Pronaći ću ja smijeh...

Negdje sam, u danima između 29. prosinca i današnjeg dana, izgubila i smijeh i osmijeh.

Očajnički pokušavam pronaći nešto, bilo što, da mi vrati ono što me održalo u najtežim trenucima mog života. Najtežima do sada. Ove razjapljene ralje podzemlja, koje su zvučale kao da se otvaraju vrata pakla na zemlji, uvjerile su me da uvijek i od goreg postoji gore. Ne postoji situacija za koju mogu reći - e ovo je najgore što sam doživjela. Znate u čemu je razlika? U godinama koje imate i u ljudima koji vam zaklanjaju pogled u vedrinu.
Nije isto napustiti svoj dom sa dvadeset i četiri, pedeset i četiri ili sa osamdeset i četiri. Priča mi moj jako dobar prijatelj iz djetinjstva kako je njegov otac plakao kao malo dijete dok ga je vozio u sigurnost iz potresom pogođenog područja. Pokušavao ga je umiriti govoreći - nemoj biti tužan, sve ćemo ti pružiti i biti ćeš na sigurnom. Kroz suze mu je odgovorio - ja sam star i umoran, ne mogu više napuštati svoj dom sa najlonvrećicom u ruci. Mislio sam da mi je najteže kada sam ratne '91. zaključao vrata iza sebe, a sada mi je još teže.

Onda usput čitam kojekakve objave po društvenim mrežama, gdje pojedini, uvijek dežurni pljuvači, imaju izljeve žuči i pisane prigovore svemu i svima. Tipa filozofskih traktata kako se dijelimo na lopove i poštene, na radoholičare i dangube, na vrijedne i bezvrijedne, na poštenjačine koje to zapravo i nisu i na one beskrupulozne.
Onima koji još ni sada, iza ovog užasa koji nas je snašao, nisu shvatili, uzimam za pravo reći slijedeće. Stanite pred ogledalo, dobro se pogledajte i zapitajte se što ste dobroga učinili svojim najbližima, nepoznatim ljudima, bespomoćnima i obespravljenima. Najlakše je sjesti za laptop i lupardati gluposti, dok je nekima ugrožena životna egzistencija i ne žele napustiti svoje domove jer bi morali ostaviti svoje blago, svoje kravice i ovčice od kojih žive. Nismo svi mogli završiti fakultete i jesti govna o korumpiranim političarima i nepravednom sustavu, u kojem zapravo istovremeno vrlo lagodno živimo. Ovu zemlju podigli su i ribari, i težaci, i pekari, i mesari, i poljoprivrednici. Mali veliki Ljudi koji čitav život žive skromno i ne bljuju žuč svuda oko sebe, nego nesebično otkidaju komadiće sebe onima kojima su ti komadići naše duše potrebni.

Sve nas čeka ista sudbina. Doći će dan da, prije ili kasnije, napustimo dolinu suza u kojoj živimo. Ništa nećemo ponijeti sa sobom. Ništa. Osim odjeće koju će nam obući. Ostati će trag koji smo ostavili u ljudskim srcima i životima svojim postupcima, riječima i svojom ljudskošću. Ako to niste do sada shvatili, pogotovo iza ove stravične kataklizme tijekom 2020., onda vam je zapravo i uzaludno stati pred ogledalo.
Moglo bi puknuti kad stanete pred njega. Zapitajte se tko ste, što prije - to bolje. Možda još nije prekasno.

( ovo sam ja, iz nekih dana kada sam pronalazila smijeh u svemu oko sebe; sigurna sam da ću ga ponovo pronaći, ne zvala se ja Gordana ako neću )