Ostati uspravan

Baš na moj rođendan, 16. siječnja ratne 1992. godine Eric Clapton odsvirao je MTV Unplugged session. U to vrijeme rođendan mi nije bio obojen tugom kao svi oni koji su uslijedili iza 2001. jer sam majku ispratila na posljednji počinak samo dan ranije. Od ove godine svaki nadolazeći biti će još tužniji, jer sam u samo tjedan dana izgubila dva vrlo bliska člana obitelji, Ljude koji su mi bili i oslonac i podrška u životu. Ionako izbezumljena zbog neizmjerne tragedije koja je snašla moj Grad, postala sam tupa. Tupa je najbolja riječ. Kao da gledam film, kao da se to dešava nekom drugom. Kao da sam izašla iz tijela i iz neke druge dimenzije proživljavam i preživljavam sve to. Ne gledam uopće vijesti, ne želim i ne mogu gledati sav taj bol koji isijava iz ruševina. Nemam instaliranu aplikaciju koja bi mi svako toliko trebala javiti koja je jačina novog potresa, kojom je snagom zvijer iz utrobe majke zemlje opet zarežala i ponovo posijala strah i jezu ionako očajnim ljudima.

Osjećam se kao ogledalo koje je palo na pod i rasprsnulo se na tisuće krhotina, pa kad se pogledam vidim iskrivljenu sliku; svaka krhotina daje svoj odbljesak i formu. Pokušavam ostati svoja, očajnički se trudim pronaći barem najmanji tračak svjetlosti u tmini koja je obavila moj komadić svemira.
Pronaći ću je. Doći će vrijeme, ali ne danas. Danas nije taj dan. Nije bio ni jučer, ni prekjučer. Od 28. prosinca pokušavam nadići bol i nevjericu.
Možda sutra uspijem barem na djelić sekunde ugledati tračak svjetlosti. Pa tako dan za danom dođem do dana koji će čitav blještati poput najljepše duge. Kakvom ću ga samo radošću dočekati; to znaju svi oni koji trenutno tuguju i osjećaju strah i nemoć.

Sve će ovo jednom biti daleko, tek sjećanje na možda najteže trenutke života. Samo treba biti strpljiv i ostati uspravan, prkositi svemu što nas je okovalo beznađem i bolom. To je jedino što možemo.