smjehotvorine

nedjelja

siječanj

2021

O Etrinjki i inim ruševinama

Obzirom da nisam gledala dnevnik Nove teve, nisam sigurna je li točno ono šta sam pročitala, al izgleda da od rušenja još ništa.

Pa kad bolje razmislim, a i čemu bi rušili Etrinjku ( čitaj - Petrinjku, nekadašnju robnu kuću koja stoji na središnjem gradskom trgu al je otpalo slovo P pa onda moraš zvat kak i piše, jel tako ). Bolje da i dalje stoji razjebana zgradurina u kojoj je bilo i smeća i javnog vecea i svačegnečeg dok nije zatvorilo izvana da se nemre ulazit. Šta bi se na tom mjestu napravilo recimo novu zgradu u kojoj bi naši domaći proizvođači i mali obrtnici mogli imat poslovne prostore, šta će nam to? Pa ljepše je da stoji ovo šta tak stoji otkako je načeta devedesetprve, kad je mogla stajat trideset godina nek stoji i dalje. Već smo navikli da je tu i bilo bi skroz čudno gledat nešta normalno umjesto Etrinjke.

Imam i ja takvu situaciju, a ne zove se Etrinjka. Zove se skalamerija visine jedanajst ak ne i više metara, koja isto tako od devedesetprve stoji i sad zidovi langzam cure, a dobrostivošću mojih pokojnih roditelja zid do naše kuće na jednom dijelu je na pola metra udaljenosti. Isto bio javni vece i po potrebi smetlište, i to godinama. Jedva izganjala suglasnost za rušenje, i imamo je, crno na bijelo. N i š t a. Ni trc ni mrc. Pa jelda da je bolje da se to strmopizdi odozgora i poklopi ono šta ni 6.4 nije sravnio? Svi se slažu da treba rušit - vatrogasci, civilna zaštita, hageeses, susjedi, slučajni prolaznici. N i š t a. A takvih Etrinjki po Petrinji kolko ti duša poželi. Ruševine doslovno vise ljudima u dvorišta, znači postoji dobra šansa da legneš i da više ne ustaneš, da te zid u šlafcimeru ubije ko zeca jer se neko tamo zajebava s tvojim životom.

Jel proglašeno stanje katastrofe? Koliko sam upoznata - je. Jel te skalamerije predstavljaju ugrozu života i imovine? Koliko sam upoznata - predstavljaju. Jel Etrinjka ima ikakvu svrhu osim da takva razjebana stoji već trideset godina? Koliko sam upoznata - nema. Jel imamo stožere, podstožere, nadstožere i turbonaglohitne stožere? Koliko sam upoznata - imamo.

PA AKO NEMA BAGERISTA, DAJTE DA MI DIREKTNO ZAINTERESIRANI ZAVRŠIMO BRZI KURS ZA RUKOVANJE BAGEROM. KEFICOM ZA ZUBE TEŠKO DA MOŽEMO RUŠIT ONO ŠTA JE VEĆ TREBALO I MOGLO BIT SRUŠENO. Nešta davnih godina, ko naprimjer Etrinjka i Kulmerovi dvori kraj mene u Brezju, a ovo oštećeno potresom trenutno i to prije tri tjedna, da ne bude još ljudskih žrtava.
Kako se lako igraju tuđim životima, to je za ne povjerovat.

komentiraj (21) * ispiši * #

Spavaj mirno, Grade

Ne spavam. Zaspala sam vrlo kratko i probudila se kao da sam spavala satima.

Vjerujem da nisam jedina koja tako spava. Većina Ljudi koja je proživjela najstrašnije razaranje našeg voljenog Grada još uvijek spava obučena, spremna na napuštanje svojih soba ako majka zemlja opet počne podrhtavati. Umorni su, prestrašeni, bespomoćni da zaustave pomicanje tla koje traje već mjesec dana. Danju očajnički pokušavaju barem djelomično popraviti nezamislivu štetu koja je zadesila njihove tople domove. Noć im ne donosi smiraj; noć donosi strahove koji ih bude.

A Grad? Naš ranjeni Grad sniva nijemo i bez riječI. Kuće bez krovova ili dijelova zidova vape u nebo tražeći čudo, tražeći da sa svanučem novog dana njihovi krovovi zablistaju novim crijepovima i da njihovi zidovi budu toliko jaki da ih nikada više ne zaljulja i ne uništi razorna sila prirode od koje nema bijega, Nijemo, bez glasa plaču u nebo ,i željno čekaju da ispod njihovih krovova izvire dućani, slastičarne, pekare, da se petrinjske ulice i park ispune dječjim smijehom i igrom, da Ljudi bez straha na licu koračaju Brezjem, Kanižom i Majdancima.
Jednom će i to doći. Do tada valja koračati tiho i nježno pored njih, da sne probudite nijednu ranjenu kuću i nijedan razbijeni prozor. One su nekad bile nečiji život, prepun smijeha i mirisa nedjeljnjih zajedničkih ručkova. Dok to ponovno ne postanu, neka mirno snivaju u iščekivanju vraćanja života svojih Ljudi u njihova topla okrilja.

Spavaj mirno, voljeni naš Grade. Nad tvoijm snom bdiju Ljudi koji te neizmjerno vole i svaku tvoju ranu osjećaju kao svoju.

( photo by Franjo Mihaljević )

komentiraj (12) * ispiši * #

petak

siječanj

2021

O zahvalnosti

Odrastala je u siromaštvu, bila silovana sa devet godina i ostala trudna sa četrnaest godina, pa rodila sinčića koji je umro u djetinjstvu. Krenula je u srednju školu i počela raditi na lokalnoj radiopostaji, a onda počela voditi talk show na lokalnoj televiziji u Chicagu 1984. Kako je gledanost rapidno rasla, počelo se sa emitiranjem talk showa koji se emitirao na cijelom prostoru SAD-a. Iza toga joj je nebo postalo granica. Ona je Oprah Gail Winfrey i danas navršava 66 godina.

Da joj je netko u bijedi Mississipija u kojoj je odrasla rekao da će postati planetarno poznata i da će biti najbogatija Afroamerikanka dvadesetog stoljeća, vjerojatno bi pomislila da mu nisu sve daske na broju. Uspjela je zahvaljujući svojoj upornosti, ali i poniznosti i zahvalnosti koja je ključ svega. Koliko je samo puta ponovila - budi zahvalan za ono što imaš i imat ćeš više; ako se koncentriraš na ono što nemaš, nikad nećeš imati dovoljno.
Valja se nad ovim riječima dobrano zamisliti. Koliko sam puta i sama bila nezahvalna zbog nečije lijepe riječi, geste ili djela. Zbog spoznaje da imam krov nad glavom, da imam tanjur toplog jela za pojesti, da imam ljude kojima je stalo do mene. Znate kada sam definitivno progledala? Iza one stravične prometne. Kada se tijelo počelo oporavljati, desio mi se klik. Snažan i stravičan istovremeno. Drugim sam očima počela upijati svijet koji me okružuje - plavetnilo neba, pjev crvendaća koji su svili gnijezdo pod susjedovim krovom, moć ljetne oluje koja se izlije nad Brezjem i donese odah od žege. Postala sam zahvalna što živim poklonjene dane, što i dalje gledam moje najdraže frajere kako rastu, što imam dovoljno za normalan život. Počela sam pisati i ispunjavati ovu skromnu stranicu svojim riječima, zahvalna što time zacjeljujem svoje rane i koristim riječi i smijeh kao vrlo moćno oružje, pred kojim je sve ostalo blijedo. Jedino je glazba možda moćnija, jer prenosi u sasvim drugu dimenziju, i pjevanjem i slušanjem.

Budite zahvalni na onome što imate. Pogotovo sada, u ovom bremenitom vremenu u kojem živimo. Budite zahvalni što ste koliko - toliko zdravi, što ste preživjeli stravično razaranje, što još uvijek na licu ćutite studen ledenog siječanjskog jutra i slutite dolazak proljetnog sunca. Budite zahvalni što imate u svojim životima ljude kojima je stalo i koji vas vole, oni drugi ionako su nebitni.
Kaže Oprah - razmišljaj kao kraljica. Kraljica se ne boji neuspjeha. Neuspjeh je samo jedan korak prema veličanstvenosti. I vi muškarci, razmišljajte kao kraljevi.
I budite zahvalni, neizmjerno zahvalni za sve ono što imate, jer imate jako puno, sigurna sam u to. Uostalom, o nama samima ovisi kako ćemo plivati kroz život. Nije do dubine, do plivača je.

( photo by Celebrities, malena Oprah )

komentiraj (17) * ispiši * #

četvrtak

siječanj

2021

Ostati uspravan

Baš na moj rođendan, 16. siječnja ratne 1992. godine Eric Clapton odsvirao je MTV Unplugged session. U to vrijeme rođendan mi nije bio obojen tugom kao svi oni koji su uslijedili iza 2001. jer sam majku ispratila na posljednji počinak samo dan ranije. Od ove godine svaki nadolazeći biti će još tužniji, jer sam u samo tjedan dana izgubila dva vrlo bliska člana obitelji, Ljude koji su mi bili i oslonac i podrška u životu. Ionako izbezumljena zbog neizmjerne tragedije koja je snašla moj Grad, postala sam tupa. Tupa je najbolja riječ. Kao da gledam film, kao da se to dešava nekom drugom. Kao da sam izašla iz tijela i iz neke druge dimenzije proživljavam i preživljavam sve to. Ne gledam uopće vijesti, ne želim i ne mogu gledati sav taj bol koji isijava iz ruševina. Nemam instaliranu aplikaciju koja bi mi svako toliko trebala javiti koja je jačina novog potresa, kojom je snagom zvijer iz utrobe majke zemlje opet zarežala i ponovo posijala strah i jezu ionako očajnim ljudima.

Osjećam se kao ogledalo koje je palo na pod i rasprsnulo se na tisuće krhotina, pa kad se pogledam vidim iskrivljenu sliku; svaka krhotina daje svoj odbljesak i formu. Pokušavam ostati svoja, očajnički se trudim pronaći barem najmanji tračak svjetlosti u tmini koja je obavila moj komadić svemira.
Pronaći ću je. Doći će vrijeme, ali ne danas. Danas nije taj dan. Nije bio ni jučer, ni prekjučer. Od 28. prosinca pokušavam nadići bol i nevjericu.
Možda sutra uspijem barem na djelić sekunde ugledati tračak svjetlosti. Pa tako dan za danom dođem do dana koji će čitav blještati poput najljepše duge. Kakvom ću ga samo radošću dočekati; to znaju svi oni koji trenutno tuguju i osjećaju strah i nemoć.

Sve će ovo jednom biti daleko, tek sjećanje na možda najteže trenutke života. Samo treba biti strpljiv i ostati uspravan, prkositi svemu što nas je okovalo beznađem i bolom. To je jedino što možemo.

komentiraj (15) * ispiši * #

srijeda

siječanj

2021

Preživjela je

Čitati sam naučila sa nekih pet i pol godina. Tata se oporavljao iza malo kompliciranije operacije slijepog crijeva, čekali su zadnji tren, i bio je dugo na bolovanju, pa je vrijeme ubijao čitajući Sportske, Večernji i Arenu.

Gnjavila sam i gnjavila dok sve dok nisam savladala čaroliju čitanja, ljepotu riječi koje su mi do tada bile tek zbrka na papiru. Onda me brat učlanio u Gradsku knjižnicu; prvo što sam pročitala bila je Ježeva kućica. Tokom godina pročitala sam tko zna koliko knjiga. Znala sam toliko zagristi da bi ostala čitati do koji komad noći, sjećate se valjda onog pričuljka o čitanju Gričke vještice i vađenju žarulje iz lampe od strane moje ispaćene roditeljice. Više ne čitam toliko; sada sam počela pisati, doista nisu to neke teme vrijedne Nobelove nagrade, ali mene ispunjava i pomaže mi rastjerati neke moje demone. Sasvim dovoljan razlog da pišem.

