Za Emu

24. prosinca rekla sam kako mi je ovo jedan od najtužnijih Badnjaka ikad, jer je jedan od meni vrlo bliskih članova moje velike obitelji hospitaliziran zbog komplikacija uzrokovanih kugom modernog doba.

Ubrzo sam primila poruku jedne mlade žene, koja prati moju skromnu stranicu. Poruka me smrvila u prah. Doslovno. Napisala mi je da se njena najbolja prijateljica Ema, tridesetdvogodišnjakinja, bori za život nakon što je rodila malenu djevojčicu deset dana prije toga. Izmijenile smo nekoliko poruka, poželjela sam joj da sve završi dobro i da život nadvlada smrt.
28. i 29. prosinca uslijedila je kataklizma, najstrašnija koju se uopće može zamisliti. Nema riječi dovoljno jakih i dovoljno tužnih da se opiše sve one stravične slike koje su pristizale iz svih kutaka Banovine. Ljudi su u sekundama ostali bez svojih domova, oni sretniji bez krovišta, a mi malo sretniji bez dimnjaka i sa pukotinama na nosivim zidovima. Slike neizmjerne tuge, nemoći i očaja, uz tlo koje je i dalje potresala razjarena zvijer iz utrobe zemlje.
4. siječnja saznala sam da je Ema, mlada majka, izgubila borbu sa smrću. Njena djevojčica ostala je bez one koja joj je darovala život. Znati će da je imala majku tek po pričama njenih najbližih. Poznaće njen lik tek po fotografijama koje će joj pokazati. Njen će plač umirivati sve ruke osim majčinih. Pred takvom sudbinom ostaješ nijem. Pokušavam već dva dana pronaći riječi dovoljno jake da utješe, da pomiluju, da iskažu poniznost pred takvim bolom. Ne uspijevam. Tek razmišljam o tome kako li neizdrživo teško mora biti Eminim najbližima, onima koji su je voljeli i koji su je morali pustiti da ode u vječnost.

Sigurna sam u jedno. Ema će biti svaka zraka sunca, svaka kapljica kiše i svaki lahor vjetra koji će malenoj djevojčici milovati lice. Ona će iznaći načina da iz dimenzije nevidljive ljudskom oku poljubi svoju djevojčicu i da je sačuva od svega. Majke to naprosto moraju činiti, bile prisutne ili ne.
Emu nisam osobno poznavala, ali mi je njena sudbina dodirnula najdublje zakutke duše. Obojila mi je ove strašne dane još većom tugom, i još me jednom ponukala da kažem kako je život najdragocjeniji. Sve je drugo toliko nebitno i nevažno; sve se može kupiti, nadoknaditi i popraviti osim ljudskog života.
Ovo je za mene Ema - most iznad uznemirenih voda koji će voditi prema dobru sve one koji su ostali iza nje, nemoćni da bilo što promijene.
Budite Ljudi jedni drugima. Volite jedni druge. Život se može preokrenuti u nekoliko minuta.

( moje zen mjesto u Rastokama; kad god dođem tamo izgovoriću svoju, posebnu molitvu za Emu )