Mojoj Petrinji

Petrinja je oduvijek i zauvijek moj Grad, najljepši na svijetu.

Odrastala sam u Brezju, najljepšoj ulici na svijetu. Naučila sam voziti bicikl pored pruge ( kraj materijalne grabe, rekao bi moj voljeni Mićo ) i prilikom prvih vožnji zaradila ožiljak iznad oka, radi kojeg je moj tata napravio nered i verbalni delikt globalnih razmjera. U staroj školi krenula sam u prvi razred i zimi uvijek skidala kapu sa glave, jer sam do škole imala otprilike stotinjak metara a mama me uvijek zabundavala radi gnojnih angina koje su me uredno posjećivale svake zime. U novoj školi sam trebala odglumiti predsjednika razreda na oglednom satu razredne zajednice i glatko odbila to učiniti kad je sat trebao početi; stvar je spasila moja ispaćena roditeljica koja mi je prišla i zaklela se svim živim i mrtvim da će mi počupati kosu s glave ako te sekunde ne odem pred ploču,
Pamtim miris lipa na fihplacu i nasipu u lipnju, kada me tata često znao posjesti na bicikl i odvesti prvo na sladoled kod Behadina, a onda napraviti krug nasipom do moje tete Marije. Pamtim nedjeljna kupanja na Kupi kad bi mama napakirala jela kao da idemo na ekspediciju i svaki put bi se usput opet ogrebala za sladoled, tata je uvijek pazio da ne ostanem zakinuta za sve svoje prohtjeve. Pamtim kupanja na Petrinjčici dok sam bila mlađa, i konačno kupanja na Kupi bez nadzora i komandi u vodu - iz vode, ne moči kosu, legni na ručnik.
Voljela sam ići u kino i sjediti sa ekipom iz škole u čarobnjaku kraj meteorološkog stupa u parku. Voljela sam i ići iz škole okolnim putevima, pa sam jednom zgodom usred zime sjela na naslon na klupi na nasipu i strmoglavila se na leđa, jedva su me iščupali na nasip iz snijega. Voljela sam miris knjiga u našoj staroj knjižnici; gutala sam a ne čitala knjige. Voljela sam obići i naše lipe ilirke, stabla koja pamte sve od Napoleonovog doba naovamo i šteta je što ne umiju govoriti, ili je bolje da kažem šteta je što nisam šaptač stablima pa da razumijem što sve šapuću njihove grane koje dosežu nebo. Voljela sam ući u Bonbonierru i kupiti grožđice u čokoladi, to mi je oduvijek bila najdraža slastica.
Bila sam ponosna na mog tatu koji je svojim poštenjem i trudom stekao ugled među radnicima Gavrilovića. Bila sam isto tako ponosna na moju mamu koja je izvela brojne generacije učenika radeći prvo u Strašniku, a onda i u Gorama. Oni su me naučili da volim svoj Grad, svaku njegovu ulicu i ulićku - naše Brezje, Majdance, Ciganjsko selo, Kanižu, Bikanu. Naučili su me da Grad ne čine samo kuće, zgrade i izlozi dućana, nego i svi ljudi koji u njemu žive.

Prije trideset godina Petrinja je preživjela i proživjela strašnu sudbinu, zahvaćena vihorom rata. Brojni su Petrinjci postali dijelom nebeske vojske onih koji čuvaju svoj Grad iz plavetnila vječnosti. Nestali su lukovi mostova na Petrinjčici i Kupi koje sam toliko voljela. Izranavljeni Grad dočekao nas je nakon četiri godine, vrišteći svojim uništenim kućama i razorenim ljudskim životima. Teško da se može reći da se konačno uspio barem malo uspraviti kada Ga je zadesio vrisak iz dubine zemljine utrobe, toliko snažan i razoran da je donio najveće uništavanje Gradu u njegovoj višestoljetnoj povijesti. Lice Grada, ona stara jezgra koju smo toliko voljeli, živa je tek u našim mislima i srcima.

Grad bez nas neće opstati. Gradu su potrebni ljudi koji Ga vole i koji Ga nose u srcu. Gradu trebaju neka nova djeca koja će trčati njegovim ulicama jednog dana kada iz ruševina niknu nove kuće. Gradu trebaju grlice i golubovi koji će savijati gnijezda u krošnjama Njegovih stabala jednom kada prestane podrhtavanje majke zemlje. Gradu treba moćna duga, baš poput ove na slici, koja će svojim blještavim bojama donijeti nadu u bolje sutra koje tek treba doći.
Zato volite svoj Grad. Ljubav koju nosimo za Njega jedino je što ne može uništiti ništa na ovom svijetu - ni mržnja, ni ljudska glupost, ni potres. Ljubav će Gradu dati nezemaljsku snagu da zaliječi svoje strašne rane. Samo nosite naš Grad u svojim srcima i čvrsto Ga grlite svom svojom ljubavlju.

( photo by Petrinja moj grad )