I naša Gradska knjižnica pretrpjela je velika oštećenja. Kažu da slike govore više od tisuću riječi. Ako ih pažljivije pogledate, vidjećete na jednoj od njih i moju skromnu knjižicu kako leži među ostalima koje su poispadale sa polica. Knjižicu koju sam objavila baš na inicijativu naših knjižničara koji su mi neprekidno ponavljali - treba nam smijeha, daj to saberi u jednu zgodnu knjižicu. Knjižicu koju sam promovirala u prepunoj maloj dvorani Hrvatskog doma, i osjećala sam se kao milion dolara. Ne zato što sam postala svjetski poznata književnica, nego zato što sam ostavila svoj maleni, skromni trag u beskraju. Jednom kad me ne bude, ostati će ona kao trajni znak da sam postojala i svojim riječima donijela osmijeh i smijeh svima onima koji prate ovo što pokušavam pisati.
Hvala vam, dragi knjižničari. Hvala i svima vama koji mi svakodnevno dajete do znanja da ono što radim nije uzaludno.

( fotke - Gradska knjižnica Petrinja i moj najdraži selfi, nastao onog dana kada sam uzela knjigu u ruke po prvi put )

komentiraj (14) * ispiši * #

utorak

siječanj

2021

Hrabrost i snaga, što drugo

Za uspjeh u životu valja imati puno toga što ide na ruku, ali iznad svega valja biti odlučan, hrabar, tvrdoglav i ići do kraja. Boriti se kao lav za ono što si stvarao svojim rukama, a nestalo je u nekih tridesetak sekundi.

Ivančica Marčinko Kudlek svojim je vrijednim rukama stvorila pravo malo carstvo, otvorivši frizerski salon u Petrinji i Capriccia centar u Nebojanu. Salon je nedavno bio renoviran, a u Nebojanu su mnogi organizirali proslave dječjih rođendana, teambuildinge, djevojačke ili momačke večeri. Prekrasna priroda, sve uređeno sa toliko ljubavi i truda. I naš je odjel tamo proboravio jedno poslijepodne, ludo smo se zabavili. Toliko su igara osmislili da je to čudo jedno, a sve da se ljudi opuste i dobro zabave. I sve je to nestalo 29. prosinca, sav njihov trud i mukotrpni rad pretvorio se u hrpu ruševina.
Kad sam danas vidjela fotku na kojoj Ivančica šiša ispred svog uništenog salona u samom srcu grada, srce mi se ponovno rasulo u krhotine,
To su Ljudi o kojima neprekidno govorim, oni koji žele vratiti život u Petrinju, oni koji neće odustati koliko god bilo teško. Njihove bi fotke trebalo staviti na džamboplakate, da ih svi vide i dobro upamte njihova lica, i da ih se sjete kada pomisle da im je teško u životu.

Želim nam svima da ova agonija što prije okonča, da se majka zemlja konačno umiri i da onda svi možemo nastaviti barem na tragovima nekadašnjeg života. Tamo gdje se naše vrijeme zaustavilo 29. prosinca u 12:18. Ovakvima poput Ivančice - moje najdublje štovanje i naklon do poda.

( fotke - Ivančica ispred svog uništenog salona, pa malo ja na spomenutom teambuildingu u Nebojanu, pa Andreja Mrmić Validžija ispred uništenog krojačkog salona Jana )

komentiraj (9) * ispiši * #

ponedjeljak

siječanj

2021

Branku, s ljubavlju

Pitate li se ponekad je li moguće da tuga rastrga dušu u najsitnije krhotine, pa ih potom mrvi još i još, sve dok ne potonete poput krhke lađe pod naletima najstrašnije oluje? Sve dok ne osjetite da vam krhotine ne daju ni disati, ni misliti, pa čak ni normalno žalovati?

Moguće je. Danas sam to doživjela. Još je jedan član moje obitelji, čovjek kojeg sam neizmjerno voljela, usnuo u vječnosti. Čovjek koji je mog oca volio pout brata. Čovjek koji je uvijek bio tu, i u dobru i u zlu, baš poput mog bratića kojeg smo ispratili na posljednji počinak prošli tjedan.
Moj je tetak u Petrinju stigao kao mladić, trbuhom za kruhom. Zaposlio se u nekadašnjem gigantu Gavriloviću, zagledao se u moju tetu, oženili su se i krenuli od ničeg, od podstanarstva i kupovanja zajedničkih tanjura i žlica, od stvaranja vlastitog doma. Bio je skroman, pošten, ponosan i vrijedan čovjek. Uvijek spreman pomoći, uvijek tu kada je trebalo. Pisala sam o ritualu kiseljenja kupusa, kada bi se sastali i krenuli sa rezanjem zelja; on je bio rezač koji je uvijek u gepeku fiće imao harmoniku, pa bi nakon kraćeg vremena provedenog rezanjem otišao po harmoniku u auto i pjesma bi potrajala puno duže od rezanja zelja i slaganja glavica u kacu. Pjevali su poput malog zbora i uvijek su se teško rastajali.
Koliko su kilometara kobasica napravili zajedno. Koliko zajedničkih proslava rođendana, svadbi i ispraćaja brojnih članova naše velike obitellji na posljednji počinak. Koliko nas je samo puta svojim fićom, a kasnije i renolkom 4, odvezao mojem ocu u posjete u toplice nakon što je obolio. Koliko je dobrote i plemenitosti taj čovjek imao u sebi i nesebično je davao onima koje je volio. A nas je volio, i pokazao je to nebrojeno puta. Sjećam se kako su teta i on došli k nama na dan vjenčanja mog juniora, oboje već u poznim godinama; teta u tamnocrvenoj haljini sa zgodnom frizurom a on u bijeloj košulji i hlačama na peglu, friško obrijan i ošišan. Na moj komentar da bi možda ipak trebali ići i u svatove odgovorio mi je – e da mi je samo deset godina manje vidjeli bi vi kako moja stara i ja plešemo. Bili su i na vjenčanju pa otišli doma, a meni je srce svejedno bilo veliko kao kuća jer sam imala osjećaj da gledam svog oca kako sjedi za svečano ukrašenim stolom u mojem dvorištu u Brezju.

Danas je usnuo zauvijek. Bolest, godine i tuga za tetom učinile su svoje.
Do susreta u vječnosti, dragi i voljeni moj Branko. Uistinu si mi bio poput drugog oca, zato i stavljam ovaj tatin mesarski fertun, moje torinsko platno koje zaslužuju samo najposebniji.

komentiraj (13) * ispiši * #

nedjelja

siječanj

2021

Nenadani prljavi ples

Jel postoji iko a da nije gledo Prljavi ples, ako ne gledo a onda barem čuo za film?

Morate se sjećat te priče - ona ima sedamnajst godina i ide na ljetovanje sa obitelji pa tamo upoznaje instruktora plesa koji od nje stvori plesnu zvijezdu u roku par plesnih proba. Možda neznatno sladunjava tema, al pleše Patrick Swayze za kojeg se mora priznat da je zbilja bio majstor od plesa, kraj kojeg bi proplesala i ona sa dvije desne noge ( to dvije desne bez uvrede ikom, ipak sam ja ljevača pa ne koristim izraz dvije lijeve ).
Znači film je u kinima zaradio bliže četristo miliona funti, to za one koji kažu da je film bezveze i da šta se ima snimat takve gluparije. Al ne samo to, donio je i mukotrpno uvježbavanje zahtjevne plesne koreografije novopečenim mladencima koji su za prvi ples odabrali završnu scenu filma, znate valjda o čemu pričam, onu kad Baby na kraju skoči Johnnyu na ruke a nakon mukotrpnih okreta i vratolomija. E pa jedan britanski novovjenčani par stavio je snimku svog prvog plesa, dakle završne scene Prljavog plesa na Youtube i postali su hit. Do te mjere da ih je u emisiju ko goste pozvala Oprah, da malo porazgovaraju i eto otplešu pred svekolikim auditorijem malo od onog šta su navježbali za svoj prvi ples ko muž i žena. Tu kreće glazbena podloga, oni malo ševrljaju po podiju, a onda se dešava ono šta im Oprah nije rekla da će se desit. Na stejdž izlazi glavom i bradom Patrick Swayze i preuzima ženu, tek tolko da joj pokaže kako vrtnja oko svoje osi treba izgledat. Da vidi kak to izgleda kad majstor zavrti i naglo spusti prema podu. Srećom nije trajalo predugo, i srećom je muž pokušo izvest onaj završni skok jer da je ona skakala ko zna dokle bi odletila u naletu tjeskobe i koreografije.

Iskreno, najiskrenije, nisam sigurna jel bi ja osviještena il onesviještena dočekala da me majstor primi za ruku i zavrti. Znam ja plesat i to sasvim solidno, al da mi se na stejdžu pojavio Patrick Swayze i pito me jel može on malo okrenut koji krug nisam sigurna da mi ne bi pod nos stavljali krpu sa sirketom ( octom, op.prevod.). Gle, jebe se njemu, on koreografiju zna nažmirećke i može plesat kak se sjeti, al šta bi ja trebala u toj situaciji, ponašat se ko da plešem u svatovima i to pred jutro, kad više niko normalan ni nije u svatovima i plešu samo oni najluđi na koje više niko ne obraća pažnju - konobari jer su mrtvi umorni, bend jer im je pun kufer svirke i jedva čekaju da skupe kablove, ostali gosti jer im je vidno polje ozbiljno zamućeno šta od alkohola šta od plesa.
Tak da skidam kapu Julie, tak se naime zove žena koja je doživjela Prljavi ples uživo, sa oriđiđi akterom, i to pred milionima koji su gledali kak to izgleda kad te u ruke uzme plesni maher.

komentiraj (12) * ispiši * #

subota

siječanj

2021

Mojoj Petrinji

Petrinja je oduvijek i zauvijek moj Grad, najljepši na svijetu.

Odrastala sam u Brezju, najljepšoj ulici na svijetu. Naučila sam voziti bicikl pored pruge ( kraj materijalne grabe, rekao bi moj voljeni Mićo ) i prilikom prvih vožnji zaradila ožiljak iznad oka, radi kojeg je moj tata napravio nered i verbalni delikt globalnih razmjera. U staroj školi krenula sam u prvi razred i zimi uvijek skidala kapu sa glave, jer sam do škole imala otprilike stotinjak metara a mama me uvijek zabundavala radi gnojnih angina koje su me uredno posjećivale svake zime. U novoj školi sam trebala odglumiti predsjednika razreda na oglednom satu razredne zajednice i glatko odbila to učiniti kad je sat trebao početi; stvar je spasila moja ispaćena roditeljica koja mi je prišla i zaklela se svim živim i mrtvim da će mi počupati kosu s glave ako te sekunde ne odem pred ploču,
Pamtim miris lipa na fihplacu i nasipu u lipnju, kada me tata često znao posjesti na bicikl i odvesti prvo na sladoled kod Behadina, a onda napraviti krug nasipom do moje tete Marije. Pamtim nedjeljna kupanja na Kupi kad bi mama napakirala jela kao da idemo na ekspediciju i svaki put bi se usput opet ogrebala za sladoled, tata je uvijek pazio da ne ostanem zakinuta za sve svoje prohtjeve. Pamtim kupanja na Petrinjčici dok sam bila mlađa, i konačno kupanja na Kupi bez nadzora i komandi u vodu - iz vode, ne moči kosu, legni na ručnik.
Voljela sam ići u kino i sjediti sa ekipom iz škole u čarobnjaku kraj meteorološkog stupa u parku. Voljela sam i ići iz škole okolnim putevima, pa sam jednom zgodom usred zime sjela na naslon na klupi na nasipu i strmoglavila se na leđa, jedva su me iščupali na nasip iz snijega. Voljela sam miris knjiga u našoj staroj knjižnici; gutala sam a ne čitala knjige. Voljela sam obići i naše lipe ilirke, stabla koja pamte sve od Napoleonovog doba naovamo i šteta je što ne umiju govoriti, ili je bolje da kažem šteta je što nisam šaptač stablima pa da razumijem što sve šapuću njihove grane koje dosežu nebo. Voljela sam ući u Bonbonierru i kupiti grožđice u čokoladi, to mi je oduvijek bila najdraža slastica.
Bila sam ponosna na mog tatu koji je svojim poštenjem i trudom stekao ugled među radnicima Gavrilovića. Bila sam isto tako ponosna na moju mamu koja je izvela brojne generacije učenika radeći prvo u Strašniku, a onda i u Gorama. Oni su me naučili da volim svoj Grad, svaku njegovu ulicu i ulićku - naše Brezje, Majdance, Ciganjsko selo, Kanižu, Bikanu. Naučili su me da Grad ne čine samo kuće, zgrade i izlozi dućana, nego i svi ljudi koji u njemu žive.

