O rukometu i debilani

A mislila sam da me danas ništa neće izbacit iz takta. Krivo sam mislila, jebiga desi se i najboljima da kiksaju u procjeni.

Znači krenulo je svjetsko rukometno prvenstvo, šta je savršeno. Jer eto zbilja dobre prilike da oni koji znaju sve o koroni i o potresima pređu na novu funkciju rukometnog trenera. Dopizdi to, stalno verglat jedno te isto - te jel mutiro virus, pa jel se trebo cijepit papa, pa šta treba jest i pit da se ne dobije korona, pa kojeg vraga Bil Gejts ima znat kad ja ujutro idem na zahod. O potresolozima tek ne vrijedi trošit riječi, nema na šta ne možeš naletit; ima onih koji čak najavljuju kad će deknut i gdje će deknut. Pa onda krenu lančane poruke tipa - preporuka je da svi budemo vani između dvanajst i pola tri jer se najavljuje još jači potres. Činjenica je da su ljudi u to vrijeme uglavnom vani iz raznoraznih razloga - neki pokušavaju nešta popravit, neki idu po hranu, neki volontiraju, i samo im fali lančana poruka da samo što nije udarilo još jedanput. Pa jebote udarilo je sedamsto šezdesetpet puta u zadnjih četrnajst dana, ljudi valjda više ni ne osjete one ispod tri po Rihteru.

E sad kad je krenulo svjetsko rukometno prvenstvo eto prigode za okrenut ploču. Slagat ekipu, mijenjat golmane, pljuvat po produžnom kablu od tevea koji je neko normalniji u kući omoto debljim ručnikom da ne dođe do kuršlusa, jer se uglavnom svi griju na struju. Živcirat se malo i zbog nečeg drugog a ne samo zbog koronapartija i pomaknutih tektonskih ploča. Dijelit savjete kad završi utakmica. Baj d vej, da mi je samo znat čime su lijepili one reklame na podu, pa to ko da je lijepljeno karbonfiksom, onim ljepilom za kolažpapir koji smo koristili u nižim razredima osnovne škole. I onda kad popusti uzmu kolut široke ljepljive trake pa udri lijepit. Do kraja prvenstva igraće se na selotejpu prekeljenim terenima, kolko vidim.

Dugo sam razmišljala jel da stavim skrinšot ovog dubokoumnog komentara na koji sam naišla štračeći po fejsbuku. A onda sam ga odlučila stavit. Čisto da ja, ko nepristrani komentator, mogu napisat sljedeće - ja sam sigurna da je babici u rodilištu otišo đon na desnoj borosani pa dok ga je nosila vagat podvezla se i dotični je pao na pločice. A možda je još zgodnije po ko zna koji put upotrijebit onaj čuveni, sad već poznati lički izraz - kud ga nije izdrkalo u živicu. I nećemo više o tome, ime koje si je odabro za predstavljanje svijetu govori ko je. Bićemo ljudi, dakle ono šta on nikad nije bio niti može bit. Ende.