Spavaj mirno, Grade

Ne spavam. Zaspala sam vrlo kratko i probudila se kao da sam spavala satima.

Vjerujem da nisam jedina koja tako spava. Većina Ljudi koja je proživjela najstrašnije razaranje našeg voljenog Grada još uvijek spava obučena, spremna na napuštanje svojih soba ako majka zemlja opet počne podrhtavati. Umorni su, prestrašeni, bespomoćni da zaustave pomicanje tla koje traje već mjesec dana. Danju očajnički pokušavaju barem djelomično popraviti nezamislivu štetu koja je zadesila njihove tople domove. Noć im ne donosi smiraj; noć donosi strahove koji ih bude.

A Grad? Naš ranjeni Grad sniva nijemo i bez riječI. Kuće bez krovova ili dijelova zidova vape u nebo tražeći čudo, tražeći da sa svanučem novog dana njihovi krovovi zablistaju novim crijepovima i da njihovi zidovi budu toliko jaki da ih nikada više ne zaljulja i ne uništi razorna sila prirode od koje nema bijega, Nijemo, bez glasa plaču u nebo ,i željno čekaju da ispod njihovih krovova izvire dućani, slastičarne, pekare, da se petrinjske ulice i park ispune dječjim smijehom i igrom, da Ljudi bez straha na licu koračaju Brezjem, Kanižom i Majdancima.
Jednom će i to doći. Do tada valja koračati tiho i nježno pored njih, da sne probudite nijednu ranjenu kuću i nijedan razbijeni prozor. One su nekad bile nečiji život, prepun smijeha i mirisa nedjeljnjih zajedničkih ručkova. Dok to ponovno ne postanu, neka mirno snivaju u iščekivanju vraćanja života svojih Ljudi u njihova topla okrilja.

Spavaj mirno, voljeni naš Grade. Nad tvoijm snom bdiju Ljudi koji te neizmjerno vole i svaku tvoju ranu osjećaju kao svoju.

( photo by Franjo Mihaljević )