Prije trideset godina Petrinja je preživjela i proživjela strašnu sudbinu, zahvaćena vihorom rata. Brojni su Petrinjci postali dijelom nebeske vojske onih koji čuvaju svoj Grad iz plavetnila vječnosti. Nestali su lukovi mostova na Petrinjčici i Kupi koje sam toliko voljela. Izranavljeni Grad dočekao nas je nakon četiri godine, vrišteći svojim uništenim kućama i razorenim ljudskim životima. Teško da se može reći da se konačno uspio barem malo uspraviti kada Ga je zadesio vrisak iz dubine zemljine utrobe, toliko snažan i razoran da je donio najveće uništavanje Gradu u njegovoj višestoljetnoj povijesti. Lice Grada, ona stara jezgra koju smo toliko voljeli, živa je tek u našim mislima i srcima.

Grad bez nas neće opstati. Gradu su potrebni ljudi koji Ga vole i koji Ga nose u srcu. Gradu trebaju neka nova djeca koja će trčati njegovim ulicama jednog dana kada iz ruševina niknu nove kuće. Gradu trebaju grlice i golubovi koji će savijati gnijezda u krošnjama Njegovih stabala jednom kada prestane podrhtavanje majke zemlje. Gradu treba moćna duga, baš poput ove na slici, koja će svojim blještavim bojama donijeti nadu u bolje sutra koje tek treba doći.
Zato volite svoj Grad. Ljubav koju nosimo za Njega jedino je što ne može uništiti ništa na ovom svijetu - ni mržnja, ni ljudska glupost, ni potres. Ljubav će Gradu dati nezemaljsku snagu da zaliječi svoje strašne rane. Samo nosite naš Grad u svojim srcima i čvrsto Ga grlite svom svojom ljubavlju.

( photo by Petrinja moj grad )

komentiraj (40) * ispiši * #

petak

siječanj

2021

Okolovešne aktivnosti

Nekoć davno, prije nego šta je izmislilo vešmašine, sav se veš prao na ruke.

Ajde ovo sintetičko i šareno i košulje ibožepomozi, al posteljina i kuhinjske krpe i gaće i potkošulje...znači prvo iskuvavanje u vešloncu. Pa kad se malo oladi voda uzmi rifljaču i ožeži, skinut eventualne flekove raznih vrsta. Pa ižmiči. Pa ispiri do iznemoglosti da izađe van onaj plavi Radion i sapun kojim se rifljalo. Pa opet žmiči, da ne velim centrifugiraj na ruke. Baj d vej, jel možete vi malo mlađi zamislit šta znači ižmikat četri šlifera i četri plahte? Nekakve deke nećemo uopće ni spominjat. Znači ručna centrifuga, bez mogućnosti podešavanja na hiljadu okretaja. Pa sve prostri van na štrik, koji se podizo podbočajem dovoljno dugačkim da Sergej Bubka njime sruši svjetski rekord u skoku s motkom. I onda je dalje sve pis of kejk, suši se sukladno meteorološkim uvjetima.
To smo sad obradili ljetne vešmašinske aktivnosti. Zimske su bile možda malo sjebanije. Jer nekad davno zime su bile onak dosta hladnije, pa dok sa prostiranjem dođeš do kraja štrika ono šta se prostrlo je već smrznuto i recimo smrznutim debelim dugačkim gaćama možeš nanest teške tjelesne povrede. Pa to onda visi na štriku i pomalo se unosi unutra na pravo sušenje, jer vani bi takvo smrznuto moglo visit dok ne izađu van visibabe, odmrzlo se ne bi sigurno. Pa skineš pokočeni šlifer i jedva ga uneseš u kuću jer ako je prostrt po peesu onda je preklopljen napola i zapinješ s njime za sve, ko da unosiš regal a ne posteljinu.

Pa kad recimo vidim savršeno prostrt veš na savršenom stalku, sa savršeno složenim kvačicama ( a sve je savršeno oprala vešmašina ), ja se recimo trenutno sjetim pokočenog i smrznutog veša na štriku u dvorištu, kojeg sa štrika ne bi otkino ni orkanski udar sjeverca od stosedamdeset na sat koliko je bio zaleđen.
Dobro da se pajserom nije trebo skidat.
A mene je život, doista najviše preživljena prometna, naučio sljedeće - od prostiranja veša ne treba radit atomsku fiziku, ko ni od hrpe drugih nebitnih stvari. Ende.

( photo by Zagreb info )

komentiraj (13) * ispiši * #

četvrtak

siječanj

2021

Ko to tamo pjeva

Eto je konačno inauguriralo novog američkog precjednika. Nemam se namjeru sad bavit ko je spakiro sve puste kofere sa cipelama i kaputima i svom robom prve dame, nego izvođenjem himne.

Dakle himnu je otpjevala Lady Gaga. O njoj znate sve - ekstravagantna i to vrlo, prvi album prodala u samo šesnajst miliona primjeraka, osvojila šest Grammya i da ne nabrajam dalje. Ne znam jeste odslušali kako je izvela "The Star-Spangled Banner", da ne velim američku himnu. Ja jesam, i meni se svidjelo. Njen glas je vrlo moćan, intonativno je besprijekorna, uz nešto improvizacije koju si sve pjevačke zvijezde njenog kalibra priušte bez da trepnu okom jer to ima prođu. Osobno više volim klasičnu izvedbu himne, najklasičniju moguću, jer sam mišljenja da himna kao reprezentativna pjesma koja se izvodi u svečanim i službenim prilikama mora bit takva - svečana, bez puno zajebancije i improviziranja bilo glasom bilo instrumentima. Osim izvedbe, vrlo je zanimljiva bila i njena haljina; od donjeg dijela moglo se sašit jedno osam haljina i svaka čast marincu koji ju je dopeljo do pozornice, a bome i njoj šta se u toj hrpi materijala uspjela popet i sić bez kolateralnih žrtava do kojih je moglo doć da se nedajbože saplela i pala, jer bi taj donji dio srušio brat brat pedesetak ljudi.

E sad...zašto ja to pišem? Evo saću vam reć. Poletilo je odmah pitat našu inauguracijsku izvođačicu himne šta misli o američkoj izvođačici himne. I znate šta je rekla? Da eto nije Lady Gaga baš neka pjevačica i da je himnu izvela prosječno. Vratilo me to na dan inauguracije našeg precjednika, kad sam ostala pa malo i u šoku slušajuć "Lijepu našu". Prvi dio je ajde donekle bio i prepoznatljiv, možda zato šta znaš tekst pa skužiš o čemu se radi. Al druga strofa je otklizala u neslućenom smjeru. Išla sam malo prokopat da vidim šta sam napisala, i evo djelića teksta:
"Bojim se da ovu današnju verziju teško da bi zvukovno identificiro i sam Josip Runjanin. Drugo, odabrat izvođača himne za inauguraciju je jako sklizak teren, šta se i danas dokazalo. Odabrali su glazbenu divu ovih prostora, ali divu koja svaku svoju pjesmu svaki put drugačije izvede. Improvizacija je njeno srednje ime, ona nikako ne trpi jednolično ponavljanje melodije. Pa se onda desi da je prva strofa ajde i prepoznatljiva, al u drugoj nastaje determinirani kaos; prvo se malo tekst mijenja ( ko da je i bitno jel prvo Sava il je Drava, bitno je da se ne upotrijebi Kupa il Mura jer bi to izazvalo još zilijardu komentara ), a melodija odlazi u domenu potpune nepoznanice. Da je sad ide opet otpjevat zvučala bi potpuno drugačije, to znate isto ko i ja. Treće, mišljenja sam da u ovakvim prigodama svakako treba ostat na tradicionalnoj izvedbi; komorni sastav mješovitog zbora izveo bi himnu besprijekorno dobro."
Kasnije je komentirala da se morala dić u jedanajst sati šta joj je puno prerano, pa se nije valjda stigla ni umit a kamoli upjevat.

Šta sam zapravo htjela reć? Zanimljivo je kak neko u tuđem oku vidi trunčicu, a u svome ne vidi hrast lužnjak. Jer ako sebi toleriraš improvizaciju, onda je valjda trebaš tolerirat i drugima. A za nekog ko je prodo šesnajst miliona primjeraka svog prvijenca reć da nije baš neka pjevačica...e to je već kompleksnija priča. Tu se ne bi štela mešati.

komentiraj (26) * ispiši * #

srijeda

siječanj

2021

Stjegonoše

Ne može svatko biti stjegonoša. Uvijek su to nekako odabrani, najbolji, oni koji državni stijeg nose ponosno dignuta čela i vide u njemu nešto uistinu posebno, i za njih koji ga nose i za sve one male ljude koji ih gledaju.

Jučer sam zaplakala gledajući našu rukometnu vrstu koja je nakon završene utakmice razvila stijeg na kojem je u podnožju ispisano ime mojeg rodnog grada, naše hrvatske Hiroshime, koja još uvijek podrhtava u serijama slabijih ili manjih potresa. Oni ne mogu znati kolika su srca dodirnuli i koliko Petrinji u ovim trenucima, koji su zasigurno najteži u njenoj vijekovnoj povijesti, to znači. Time nam govore - ne dajte se, znamo da je teško i ovo je trenutno najveća podrška koju vam možemo dati. Razvićemo stijeg sa imenom vašeg grada i time vam barem simbolično pomoći da izdržite pakao koji svakodnevno prolazite.

Danas sam zaplakala gledajući vojnike u svečanim odorama koji su dopratili tijelo mojeg voljenog bratića do njegovog posljednjeg počivališta. Gledala sam kako skidaju stijeg, kako ga slažu i predaju u znak štovanja i zahvalnosti za njegov doprinos zacjeljivanju rana na tijelu naše domovine. Oni su profesionalci koji su taj protokol ispoštivali toliko puta, pa opet iz svakog njihovog pokreta ćutiš štovanje prema stijegu koji to zaslužuje.

Stijeg smo zapravo svi mi. Mali obični ljudi koji su svjesni koliko je njihova država lijepa, izranjavana, uništena lošim potezima onih kojima je do države i stijega najmanje stalo. Stijeg su svi oni koji su u ovoj kataklizmi ostali bez svojih domova i čekaju u redu da pojedu nešto toplo, svi oni pošteni i vrijedni ljudi koji svojim rukama zarađuju za kruh, sva ona djeca koja ne mogu u svoje srušene škole, svi oni volonteri koji su bez razmišljanja došli pomoći i pružili svoja srca na toplim dlanovima onima kojima je to bilo najpotrebnije.

Stjegonoše nam samo pokazuju koliko smo mi mali ljudi vrijedni štovanja, uvijek i u svakom trenutku, bilo radosnom bilo tužnom.
Hvala im na tome.

komentiraj (16) * ispiši * #

utorak

siječanj

2021

Ubrzani kurs mi treba

Eto šta se sada dešava, a bilo je i za očekivat. Ko će platit rušenje artefakata zaostalih iz rata, tipa Kulmerovih dvora koji stoje kraj moje kuće?

Trideset jebenih godina tu se odlagalo stare madrace, vreće sa smećem, pa onda komunalac odveze. Pa ljude pritisne kad idu u grad il iz grada, pa obave to šta ih već pritisne. Pa dječurlija ide u koji komad noći kući iz diska, pa slupaju i koju flašu, nek se zna da hadžije prolaze.Jedno me jutro, dok još dvori nisu bili ograđeni, neki gelipter pito da jel imam cigaretu. Znači petnajst do šest ujutro, ja se digla za na poso, a on bi pušio. Reko evo saću ja i kavu skuvat i cigaru dovatit, ajde bježi dok te nisam zadavila.
Valjda bi ga ja trebala platit, pa meni će past na krov il me ubit ko zeca dok pokušavam spavat. Uostalom ko mi je kriv šta imam kuću na krivoj lokaciji, u krivom gradu. Jer da imam nekretninu na Tajlandu gledala bi one pješčane plaže i lokala one koktelčiće sa kišobranima i ne bi mi sigurno zaklanjo pogled zid visine cecea jedanajst metara kojeg je dosad zdrmalo osamstočetrdesetpet potresa.
Pa dok se svi pitaju ko će to platit ( a zna se ko će platit ), mene više muči na koju će stranu past zid ako mu padnu na pamet suicidalne namjere nakon tridesetogodišnjeg stajanja pa se srokači na moj krov i moje zidove.
Kud nisam završila barem kurs za bagerista. Sad sam mogla ko gospođa obilazit isključivo te artefakte, stare trideset godina jer kraj jednog takvog živim, pa ih nježnim pokretima skrvat do crne zemlje, jer mi je moj artefakt do sada popio barem sedamsto litara krvi. A kak stvari stoje, popiće mi još sedamsto.

