopački, pa su se suhe natackale s Karbon ljelpilom i ponovno koristile. Pa onda ak ima neka stara kuverta, mislim ono, preko izbijedile tinte (tinta iz nalivpera, ko se sjeća?) kasnije su zmislili flomić: pišeš da se ne vidi da je neko to već primal. A neko i otvaral kuvertu da ju sačuva, svašta se radilo da se zašpara.
Sad pukneš na FB hepi brzdej i gotovo.
Pa piše mama toj kćeri:
Sretan ti rođendan kćeri moja, uz sve jezike kaj govoriš, a piše u profilu, nema navedenog hrvackog i ne znam jel buš ovo razmela. Bila si najljepša beba u rodilištu, od ukupno vas dvije, bila si najmirnija, uopće bila si divno dete. Onda si zrasla. I tak.
Kćer odgovara: Hvala kraljice majko.
Mama odgovara: A ona torta malo vuče na ribu, a?
Kćer odgovara: To se samo.
(to je odgovor iz djetinjstva od prije škole - kad je nekaj ubila ilil pronevjerila).

Oće to. Rodiš divnu krasnu roza bebu (spominješ joj se 8 sati te iste mame koja ju rađa), plavooku, mirnu, apgar ono milijardu/milijardu, kose ko u priči, nokti dugi, odma da namažeš z lakom.
Pa ti se treći dan smije u facu ko da veli – e čekaj, čekaj, bum ti ja zrasla, nebuš ti meni vječno tak gugutala, a onaj ogromni dlakavi (bivši otac) kaj ne znam čemu služi, (tak mala odma ga je kužila), taj bi fakat mogel malo tiše pričati...
Pa nakon 3 mjeseca neće piti paradajz sok od vrste zagrebački rani, nego samo i isključivo od talijanske sorte Monte Carlo.
Pa dete za 9 mjeseci promijeni boju očiju. Od modro plave u smeđu, iz čistog mira i ničim izazvana.
Pa odluči sa 16 godina da bu sa 18 radila kaj bu htela jer bu punoljetna.
Pa kad je punoljetna ustanovi da sad mora odgovarati za svoje pizdarije i da je bolje biti maloljetan.
I tako dalje.

Pa se čudiš otkud ti snage da izguraš iz sebe 3 i pol kile živog stvora za kojeg tj. koje još niko definitivno nije odlučil čemu služi – za radost / za muku, za smijeh ili zajebavanje tebe kao roditelja. Pa se onda ljudi, razmeš, osobito su pametni, kao, popovi i/ili oni svi kaj nemaju decu - u općoj neugodi setiju: 1. Pro: Djeca su blagoslov božji (otpada, ja sam ateista), djeca su radost (osobito kad te hiti u bad mood ili napravi pizdariju neslućenih razmjera, u najgore vreme, pred najosjetljivijim ljudima, na najgorem mjestu ikad, u nemogućim uvjetima i još kad si ti na izmaku snaga...) 2. Et contra: Djeca su briga. Ali, je, opet nije apsolutno: Kad velim – nemrem, bolesna sam, ote vrit, kaj mi je bilo da se udajem i rađam decu, a lepo mi je mama govorila (al prekasno), joj, da me bar nema. Eee, frka: onda odu i u dućan, i po ljek mami i vidiš da brinu za tebe. Ak kuriš, nose ti čistu mokrovodenastu kuhinjsku krpu, neiscijeđenu, tak da ne znaš od čeg je krevet mokri, od znoja il vode. Al donesu. Nemrem reći. Ali naravno da moraš umirati ili bar tak zgledat. Ne skuhat, niš, strogo, ne ić po kruh, ništa! Gotovo, samrt! A je, brinu za tebe da ne rikneš u vrijeme dok si još njima i društveno korisna (plaća iz firme) i dok još moš davati. Sve ono kaj daješ.

Tak svi zaključiju diplomacki da su djeca radost i briga. Nikak da se neko odluči i nađe jedinstveni izraz. Kae, jezičari, kaj sad?! Halo?

Jedno je nepobitno: Samo jednom mi je ta ista beba (kad je već davno prešla 3,5 kile) rekla: Nisam ja tražila da me rodiš.

Aha!!!!