Rođendan

Obzirom da mi je danas rođendan, a nemam baš neki osobit razlog za slavlje, napisaću nekoliko riječi o ljudskoj dobroti. Onoj koja daje nadu i vraća vjeru da postoje Ljudi koji će vam pomoći što god da se desi. Sigurna sam da su mnogi od vas svih ovih dana susretali takve Ljude, koji su riječju i djelom i dobrotom zasjenili kataklizmu kojoj još uvijek svjedočimo.

Josipa je zapravo čista dobrota upakirana u ljudski oblik. Nazvala sam je iz očaja, ne znajući više kome da se obratim. Koliko je telefonskih brojeva okrenula, koliko je ljudi kontaktirala, koliko je truda uložila da mi pomogne to samo ona zna. Obavijena tugom zbog poslovnog prostora bez kojeg je ostala iza 6.3 po Richteru, iznašla je i načina i vremena i volje da pokuša riješiti moj veliki probem vezan za ruševinu koja prijeti mojem skromnom domu. Jedna drugoj smo javljale što smo uspjele ili nismo; nijednom se nije desilo da ne odgovori na poziv, čak i kada sam zvala uvečer, u vrijeme koje baš i nije primjereno da bi nekom prenosio svoju nemoć i negativne odgovore koje si dobio. Stalno je ponavljala - ja neću odustati, mora postojati neki način da se to riješi. Neizmjerno sam joj zahvalna i odužila sam se tek skromnim, malim darkom jer nije željela ni čuti za nešto više od toga.

Zvonimir je vatrogasac kojeg sam uspaničena nazvala, jer mi je susjeda javila da su se zidovi ruševine još malo osuli. Zbog oštećenja na kući trenutno i privremeno ne mogu boraviti tamo. On me saslušao i rekao da zna za moj slučaj, jer su vatrogasci već dva puta izlazili na teren i naprosto se ništa ne može učiniti. Ali je bio spreman sjesti u auto i otići tamo, da na licu mjesta vidi dešava li se nešto što može prijeći u stvarnu ugrozu i imovine i nečijeg života, ako padne na ulicu. Zatim me upitao - kako ste ono rekli da se zovete? Ponovila sam svoje ime, a onda mi je rekao - ja sam bio među onima koji su vas izvadili iz automobila nakon one jezive prometne nesreće. Nazvao me i da mi kaže da zidine još stoje na mjestu i poslao mi čak i nešto fotografija. On tek treba dobiti skromni darak, isti onakav kakav je dobila i Josipa.

Ako u nešto vjerujem, onda su to Ljudi, oni velikog srca, koji čine sve što mogu da utješe i pomognu onda kada je to najpotrebnije. Hvala im do neba, svima onima koji su u ovim strašnim danima srcem išli u Petrinju, Sibić, Strašnik, Goru, Nebojan, Glinu, Majske Poljane, Sisak i sva ostala mjesta pruživši svoja srca na dlanu ljudima koje nikada u životu nisu vidjeli. To se naprosto ne zaboravlja.

( ovo je čestitka mog najdražeg frajera; ipak mi je rođendan, bez obzira što je zadnjih dvadeset obavijeno nezemaljskom tugom, a ovogodišnji je i daleko teži; hvala svima koji su mi čestitali, nadam se da ću uspjeti svima odgovoriti )