Pa tako to sve uzimam u razmatranje i bavim se mišlju da zbilja odem u tri vražje matere, na Tajland il nekud.
Samo kakve sam sreće, za par dana bi bubno cunami od kojeg se Tajland ne bi oporavio idućih tristo godina.
A i ne daju koristit duhanske proizvode u avionu, tak da bi me izbacili čim bi podskrivećke u zahodu povukla dva tri dima usljed nikotinske krize.
Ne znam jel mi sad kasno krenut na kurs?

komentiraj (11) * ispiši * #

ponedjeljak

siječanj

2021

O krhkosti života

Nekako mislim da je najljepše biti studenvoda. Hladna, bistra, moćna poput eona vremena koje je preživjela i koje će tek preživjeti.
Svaka njena kap stvara ljepotu i snoviđenja bajkovitih, mitskih stvorenja zaogrnutih vilinskim prahom. Svaka kiša koja padne ili snjegovi koji se otope stvore bujicu koja onda obavije svijet nas smrtnika plaštom nezemaljske, neviđene ljepote.

Ljudsko je srce tako krhko i nejako u odnosu na moć studenvode. Slomi ga gubitak, okrutnost života, igra sudbine kojoj se ne može uteći. Ponesu ga sni i želje u neki bolji svijet, zakuca brže u radosnom iščekivanju modrine svitanja koje će donijeti smiraj i nadu da će sve biti dobro. A onda se niotkuda stvori nova oluja koja razori i sne, i želje, i modrinu neba. Zdrobi srce na tisuće sitnih krhotina koje je nemoguće pokupiti, mogu se tek zgrnuti na hrpu i čekati da vrijeme donese način kako živjeti sa gubitkom i beznađem i bolom.
Zato prigušite srce. Kada dođu teški trenuci, valja srcu dati vremena da odahne, da možda na tren i zastane obavijeno bolom koji ga je zdrobio. Pustite neka kuca onako kako je u takvim trenucima jedino i moguće - drhtavo, jedva primjetno i neujednačeno.
Zaželite i postanite studenvoda. Ona će isprati sve ono preteško i bolno i odnijeti će svakom svojom kapljicom sve nevolje sa vaših nejakih pleća daleko, u neka nova plavetnila ili neke nove oluje.

Budite uvijek i u svemu Ljudi jedni drugima. Sve ovo što me je snašlo šalje mi samo tu poruku. Život se u trenu pretvori u krhotine koje je naprosto nemoguće polijepiti u nekadašnji oblik.
Mogu tek ponizno prignuti glavu pred tom spoznajom i biti zahvalna što sam spletom okolnosti, igrom sudbine, kaleidoskopom događanja postala bolno svjesna krhkosti života.

( Evin buk je najmoćnija studenvoda koju sam vidjela, divite se njegovoj ljepoti )

komentiraj (19) * ispiši * #

nedjelja

siječanj

2021

Istrajat će tilo, dat se neće stina...

Dragi naš brate, kad bi samo mogao naslutiti koliko mi je teško pretvoriti u riječi silan bol koji osjećam. Mislila sam da je nakon tužnog Badnjaka, nakon razornog potresa koji je razorio našu Petrinju, nakon dvadesete godišnjice smrti moje mame kraj bolu. Nažalost, bila sam u krivu.

Ti si nedjeljiv dio moga života i duše otkako znam za sebe. Nije bilo niti jednog radosnog ni tužnog događaja u mojem životu kojem nisi nazočio. Nije bilo situacije u kojoj sam zatražila od tebe pomoć ili utjehu, a da mi je ti nisi nesebično pružio. Tvoja vedrina i tvoj smijeh puno su me puta podigli čak i kada sam mislila da je to nemoguće. Tvoj je zagrljaj uvijek bio iskren i čvrst, prepun ljubavi i sigurnosti. Koliko smo samo puta podijelili i dobro i zlo. Koliko smo samo puta zajedno zapjevali i smijali se zajedno, onako od srca.
Od današnjeg će dana svaki budući siječanj biti još bolniji. Usnuo si u vječnosti, izmučen bolešću, a da te nitko od nas nije mogao primiti za ruku i oprostiti se od tebe. Nisam ti imala priliku reći koliko te volim i koliko silno želim čuti da su te skinuli sa respiratora i da ćeš nam se vratiti. Da ćeš svojim smijehom i dalje ispunjavati naše živote. Da ćeš svojim vječitim optimizmom i dalje biti moja pomoć i utjeha. Ništa se od svega toga neće dogoditi. Ne mogu vjerovati da je tvoja duša odabrala otići sa ovog svijeta. Ne mogu vjerovati da me više nećeš pritisnuti uza se onako čvrsto i toplo i reći - Rossovka jedna.

Ostaje nam samo da u sjećanju zauvijek sačuvamo sve one prekrasne trenutke koje si nam darovao svojim postojanjem, sav onaj smijeh, svu ljudsku toplinu koju si tako nesebično darivao svima onima koje si volio i koji su voljeli tebe.Dok se ne sretnemo u vječnosti, brate naš, grlim te svom ljubavlju koju u srcu nosim za tebe.

Istrajat će tilo, dat se neće stina,
a i ti si s nama i neka te nima.

Neka ti bude laka petrinjska gruda koju si toliko volio.

komentiraj (21) * ispiši * #

subota

siječanj

2021

Rođendan

Obzirom da mi je danas rođendan, a nemam baš neki osobit razlog za slavlje, napisaću nekoliko riječi o ljudskoj dobroti. Onoj koja daje nadu i vraća vjeru da postoje Ljudi koji će vam pomoći što god da se desi. Sigurna sam da su mnogi od vas svih ovih dana susretali takve Ljude, koji su riječju i djelom i dobrotom zasjenili kataklizmu kojoj još uvijek svjedočimo.

Josipa je zapravo čista dobrota upakirana u ljudski oblik. Nazvala sam je iz očaja, ne znajući više kome da se obratim. Koliko je telefonskih brojeva okrenula, koliko je ljudi kontaktirala, koliko je truda uložila da mi pomogne to samo ona zna. Obavijena tugom zbog poslovnog prostora bez kojeg je ostala iza 6.3 po Richteru, iznašla je i načina i vremena i volje da pokuša riješiti moj veliki probem vezan za ruševinu koja prijeti mojem skromnom domu. Jedna drugoj smo javljale što smo uspjele ili nismo; nijednom se nije desilo da ne odgovori na poziv, čak i kada sam zvala uvečer, u vrijeme koje baš i nije primjereno da bi nekom prenosio svoju nemoć i negativne odgovore koje si dobio. Stalno je ponavljala - ja neću odustati, mora postojati neki način da se to riješi. Neizmjerno sam joj zahvalna i odužila sam se tek skromnim, malim darkom jer nije željela ni čuti za nešto više od toga.

Zvonimir je vatrogasac kojeg sam uspaničena nazvala, jer mi je susjeda javila da su se zidovi ruševine još malo osuli. Zbog oštećenja na kući trenutno i privremeno ne mogu boraviti tamo. On me saslušao i rekao da zna za moj slučaj, jer su vatrogasci već dva puta izlazili na teren i naprosto se ništa ne može učiniti. Ali je bio spreman sjesti u auto i otići tamo, da na licu mjesta vidi dešava li se nešto što može prijeći u stvarnu ugrozu i imovine i nečijeg života, ako padne na ulicu. Zatim me upitao - kako ste ono rekli da se zovete? Ponovila sam svoje ime, a onda mi je rekao - ja sam bio među onima koji su vas izvadili iz automobila nakon one jezive prometne nesreće. Nazvao me i da mi kaže da zidine još stoje na mjestu i poslao mi čak i nešto fotografija. On tek treba dobiti skromni darak, isti onakav kakav je dobila i Josipa.

Ako u nešto vjerujem, onda su to Ljudi, oni velikog srca, koji čine sve što mogu da utješe i pomognu onda kada je to najpotrebnije. Hvala im do neba, svima onima koji su u ovim strašnim danima srcem išli u Petrinju, Sibić, Strašnik, Goru, Nebojan, Glinu, Majske Poljane, Sisak i sva ostala mjesta pruživši svoja srca na dlanu ljudima koje nikada u životu nisu vidjeli. To se naprosto ne zaboravlja.

( ovo je čestitka mog najdražeg frajera; ipak mi je rođendan, bez obzira što je zadnjih dvadeset obavijeno nezemaljskom tugom, a ovogodišnji je i daleko teži; hvala svima koji su mi čestitali, nadam se da ću uspjeti svima odgovoriti )

komentiraj (19) * ispiši * #

petak

siječanj

2021

O rukometu i debilani

A mislila sam da me danas ništa neće izbacit iz takta. Krivo sam mislila, jebiga desi se i najboljima da kiksaju u procjeni.

Znači krenulo je svjetsko rukometno prvenstvo, šta je savršeno. Jer eto zbilja dobre prilike da oni koji znaju sve o koroni i o potresima pređu na novu funkciju rukometnog trenera. Dopizdi to, stalno verglat jedno te isto - te jel mutiro virus, pa jel se trebo cijepit papa, pa šta treba jest i pit da se ne dobije korona, pa kojeg vraga Bil Gejts ima znat kad ja ujutro idem na zahod. O potresolozima tek ne vrijedi trošit riječi, nema na šta ne možeš naletit; ima onih koji čak najavljuju kad će deknut i gdje će deknut. Pa onda krenu lančane poruke tipa - preporuka je da svi budemo vani između dvanajst i pola tri jer se najavljuje još jači potres. Činjenica je da su ljudi u to vrijeme uglavnom vani iz raznoraznih razloga - neki pokušavaju nešta popravit, neki idu po hranu, neki volontiraju, i samo im fali lančana poruka da samo što nije udarilo još jedanput. Pa jebote udarilo je sedamsto šezdesetpet puta u zadnjih četrnajst dana, ljudi valjda više ni ne osjete one ispod tri po Rihteru.

E sad kad je krenulo svjetsko rukometno prvenstvo eto prigode za okrenut ploču. Slagat ekipu, mijenjat golmane, pljuvat po produžnom kablu od tevea koji je neko normalniji u kući omoto debljim ručnikom da ne dođe do kuršlusa, jer se uglavnom svi griju na struju. Živcirat se malo i zbog nečeg drugog a ne samo zbog koronapartija i pomaknutih tektonskih ploča. Dijelit savjete kad završi utakmica. Baj d vej, da mi je samo znat čime su lijepili one reklame na podu, pa to ko da je lijepljeno karbonfiksom, onim ljepilom za kolažpapir koji smo koristili u nižim razredima osnovne škole. I onda kad popusti uzmu kolut široke ljepljive trake pa udri lijepit. Do kraja prvenstva igraće se na selotejpu prekeljenim terenima, kolko vidim.

Dugo sam razmišljala jel da stavim skrinšot ovog dubokoumnog komentara na koji sam naišla štračeći po fejsbuku. A onda sam ga odlučila stavit. Čisto da ja, ko nepristrani komentator, mogu napisat sljedeće - ja sam sigurna da je babici u rodilištu otišo đon na desnoj borosani pa dok ga je nosila vagat podvezla se i dotični je pao na pločice. A možda je još zgodnije po ko zna koji put upotrijebit onaj čuveni, sad već poznati lički izraz - kud ga nije izdrkalo u živicu. I nećemo više o tome, ime koje si je odabro za predstavljanje svijetu govori ko je. Bićemo ljudi, dakle ono šta on nikad nije bio niti može bit. Ende.

komentiraj (15) * ispiši * #

srijeda

siječanj

2021

Problemi raznih vrsta

Na nekom sajtu o psihologiji objavljen je apel da nek haerte prestane emitirat spot Doris Dragović sa uznemiravajućim snimkama nastalim odmah iza potresa. Jer da podsjeća građane na nedavno proživljeno traumatsko iskustvo, da mediji time loše utječu na mentalno zdravlje iza spomenute traume, da teve najviše gleda starija populacija za koju takve scene mogu bit pogubne po zdravlje.

