Jeste li se ikada osjećali zgaženo?

Velike vode potopiće svijet, pjevao je nekoć Gibonni. Nije računao sa petstotinjak potresa koji su u deset dana pogodili moju Banovinu, niti da će početi popuštati nasipi, niti da će i danas padati kiša da još dodatno začini horor kojim mali ljudi žive već danima.

Nije mogao znati da će se svijet koji poznajemo pretvoriti u apokaliptične slike do sada nedoživljene destrukcije. Zapravo mislim da je od svega najstrašniji osjećaj nemoći, jer ništa ne možeš učiniti i možeš se samo nadati da će ti netko pružiti pomoć. Do sada su to učinili uglavnom mali ljudi. Nigdje posvuduša, nigdje influensera, nigdje svih onih pustih organizacija koje se bore za raznorazna prava. Tko bi hodao po tom blatu i hladnoći, kad od toga nemaju nikakve mogućnosti za samoreklamu?

Osjećam se zgaženo. Ne spavam noćima. Slabo jedem. Pušim kao manijak i samo razmišljam hoću li naučiti hodati po tlu koje izmiče pod nogama. I ne samo ja; na tisuće nas je, mali obični ljudi koji pokušavaju ostati normalni u kataklizmi koja ih je snašla.
A svima onima koji se poigravaju tuđim strahovima, tuđim problemima i tuđim suzama - dobro pogledajte ove fotografije. Prva će vam više od ičega reći što znači voljeti zemlju kojom hodaš, skromno jesti koricu kruha koju si sam izborio i željeti samo ostati na svome bez obzira na rizik dok se ovo jednom ne smiri. Druga će vam reći što znači pokušavati ovršiteljima reći da nisu u pravu kada kažu da derutna ruševina na Google Maps ne izgleda baš tako dramatično i nadležnim službama objasniti da je krajnje vrijeme da netko odreagira i ukloni ovo sa lica zemlje.

Zemlja je ionako podivljala. Zato je i otpustila razularenu zvijer sa lanca, da uništava sve pred sobom kad god jače razjapi svoje strašne ralje.

( fotke - index hr i moja susjeda Monika Dodoš )