Za početak bi rekla sljedeće - jel vi niste čuli za daljinski? To je ono šta se stalno gubi po kući i izaziva verbalne delikte, ima dvije baterije unutra. Pa ko neće gledat, uzme daljinski i preštrači na neki kanal na kojem se ne emitira uznemirujući sadržaj. To znači da uglavnom treba ugasit teve i bacit daljinski jer su na gotovo svim kanalima neprekidno uznemiravajući prizori, osim na onim stranima gdje se mogu gledat dokumentarci o holokaustu plus filmovi i krimiserije pune krvi i ubojstava; to nije uznemiravajuće.
Nadalje, prema jednom komentaru koji je dobila jedna moja poznanica do potresa nije došlo prirodnim putem, jer da je to sve od varp antena i da se to namjerno radi da splaše ljude, jer su u strahu ljudi poslušni, i da budemo strpljivi jer će sve uskoro doć na vidjelo. Pa ovim putem upućujem poruku svekolikom pučanstvu, kao i pučanstvu Mongolije koje je zdrmalo 6,7 po Rihteru, da je ovo šta stalno trese uzrokovano umjetnim putem i da se ne plaše jer će uskoro sve doć na svoje. Ima i nekih teorija po kojima je do potresa došlo zbog cijepljenja protiv korone jer je to protuprirodno, mislim cijepljenje. Znači tektonske ploče su odmah prokljuvile da treba promptno reagirat na cjepivo i ajmo, u zadnjih četrnajst dana sedamsto i nešta potresa. Seizmolozi nisu možda čuli da ne trebaju tražit razloge ovakvoj do sada neviđenoj seriji potresa; treba samo pobacat cjepivo u smeće i podrhtavanje tla će stat iste sekunde.
A dok traju te borbe oko prestanka emitiranja uznemirujućeg sadržaja koji djeluje na psihu i za uništavanje cjepiva, istovremeno se vodi rovovska bitka sa usporedbom tanjura koje kuvaju poznati kuhari i oni koji rade za Pleter. Šta se tu ima uopće uspoređivat; šta fali za večeru recimo dobit konzervu čobanca i sok u tetrapaku? Kad na razmak od par minuta u istoj prostoriji ispuste vjetrić tri il četri osobe nastane kataklizma jer vjetrić smradom nagriza vidno polje, a sam zvuk nadjača eventualni potres pa nisi siguran jel to zdrmalo il se neko na spavajuć ufuljio. Ručak isto tako; krpice sa zeljem su idealne sa pohanom piletinom i za tu jelsku ponudu oni najgorljiviji branitelji u komentarima pišu - šta je, da ste gladni žderali bi, šta bi vi htjeli jest i tak to. E pa pitala bi ih ja da im se doma skuva neka splačina i bubne u tanjur šta bi rekli kuvarici, sigurno da sutra skuva duplu masu jer je za prste polizat.
Na sve strane samo tukež i svađa, a najviše između politički opredijeljenih.

E zato sam ja počela pratit objave po kojekakvim grupama, da odmorim mozak od tukeža i svađa. Pa recimo jednu ženu silno muči jel jabuke iz kištre treba stavit dinstat il ih samo ižmikat i pošećerit pa stavit u kore. Eto šesto savjeta - ja ovako, to ne, ovo da, dodaj cimet, otopi kištru. Pa drugu muči gdje da kupi gaće koje se mogu iskuvavat u vešmašini a da su klasičnog kroja i da donekle na nešta liče. Eto hiljadudvjesto savjeta sa priloženim fotkama, dok pročitam sve savjete ne znam ni šta sam krenula čitat ni o čemu čitam jer više nema fotki od gaća. Pa kako organizirat ormar jer da je sve stalno zatrpano, jer kak god se složi nije apetitlih.

I mogu ja vama reć da dok čitam sve te upite, plus najfriškije vijesti o posvudušama koje su sramežljivo i lagano opet krenule sa golišavim fotkama bombardirat javnost, odmah skužim da se ne isplati živcirat oko spota koji podsjeća na traumatsko iskustvo i oko potresa koji je umjetno izazvan i oko obroka koji izgledaju ko da je nekom tanjur pao u kantu pa ga on samo podigno i dao ti da jedeš.
Ima toliko nerješivih problema da se ne isplati žderat oko traume i potresa i žderila.

komentiraj (20) * ispiši * #

utorak

siječanj

2021

Ljubici, s ljubavlju

Davnih godina ( dakle zbilja davnih, bila sam prvi srednje ) moja se mama jezivo porezala sjekirom praveći sitno za potpalu. Tata je već nekoliko godina bio teško bolestan, brat u vojsci, a meni nije dala ni prismrdit sjekiri, jer ja sam ljevakinja i oštri predmeti bili su mi ograničeni za uporabu širokog spektra.

Znači dolazim ja doma iz škole - sve krvavo, ko da je Džek Trbosjek kasapio po kući. Krvava kvaka, krvave pločice u hodniku, krvavo sve po kupaoni...nema šta nije krvavo. Idem prema spavaćoj sobi gdje je tata ležao, i po tepisonu tragovi krvi. Sve me strah otvorit vrata. Ulazim u sobu, tata sav uspaničen, kaže - mama se strašno posjekla sjekirom i otišla je na šivanje. Odbija jest dok se ona ne vrati. Ja operem kvaku, hodnik, kupaonu, i taman počela prat tepison - eto majke roditeljice prokušanih vrlina. Sa ogromnom udlagom na kažiprstu lijeve ruke.
- Krv najbolje silazi hladnom vodom, čime to mrljaš?
- Pa stavila sam Čarlija, sići će valjda. Šta je s prstom?
- Presjekla tetivu, sašili sve i stavili mi ovo govno. Sad neću moć ništa radit.
- Pa pomoći ću ti ja sve šta treba.
Ne da ona ni čut, al vrlo brzo shvaća da zbilja ništa neće moć radit s tim čudom na prstu, a i bolilo ju je ko sam vrag. Pa je oćeš - nećeš morala dopustit da pristavljam jelo kuhat, prostirem veš, ložim peć i sve ono šta ona definitivno nije mogla. Doista, hodala je ko kobac stalno za mnom i nadgledala jel sve po peesu, uz hrpe korisnih i beskorisnih savjeta, stalno ponavljajuć - ko će dočekat da mi skinu ovu skalameriju s prsta?
Strefilo se da smo imali i neke majstore, i staviće se peć komad odojka u rol, za ručak šta nama šta majstorima. Ja idem u dućan i kažem joj - ne diraj ništa s tim prstom, začas sam doma, mesu nemre ništa bit dok se vratim. Da šta ja balava pametujem, nije ni mislila ništa dirat.
Dolazim doma, nje nema. Ulazim u kuhinju, pod mastan ko sto vragova, a u rolu čujem da meso cvrči. Vidim vani da fali jedan od majstora, ova dvojica rade. Pitam - šta se desilo, kažu oni meni:
- Ma gospođa Ljubica krenula podlit malo odojak pa joj ispo pekač na nogu i sfurila se malo žešće. Odvezo ju je kolega na kirurgiju.
Operem pod u kuhinji ( trodupla doza Čarlija, bilo masno ko stođavo ), ogulim i spečem krumpir, napravim salatu. Taman postavljam stol da idu ljudi jest ( a i tata i ja skupa s njima ) kad eto dvostruke ranjenice; jedva hoda, lijevo stopalo zamotano, ide bosa ko karmelićanka jer nemre ništa obut. S vrata mi kaže:
- Zamisli, radio opet onaj kirurg šta mi je skrpo prst. Kad me vidio, kaže - gospođo, toplo preporučam boravak u zamračenoj prostoriji uz puno limunade i mirovanja, vi kak ste krenuli božemeprosti nećete živi dočekat kraj tjedna. Baš njega briga šta ja imam majstore doma...jel meso dosta pečeno?
- Je, mama, već sam ga narezala. I napravila krumpir i salatu.
- Ti si rezala meso?! Šta sam ja tebi rekla za rezanje, oćeš si prst otfikarit, jel vidiš šta je mene snašlo?! Daj da vidim, gdje je meso?
Gleda, klima glavom ( u smislu - pa nije ni loše za ljevorukog rezača ), šepa se u sobu presvuć i zove me:
- Ajde mi raskopčaj šos, nemrem nikak jednom rukom.

A pekač je mogla izvuć jednom rukom i sfurit stopalo do kosti.
To je bila ona. Naprosto me htjela štititi od svega lošeg šta me moglo snać, uključujući i povrede oštrim predmetima i opekotine po kuhinji. I tako je činila sve dok je bila uz mene, sve dok je disala.
Danas je punih dvadeset godina kako je usnula u vječnosti, a toliko je živa u mojem srcu.

komentiraj (13) * ispiši * #

ponedjeljak

siječanj

2021

Ubiće nas papirima

Ako ikad prestane drmat ( a predviđaju da će stat za tri do četri mjeseca, što znači da nas čeka još cca šest hiljada devetstodevedesetšest potresa ako uzmemo neki prosjek po danu ) e onda će trebat podnosit zahtjeve za obnovu nastradalih objekata.

Pa sam se išla malo informirat, za sve one koji imaju najveća oštećenja, a mogla bi ga imat i ja ako ona velebna ruševina popusti pa mi sruši krov i dio zidova. Čisto da znate na vrijeme počet pit tablete protiv živaca kad krenete skupljat dokumentaciju. Neću sad baš sve, samo one najžešće dokumente.
Za početak trebaće povijesni izvadak iz zemljišne knjige; gdje ćemo ga dobit ne znam, jel to znači da treba ić iskapat one koji su upisali nekretninu u knjigu il šta, jebiga treba dokazat da je nekretnina korištena još za seljačke bune za potrebe odmora pobunjenih kmetova il njihove logistike. Nadalje, dokaz o prebivalištu odnosno boravištu vlasnika; otkud neki tamo službenik može znat da ja zapravo ne živim u Burkini Faso pa vidjela da je potres u Petrinji i poletila podnosit zahtjev? Još malo dalje, izvadak iz matične knjige rođenih za djecu, roditelje, posvojenike i posvojitelje. Izvadak iz matične knjige vjenčanih; jebote jel to onda znači da se pod mus moraju ić vjenčavat svi koji su bili vjenčani pa se rastali? Eto posla za sedamnajst matičara po svakoj općini. Izvadak iz registra životnog partnerstva za životne partnere; ajde dobro, time se poništava vjenčanje pod mus i traženje kumova i kupovanje svetačne robe. E al ti u izvanbračnoj zajednici moraju imat potvrdu ovjerenu kod javnog bilježnika da žive u izvanbračnoj zajednici, znači nećete se zajebavat pa proć bez potvrde. Nekima će trebat i uporabne dozvole i građevinske dozvole i dozvole raznih vrsta.

Možda bi to trebalo dodatno proširit. Čemu samo pusta papirologija oko samog stambenog objekta i onih koji u njemu obitavaju? Dodala bi ja tu svašta. Recimo boje tapecirunga na kutnim garniturama i jesu uopće pasale uz boju stola i pripadajućeg tevea. Isto tako vrstu i oblik stolaca i stola u blagovaoni. Jel madrac bio dormeo il neka lijeva marka, i sve ovjereno kod javnog bilježnika, da potpiše barem dva susjeda zbog vjerodostojnosti, da se ne vozi namještaj jer bi se brzo zakrčila kancelarija. Pa onda vrstu čaša koje su se slupale u potresu, i to da se donese staklovinje na uvid u pripadajućoj kutiji; isto da važi i za slupane špajzservise, šalice za kavu i svu lomljavu i lupatinje tipa ukrasnih figurica i vaza. Polupane flašice sa zimnicom i sokovima isto donest na uvid, bez potrebe da se iz ajvara i cikle izvadi staklo jer to neće niko jest, treba samo pokazat i odmah s tim u kontejner. Ja sam recimo spremna donijet na uvid i bure sa kiselim kupusom jer je puko poklopac; možda će malo smrdit, al ako se mora - šta ja tu mogu, kupus mora fermentirat da se skiseli i mora se čut. Nisam dosta pametna jel bi trebalo dovuć i srušene kalijeve peći, teško je za nosit. Za kućne ljubimce isto svu papirologiju plus pripadajuće zdjelice; njih ne dovodit da ne nastane zoološki vrt, a i teško je kontrolirat sve te vrste na hrpi. Ko će kravi il konju dokazat da ne nagazi nekog manjeg peseka il mačku, eto loma i stampeda po kancelariji.

Pa se dobro pripremite, trebaće vam disciplina mozga pilota da sve sakupite i dovezete u manjem kamionu. Za početak, ako niste do sada, krenite s Xanaxom il Normabelima, da do vremena predavanja dokumentacije i dokaznog materijala budete hladni ko špricer. Jer prvo treba prikupit sve te papire.
Podavićemo se svi pod maskama, majkosvetabožja.

komentiraj (16) * ispiši * #

nedjelja

siječanj

2021

O smijehu, ukoliko ga trenutno možete proizvesti

Danas je svjetski dan smijeha. Iako trenutna situacija uopće nije bezazlena, ipak vas moram barem malo informirat o benefitima smijanja ko takvog; ako se ne smijete previše, počnite trenutno jer će vam to donijet puno dobrih stvari.

Pa tak recimo kažu veleumovi da je par minuta smijanja isto ko petnajst minuta vožnje biciklom. Znači ne trebate vintat pedalama, pazit da vas ne dekne neko ko se baš ide parkirat ispred apoteke il dućana, znojit se i stalno mislit jeste ponijeli pumpu za bicikl il gumilezung, ak se napeljate na neko staklo il tak nešta. Zavalite se na trosjed, sjetite se nečeg smiješnog i smijete se par minuta; pa lakše je to neg jašit na biciklu.
Nadalje, osmijeh vas čini privlačnijima. Pa kome se može svidjet neko ko dopodne mrzi sebe, a popodne cijeli svijet, dajte mi recite? Pa ja kad vidim nekog nadrndanog sedam dana sreće nemam. Nasmijano lice je čudotvorni lijek za hrpu toga, vjerujte mi. Ako ništa drugo, bolje ćete se osjećat sa smiješkom.
Smijeh je, kažu, zarazan. To ne znači da trebate non stop arlaukat od smijeha, čisto da vas ne pospreme na sigurno u neku ustanovu, al da ćete i sebi i drugima smijehom pomoć...o da. I to puno. Nema goreg nego kad negdje sjedneš, a pola njih štrači po mobitelima dok druga polovica priča o svim mogućim dijagnozama koje je uspjelo izmislit od postanka svijeta. E zato ja za svaku sigurnost počnem gnojit još sa vrata, da spriječim navedeno.
Smijanje vas čini sretnima i mlađima; vele da mišići koje koristimo kod smijanja podižu lice zbog čega automatski izgledate mlađe, bez ikakvih čudotvornih krema i korekcijskih zahvata. Pa jel može bolje? Ne znam čemu sam uopće lani kupovala onaj serum za podmlađivanje koji me trebo preobrazit u Hajdi Klum, kad nasmijana izgledam ko da mi je šesnajst.
Kažu da smijanje snižava krvni tlak. To je fenomenalno otkriće, naročito ako imate nekog ko vam stalno diže tlak. Kad vas krene davit, idemo sa smjehoterapijom - smijat mu se u njušku dok se ne okrene i ne ode. Ako ne djeluje, uvijek dotičnu personu možete prvim šta vam je u ruci deknut po spomenutoj njuški. Imaćete tlak ko novorođenče.
Nadalje, mozak prilikom smijanja luči endorfin i serotonin, hormone koji djeluju na bol i osjećaj sreće. Šta se više budete smijali, mozak će više lučit da sad ne ponavljam šta i bićete ko novi.

Ako vam ni to nije dovoljno, e pa onda izvolte svaki dan malo pročitat šta ja imam za reć, barem ovo šta podijelim od prošle godine, pa se možete smijat il zato šta vam je smiješno, il zato šta ćete mislit - šta ova troši, bil joj poslat poruku u inboks da me prosvijetli pa da i ja potrošim taj prašak i pustim mozak na pašu?
Smijte se, uvijek i svemu usprkos. Bićete isti ko ja; još uvijek čekam Godoa apropo ruševine i smijem se ko luda na brašno.
Barem sam si zgodnija, ovakva neošišana i s podočnjacima veličine sarmi.

komentiraj (21) * ispiši * #

subota

siječanj

2021

U iščekivanju Godoa

Dajte da se malo smijemo. Od razgovora koje sam vodila sa djelatnicama banke koje još uvijek žurno rješavaju situaciju uzrokovanu pomicanjem tektonskih ploča baš ispod Petrinje, a koje su dovele do toga da velebno zdanje pored mojeg skromnog doma počne predstavljati popriličnu opasnost.

Prvo mi se javio vrlo ljubazni operater, koji me spojio sa nadležnom službom. Pa mi se nitko nije javljao, a onda mi je dao broj. Pa mi se opet nitko nije javio. E onda je nakon par minuta nazvala Prva među odabranima.
- Eto ja sam slučajno se zatekla u kancelariji kolege koji radi na nekretninama, njega znate nema tjedan dana pa kad se on vrati riješiće vaš problem.
Ja objašnjavam o čemu se radi, zid visok cca 11 m koji prijeti urušavanjem a na pola metra je od moje kuće. Nalazi se na potresom pogođenom području.
- A ko je vama dao broj? - pita ona.
Ja objašnjavam da mi je broj dao ljubazni operater jer se nitko nije javljao.
- A jel znate kako se zove?
Ja objašnjavam da mi nije pukao nokat iza geliranja i da ne mogu vjerovat da nju njaviše muči ko mi je dao broj. Pitam je zna li ona da je kod nas bio potres, ono - možda žena ne prati vijesti.
- Naravno, pa mi to svi potrešeni pratimo i vidimo kako se ljudi pate. Evo ja ću sve provjeriti i javiti se čim budem imala sve informacije.
Kako onda - tako dandanas. Biće ima toliko informacija da se rukama skupljaju. U međuvremenu, dok čekam sakupljene informacije, ja pošaljem tri maila na banku, na tri različite adrese. Reko nek pročita više ljudi, javiće se neko.
Drugi dan zvoni meni telefon, zove Druga među odabranima, znači nijedna od onih kojima sam poslala mail niti ona koja me već zvala, valjda još skuplja informacije.
- Evo zovem da vam kažem da mi još od jučer provjeravamo sve informacije i trudimo se da vam pomognemo.
Ja opetovano objašnjavam činjenično stanje koje samo objasnila i Prvoj.
- Gledajte, mi smo gledali fotografije na Google Maps i to nije tako dramatično.
Tu je meni možda malo krenula pjena na usta, srećom nije bio videopoziv jer bi se žena prepala da me takvu vidi. Pitam jesu li svjesni da je ta ruševina direktna ugroza života i imovine, a baj d vej upisana je kao kuća s dvorištem.
- Mi ne raspolažemo tim dokumentom.
Pitam kako je moguće da je odvjetnica u roku sekunda provjerila sporni dokument. E tu možda nastaje malo panika, jer šta ja imam spominjati odvjetnicu. Brišem pjenu sa usta i tražim mail adresu na koju mogu uputiti sve nabrojano, sa priloženim fotkama, i na koji molim žurni odgovor.
- Eto nama je žao zbog neugodne situacije u kojoj ste se našli i zaista nastojimo pomoći koliko možemo.
Dobivam mail adresu i šaljem mail na koji nisam dobila odgovor dandanas.

U međuvremenu je došlo do pomaka na terenu. Mislim pomaka u proklizavanju zidova. Ovaj do susjeda se nakrivio i odvojio od temelja. Ovaj do dvorišta sporne ruševine pun je cigli od zida koji se već djelomično urušio. Zid do mene još uvijek odolijeva drmanju iako je pukao.
Ja čekam da mi Prva i Druga priberu potrebne informacije i obavijeste me. Izgleda da tih informacija ima zanepovjerovat. Sve službe na terenu izjasnile su se da znaju za postojeći problem i da će se nekako riješiti.

U iščekivanju smo Godoa.

komentiraj (20) * ispiši * #

petak

siječanj

2021

Jeste li se ikada osjećali zgaženo?

Velike vode potopiće svijet, pjevao je nekoć Gibonni. Nije računao sa petstotinjak potresa koji su u deset dana pogodili moju Banovinu, niti da će početi popuštati nasipi, niti da će i danas padati kiša da još dodatno začini horor kojim mali ljudi žive već danima.

Nije mogao znati da će se svijet koji poznajemo pretvoriti u apokaliptične slike do sada nedoživljene destrukcije. Zapravo mislim da je od svega najstrašniji osjećaj nemoći, jer ništa ne možeš učiniti i možeš se samo nadati da će ti netko pružiti pomoć. Do sada su to učinili uglavnom mali ljudi. Nigdje posvuduša, nigdje influensera, nigdje svih onih pustih organizacija koje se bore za raznorazna prava. Tko bi hodao po tom blatu i hladnoći, kad od toga nemaju nikakve mogućnosti za samoreklamu?

Osjećam se zgaženo. Ne spavam noćima. Slabo jedem. Pušim kao manijak i samo razmišljam hoću li naučiti hodati po tlu koje izmiče pod nogama. I ne samo ja; na tisuće nas je, mali obični ljudi koji pokušavaju ostati normalni u kataklizmi koja ih je snašla.
A svima onima koji se poigravaju tuđim strahovima, tuđim problemima i tuđim suzama - dobro pogledajte ove fotografije. Prva će vam više od ičega reći što znači voljeti zemlju kojom hodaš, skromno jesti koricu kruha koju si sam izborio i željeti samo ostati na svome bez obzira na rizik dok se ovo jednom ne smiri. Druga će vam reći što znači pokušavati ovršiteljima reći da nisu u pravu kada kažu da derutna ruševina na Google Maps ne izgleda baš tako dramatično i nadležnim službama objasniti da je krajnje vrijeme da netko odreagira i ukloni ovo sa lica zemlje.

Zemlja je ionako podivljala. Zato je i otpustila razularenu zvijer sa lanca, da uništava sve pred sobom kad god jače razjapi svoje strašne ralje.

( fotke - index hr i moja susjeda Monika Dodoš )

komentiraj (26) * ispiši * #

četvrtak

siječanj

2021

Bez naslova i komentara

Danas ćemo malo o ruševini koja stoji pored mojeg skromnog doma. Umjetnički orijentirani pojedinci interpretirali bi je kao bunt futurističkog stvaraoca koji njome želi prezentirati autodestruktivne unutarnje porive.

Ja kraj nje prolazim već dvadeset i devet godina. Do rata je tu bila autoradionica i dućan sa autodijelovima, koji su uporabnu dozvolu dobili zahvaljujući tome što su moji roditelji i susjed potpisali suglasnost, jer je vlasnik u svom naletu oduševljenja susjedu izišao skroz na među, a na jednom dijelu objekt stoji na svega pedesetak centimetara od mojeg skromnog doma. Krovište je zapaljeno u rujnu 1991. a zidovi su ostali, kako možete vidjeti vrlo čvrsto građeni jer su preživjeli kiše i snijeg svih godišnjih doba od '91. naovamo. Dakle na armaturi vrijedni zidari nisu štedjeli kao ovi tijekom obnove iza rata. Željezna instalacija je u međuvremenu maknuta, valjda da njome napravi repliku Ajfelovog tornja, ali zidovi su ostali, nek se nađe za slučaj potresa.
Vlasnik velebnog zdanja u međuvremenu je ovršen iz razloga koji mene trenutno uopće ne zanimaju, dakle vlasnik nekretnine je banka. Tek usput da napomenem da je u papirima uveden kao kuća sa dvorištem (!!!) iako je imao uporabnu dozvolu kao poslovni prostor i da je prijenos vlasništva obavljen radi osiguranja kredita u iznosu od tristopedeset tisuća kuna (!!!).
Moj skromni dom trenutno je neupotrebljiv uslijed oštećenja na dimnjacima koje su sa krova uklonili sjajni zagrebački alpinisti, i čekaju daljnju sanaciju koju planiramo napraviti kada stigne sve ono što nam je naš petrinjski srećonoša, naš vrijedni dimnjačar dao u zadatak nabaviti. U međuvremenu, dok sam ja skupljala staklovinje i u očaju čistila ono što mogu jer ostalo ne vrijedi čistiti, dečki su uočili da je ova gromada od zida, koja stoji do mojeg skromnog doma, uzdužno pukla i da je nešto cigli već ispalo. U prijevodu - ako nastavi drmati, a izgleda da hoće, taj usrani zid može se srušiti na moj skromni dom pa neću imati potrebe za sanacijom dimnjaka jer neće biti ni kuće.
Prijavili vatrogascima, pa onda pregovaranja sa civilnom zaštitom, pa opet sa vatrogascima, pa tako jedno deset puta jer objekt nije označen za rušenje. Tu sam ja zvala vlasnika velebnog zdanja, dakle banku, i moram priznati da sam ostala oduševljena njihovom brigom za nekretninu koju nitko od njih, koliko vidim, nije ni vidio. Gospođu koja mi se javila više je zanimalo tko je meni dao broj telefona njihovog odjela za ovrhe nego što ju je zanimala činjenica da se velebno zdanje može srušiti i potrpati moj skromni dom. Zvala sam jutros oko devet i petnaest i kada sam sve objasnila prvo sam saznala da kolega koji radi sa ovršenim nekretninama dolazi tek za tjedan dana, pa da neka onda nazovem. Objasnila sam da meni nije pukao nokat koji je kozmetičarka gelirala i da velebno zdanje, ako se sruši, može komotno nekog i ubiti ako se prevali na bilo koju stranu. Još uvijek nisam dobila povratnu informaciju, iako mi je rekla da će mi se javiti čim ispita o čemu se radi. Izgleda da banke koriste klinasto pismo a ne kompjutere, treba tu vremena da se klinom u kamen ukleše nečije ime i prezime pa onda dok golubovi pismonoše sve to prenesu od točke a do točke b, pa dok se opet klinom sve upiše...traje to. Uz malo sreće, taman dok se kolega koji radi na nekretninama vrati za tjedan dana pismeni dio će biti gotov. Pa će me valjda povratno nazvati, čisto da mi naprave uslugu jer je gospođa bila silno potrešena sudbinom koja je snašla područje Banovine.

U međuvremenu sam dobar dio dana zivkala okolo i dobila neka obećanja da će službe izaći na teren, obzirom da je proglašena katastrofa i da je ovo velebno zdanje direktna ugroza života i imovine. Ako se skrši, srušiće ono što nije srušilo 6.3 po Richteru 29. prosinca i jučerašnjih 5.3 po Richteru, ili će ubiti nekoga na cesti ako se skrnjada na tu stranu.
Pa ako neko od Petrinjaca zna tko je bivšem vlasniku bio izvođač zidarskih radova - obratite mu se s povjerenjem. Objekt koji napravi dočekaće sudnji dan, to je više nego očigledno.

( photo by Google, čisto da vidite postapokaliptično - ratnu arhitekturu, samo još zamislite puknuti bočni zid koji je najviši, cca jedanaest metara )

komentiraj (21) * ispiši * #

srijeda

siječanj

2021

Za Emu

24. prosinca rekla sam kako mi je ovo jedan od najtužnijih Badnjaka ikad, jer je jedan od meni vrlo bliskih članova moje velike obitelji hospitaliziran zbog komplikacija uzrokovanih kugom modernog doba.

Ubrzo sam primila poruku jedne mlade žene, koja prati moju skromnu stranicu. Poruka me smrvila u prah. Doslovno. Napisala mi je da se njena najbolja prijateljica Ema, tridesetdvogodišnjakinja, bori za život nakon što je rodila malenu djevojčicu deset dana prije toga. Izmijenile smo nekoliko poruka, poželjela sam joj da sve završi dobro i da život nadvlada smrt.
28. i 29. prosinca uslijedila je kataklizma, najstrašnija koju se uopće može zamisliti. Nema riječi dovoljno jakih i dovoljno tužnih da se opiše sve one stravične slike koje su pristizale iz svih kutaka Banovine. Ljudi su u sekundama ostali bez svojih domova, oni sretniji bez krovišta, a mi malo sretniji bez dimnjaka i sa pukotinama na nosivim zidovima. Slike neizmjerne tuge, nemoći i očaja, uz tlo koje je i dalje potresala razjarena zvijer iz utrobe zemlje.
4. siječnja saznala sam da je Ema, mlada majka, izgubila borbu sa smrću. Njena djevojčica ostala je bez one koja joj je darovala život. Znati će da je imala majku tek po pričama njenih najbližih. Poznaće njen lik tek po fotografijama koje će joj pokazati. Njen će plač umirivati sve ruke osim majčinih. Pred takvom sudbinom ostaješ nijem. Pokušavam već dva dana pronaći riječi dovoljno jake da utješe, da pomiluju, da iskažu poniznost pred takvim bolom. Ne uspijevam. Tek razmišljam o tome kako li neizdrživo teško mora biti Eminim najbližima, onima koji su je voljeli i koji su je morali pustiti da ode u vječnost.

Sigurna sam u jedno. Ema će biti svaka zraka sunca, svaka kapljica kiše i svaki lahor vjetra koji će malenoj djevojčici milovati lice. Ona će iznaći načina da iz dimenzije nevidljive ljudskom oku poljubi svoju djevojčicu i da je sačuva od svega. Majke to naprosto moraju činiti, bile prisutne ili ne.
Emu nisam osobno poznavala, ali mi je njena sudbina dodirnula najdublje zakutke duše. Obojila mi je ove strašne dane još većom tugom, i još me jednom ponukala da kažem kako je život najdragocjeniji. Sve je drugo toliko nebitno i nevažno; sve se može kupiti, nadoknaditi i popraviti osim ljudskog života.
Ovo je za mene Ema - most iznad uznemirenih voda koji će voditi prema dobru sve one koji su ostali iza nje, nemoćni da bilo što promijene.
Budite Ljudi jedni drugima. Volite jedni druge. Život se može preokrenuti u nekoliko minuta.

( moje zen mjesto u Rastokama; kad god dođem tamo izgovoriću svoju, posebnu molitvu za Emu )

komentiraj (20) * ispiši * #

utorak

siječanj

2021

53nja > 6.3

Danas sam raskitila bor. Onaj isti koji sam na Badnjak okitila, a stropoštao se na pod dok je drmalo.

I ne htijući, sjetila sam se nekih davno prošlih godina, dok sam bila u nižim razredima osmogodišnje škole, kada je bor ostajao sve do mog rođendana jer sam ja tako izvoljevala. Mama je naravno bila protiv, ali bi tata izrijekom zabranio skidanje kuglica sa bora jer je njegova mezimica htjela da njene prijateljice iz razreda uživaju u rođendanskoj proslavi uz šljaštenje lampica na boru koji je sezao do stropa.
Pokupila sam i silno staklo razbijenih čaša koje su popadale dok je drmalo. I ne htijući, opet sam se sjetila zadnje proslave tatinog i maminog rođendana, kada su u naletu interpretacije porazbijali mami sve čaše i jutro dočekali pijući iz šalica za kavu. Kristalne čaše stajale su na sigurnome, u kutijama na ormaru, i kad je tata spomenuo da bi možda mogli piti iz njih samo je podigla obrvu i podijelila im šalice na nagloroza ružice, bez tanjurića.
Pomela sam i silno staklo iz špajze; jedva sam otvorila vrata koliko ga je bilo. Na sreću, moj je ajvar ostao netaknut, pa sam baršunastu divotu preselila u malu sobicu, kad je već preživila onaj siloviti udar da se ne stropošta ako opet dođe do nekog jačeg podrhtavanja. I ne htijući, sjetila sam se mamine špajze u kojoj je uvijek bilo zimnice dovoljno za tri do četiri obitelji. Ona je imala stalažu gotovo od zida do zida. E da se njena stalaža stropoštala, morala bi zvati hgss da rastrpava staklovinje.
Vrata koja vode na tavan su otvorena, ljestve stoje prislonjene i čekaju ekipu koja će rušiti dimnjake. I ne htijući, sjetila sam se tate kako silazi odozgora i nosi najfinije kobasice na svijetu da ih skuhamo za večeru. Jedne smo godine na tavanu imali najezdu miševa, i mama je kupila valjda pedeset mišolovki i penjala se gore čim koja opali, da pokojnika izbaci i postavi novi mamac.
Otišla sam i u glavni stožer vatrogasaca zamoliti za nekakvu intervenciju, jer ruševina koja već trideset godina stoji kraj moje kuće je počela popuštati, popucali su zidovi i postoji mogućnost da padne na moju kuću i uništi ono što 6.3 nije uspjelo srušiti. Vrlo ljubazni i profesionalni riječki vatrogasac me saslušao, uzeo podatke i obećao intervenciju što je moguće brže. Rasplakala sam se kao malo dijete govoreći mu - hvala vam do neba, hvala vam što ste došli u našu Hiroshimu pomagati ljudima. Rekao mi je samo - ne brinite, sve će biti dobro, tu smo da pomognemo.

A sunce je natapalo svojom toplinom moj izranjavljeni gradić, svaku njegovu ulicu i kuće, neke potpuno uništene, neke označene naljepnicama za rušenje jer su potpuno popucale, neke na čijim krovovima vrijedno rade svi oni poznati i nepoznati ljudi da bi iscijelili njihove rane.
53nja je čest natpis na grafitima. Pa iskoristiću ga i ja, citirajući nepoznatog autora koji je napisao - 53nja > 6.3. I tako uistinu jest. Samo treba puno hrabrosti, puno snage i puno strpljenja dočekati da zacijele strašne rane koje je grad zadobio.
A onda ćemo gledati novo lice 53nje, noseći u srcu sve ono što je zauvijek nestalo 29. prosinca 2020. Grad, to smo mi; Siniša Glavašević znao je što govori.

komentiraj (35) * ispiši * #

ponedjeljak

siječanj

2021

Pronaći ću ja smijeh...

Negdje sam, u danima između 29. prosinca i današnjeg dana, izgubila i smijeh i osmijeh.

Očajnički pokušavam pronaći nešto, bilo što, da mi vrati ono što me održalo u najtežim trenucima mog života. Najtežima do sada. Ove razjapljene ralje podzemlja, koje su zvučale kao da se otvaraju vrata pakla na zemlji, uvjerile su me da uvijek i od goreg postoji gore. Ne postoji situacija za koju mogu reći - e ovo je najgore što sam doživjela. Znate u čemu je razlika? U godinama koje imate i u ljudima koji vam zaklanjaju pogled u vedrinu.
Nije isto napustiti svoj dom sa dvadeset i četiri, pedeset i četiri ili sa osamdeset i četiri. Priča mi moj jako dobar prijatelj iz djetinjstva kako je njegov otac plakao kao malo dijete dok ga je vozio u sigurnost iz potresom pogođenog područja. Pokušavao ga je umiriti govoreći - nemoj biti tužan, sve ćemo ti pružiti i biti ćeš na sigurnom. Kroz suze mu je odgovorio - ja sam star i umoran, ne mogu više napuštati svoj dom sa najlonvrećicom u ruci. Mislio sam da mi je najteže kada sam ratne '91. zaključao vrata iza sebe, a sada mi je još teže.

Onda usput čitam kojekakve objave po društvenim mrežama, gdje pojedini, uvijek dežurni pljuvači, imaju izljeve žuči i pisane prigovore svemu i svima. Tipa filozofskih traktata kako se dijelimo na lopove i poštene, na radoholičare i dangube, na vrijedne i bezvrijedne, na poštenjačine koje to zapravo i nisu i na one beskrupulozne.
Onima koji još ni sada, iza ovog užasa koji nas je snašao, nisu shvatili, uzimam za pravo reći slijedeće. Stanite pred ogledalo, dobro se pogledajte i zapitajte se što ste dobroga učinili svojim najbližima, nepoznatim ljudima, bespomoćnima i obespravljenima. Najlakše je sjesti za laptop i lupardati gluposti, dok je nekima ugrožena životna egzistencija i ne žele napustiti svoje domove jer bi morali ostaviti svoje blago, svoje kravice i ovčice od kojih žive. Nismo svi mogli završiti fakultete i jesti govna o korumpiranim političarima i nepravednom sustavu, u kojem zapravo istovremeno vrlo lagodno živimo. Ovu zemlju podigli su i ribari, i težaci, i pekari, i mesari, i poljoprivrednici. Mali veliki Ljudi koji čitav život žive skromno i ne bljuju žuč svuda oko sebe, nego nesebično otkidaju komadiće sebe onima kojima su ti komadići naše duše potrebni.

Sve nas čeka ista sudbina. Doći će dan da, prije ili kasnije, napustimo dolinu suza u kojoj živimo. Ništa nećemo ponijeti sa sobom. Ništa. Osim odjeće koju će nam obući. Ostati će trag koji smo ostavili u ljudskim srcima i životima svojim postupcima, riječima i svojom ljudskošću. Ako to niste do sada shvatili, pogotovo iza ove stravične kataklizme tijekom 2020., onda vam je zapravo i uzaludno stati pred ogledalo.
Moglo bi puknuti kad stanete pred njega. Zapitajte se tko ste, što prije - to bolje. Možda još nije prekasno.

( ovo sam ja, iz nekih dana kada sam pronalazila smijeh u svemu oko sebe; sigurna sam da ću ga ponovo pronaći, ne zvala se ja Gordana ako neću )

komentiraj (23) * ispiši * #

nedjelja

siječanj

2021

Rođendan

Manji najdraži frajer danas je napunio četiri godine.

Prošle je godine proslava bila ispunjena smijehom i poznatim licima brojnih članova naših obitelji i prijatelja. Sve je bilo puno balona i igračaka. Najdraži frajer izveo nam je u jednom trenutku Laylu i to onu strujnu, kako on kaže, a slavljenik je plesao uz ritmove osamdesetih da smo zamirali od smijeha. Njegova najdraža prijateljica i kćerkica njegovog krsnog kuma u suzama je otišla s rođendana jer je silno htjela još ostati, a njenoj se sestrici silno spavalo pa su morali ići.
Ovaj smo rođendan dočekali obavijeni tugom zbog svega što se desilo posljednjih dana. I da nije bilo razornog potresa, zbog koronapartija koji još uvijek traje ne bismo se mogli okupiti kao inače. Ipak smo se uspjeli nakratko naći, da barem malo vremena provedemo zajedno. Prekrasnu rođendansku tortu ispekla je jedna rođaka; meni torte uglavnom samo dobro ispadaju ( sjetite se samo epizode sa Švarcvald tortom koju je iz živice izvukla i pojela susjedova kuja ), a druga baka koja je maher za kolače čuvala je najdraže frajere dok su njihovi roditelji bili zaokupirani svojim obavezama, svaki na svom kraju Petrinje i daleko od njih. Ukrasila ju je kinderbuenom i kinderjajima, koje on toliko voli. Poklone je iz Zagreba donijela slavljenikova teta, mi ih trenutno nemamo gdje kupiti. Poželio je plamenca kojeg je teta našla na jedvite jade ( da mi je samo znati gdje je vidio tu pticu i zapamtio kako se zove ). Meni je rekao da želi nekakve životinje, pa je dobio konjiće i psića.

Sve ove dane srce mi je zamrznuto i užasnuto, a danas…danas mi se smrvilo gledajući to maleno lice koje slavi rođendan okupan tugom onih koji ga zapravo najviše vole. Naravno da se svi trudimo da on ne vidi našu tugu, ali izgleda da je on naprosto osjeti. Tko zna što misli u toj malenoj glavici, a ne zna svoje misli oblikovati u riječi jer je tako malen.
Zato mu želim da svi njegovi budući rođendani budu ponovo ispunjeni smijehom i prisutnošću njemu bliskih ljudi. Želim mu dane ispunjene radošću, zdravljem i ljubavlju.
I sada sve to ima, samo je zamagljeno sivilom i bolom zbog svega što se izdešavalo a on to itekako osjeti, koliko god se mi trudili da bude drugačije.

Bezuvjetna je i silna ljubav koju nosim u srcu za njega i za njegovog brata. Oni su stvarna, najsjajnija svjetlost mog života koji je trenutno obojen malo težim bojama.

komentiraj (18) * ispiši * #

subota

siječanj

2021

Voli vas hrvatska Hiroshima

Hrvatska Hiroshima danas tuguje zajedno sa cijelom našom zemljom, najljepšom na svijetu.

Obzirom na silinu kojom je čudovište iz utrobe zemlje razjapilo ralje, a kažu da je potres bio jednak snazi atomske bombe, silno tužna i potresena moram reći da smo dobro i prošli. Zamislite da su škole bile pune učenika, ili da se sve desilo usred noći. Ne usuđujem se ni pomišljati koliko bi bilo ljudskih žrtava. I ovi poginuli su previše; neprestano to ponavljam, sve se može nadoknaditi ali ugašeni ljudski život nikada se više ne može vratiti. Naša trinaestogodišnja sugrađanka poginula je pred očima svoje majke. Nema većeg bola; ostaješ bez riječi i naprosto ne znaš kako bi uobličio svoje misli i ono što eventualno možeš izgovoriti. Utjehu ne možeš pružiti, jer takav nezemaljski bol ne poznaje utjehu.
Ubrzo će krenuti rušenje centra Petrinje, svih onih zgrada koje smo tako dobro poznavali i kraj kojih smo svakodnevno prolazili. Nestaće zgrada naše nekadašnje Bonbonierre, u kojoj sam kao dijete kupovala bombone na vagu i svoje omiljene grožđice u čokoladi. Nestaće lice i srce Petrinje kojeg sam nosila u svom srcu gdje god da sam pošla. Moraćemo se naviknuti živjeti sa tom silnom prazninom u prostoru i svakodnevno prolaziti poznatim ulicama bez njihovih uništenih lica, dok se ne naprave neke nove kuće i ne uskrsne neko novo lice našeg voljenog grada.

Ima još nešto u svemu tome - grad ne čine samo kuće i ulice. Grad čine svi ljudi koji u njemu žive; njihova srca kucaju sa srcem grada u jednakom ritmu. Od 29. prosinca 2020, Petrinju čine i svi oni koji su stigli u naš mali gradić pružiti nesebičnu pomoć iza najstrašnijeg razaranja kojeg smo doživjeli, strašnijeg i od one ratne 1991. U mojim očima i oni su postali Petrinjci, naši sugrađani koji će uvijek moći pokucati na naša vrata i biti nam dragi gosti. Toliko ih je da Petrinja zapravo ima puno, puno više stanovnika nego što to mislimo. Malena općina Viljevo uputila je na našu županiju izdašnu pomoć, i dio donacije stigao je i u Petrinju zahvaljujući dobrim dušama Siska, a sve je organizirala dvadesetjednogodišnja studentica iz Viljeva, koju isto tako od jučer smatram Petrinjkom.

Teški su ovo dani za sve nas. Za one koji su direktno pogođeni ovom kataklizmom, ali i za sve one koji su na bilo koji način pomogli i duboko suosjećaju sa stradalnicima.
Voli vas hrvatska Hiroshima, tako da znate. Budite i dalje Ljudi kakvima ste se pokazali.

( fotke - Željko Lukunić/ Pixell i Anita Lokner, naša draga Petrinjka )

komentiraj (15) * ispiši * #

petak

siječanj

2021

Šta me sve snašlo...

Danas isključivo u revijalnom tonu.

Ja sam imala divnu namjeru ošišat se, da uđem u Novu godinu ošišana i da mogu obuć dolčevitu iz Zare koju sam dobila na poklon, istu kakvu ima Ella Dvornik, a koja bi mi omogućila da trenutno postanem influenserica. I desi se šta? Desi se kataklizma takvih razmjera da sam iz kuće izašla u crvenoj majici, sivom donjem dijelu trenirke, ljubičastim flafi čarapama i kroksama, zagrnuta zimskom jaknom. Bez kape, koja je bila puna žbuke od zida koji je ovlaš puko.
Srećom sam dan ranije u svoju crvenu torbu strpala šlaftablete, tablete za bolove, novčanik koji inače uvijek tražim i nikad ga nemrem nać. Iznesla i vrećicu sa duvanom i filtere, koje je raspuvalo po cijelom dvorištu jer nisam zatvorila kutiju, a otišla sam van na ulicu sa svim ostalim susjedima. Pa sam cijelo popodne fektala cigarete od kog sam stigla, jer meni ko kroničnom pušaču nema gore situacije od one bit bez cigareta, pogotovo kad sam pod stresom, a taj dan sam imala adrenalina za cijelu kozačku pukovniju. Kad me junior vratio kući da uzmem nešta majica i prnja za presvuć se, diskretno me zamolio da uzmem nešta drugo za obut se jer krokse baš i nisu neka fensišmensi obuća. Pa sam uzela moje marte na rože i ušla u šlafcimer da uzmem spomenute prnje. Kadli moj ormar leži prevrnut. Pao usljed kataklizme. Junior ga podigo na krevet, da samo lapim štogod, bilo šta, prvo šta mi padne ruku. Ajde nabacam nešta prnja ( za koje se kasnije ispostavilo da su krive, uzela sam one tanje majice jer nisam imala naočale ). Krenem uzet iz frižidera ono šta je otvoreno i pokvarljivo jer je nestalo struje, a tamo spektakl. Na podu odmotane sarme, prosuta francuska, razbijena zdjelica od grah salate koja se sljubila sa francuskom...otvorio se frižider dok je drmalo i jelska ponuda popadala van. Nataknem najlonkesu na ruku i poberem to sa tepihića, zajedno sa krupnijim komadima stakla od čaša koje su isto ispale na pod dok je drmalo. Krenem u špajzu uzet flašicu ajvara ako mi padne sol...nemrem ja otvorit vrata, samo staklo zapinje i škripi jer su popadale neke boce i teglice dok je drmalo. Dotle je junior zatvorio vodu u šahti, i pita da šta radim. Reko kupim sarmu s poda, i francusku, i krljke od čaša. Da nek izlazim van, jer ako opet krene drmat...
Bacili još jednom pogled na kamine, onaj okrugli još je bio vruć al bez žere unutra, a veliki je junior očistio od žere kad je prvi put stigo, a obzirom na dimnjak koji je pao dok je drmalo. Vratila se po najlonkesu sa odmotanim sarmama i ostalom jelskom ponudom i bacila u smeđu kantu, a tepihić šiknula na terasu. Vratila se još jednom po Zarinu influensersku dolčevitu i onda mi je junior izrijekom zabranio vraćanje po išta više.

Rezime revijalnog tona glasi - u novu godinu sam ušla raščupana ko da mi je vuk na glavi janje čerečio, sa fensišmensi Zarinom dolčevitom sfafuljanom u torbu sa novčanikom i tabletama. Trzam se kad neko jače zalupi vrata il lupi neki komad suđa. Ne spavam skoro nimalo.
Nadam se samo dobrom resetiranju koje toliko svi priželjkujemo, jer smo 2020. ispratili, zatrlo joj se sjeme i pleme dabogda.

komentiraj (34) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	siječanj, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

O Etrinjki i inim ruševinama

Spavaj mirno, Grade

O zahvalnosti

Ostati uspravan

Preživjela je

Hrabrost i snaga, što drugo

Branku, s ljubavlju

Nenadani prljavi ples

Mojoj Petrinji

Okolovešne aktivnosti

Ko to tamo pjeva

Stjegonoše

Ubrzani kurs mi treba

O krhkosti života

Istrajat će tilo, dat se neće stina...

Rođendan

O rukometu i debilani

Problemi raznih vrsta

Ljubici, s ljubavlju

Ubiće nas papirima

O smijehu, ukoliko ga trenutno možete proizvesti

U iščekivanju Godoa

Jeste li se ikada osjećali zgaženo?

Bez naslova i komentara

Za Emu

53nja > 6.3

Pronaći ću ja smijeh...

Rođendan

Voli vas hrvatska Hiroshima

Šta me sve snašlo...

Linkovi