Stjegonoše

Ne može svatko biti stjegonoša. Uvijek su to nekako odabrani, najbolji, oni koji državni stijeg nose ponosno dignuta čela i vide u njemu nešto uistinu posebno, i za njih koji ga nose i za sve one male ljude koji ih gledaju.

Jučer sam zaplakala gledajući našu rukometnu vrstu koja je nakon završene utakmice razvila stijeg na kojem je u podnožju ispisano ime mojeg rodnog grada, naše hrvatske Hiroshime, koja još uvijek podrhtava u serijama slabijih ili manjih potresa. Oni ne mogu znati kolika su srca dodirnuli i koliko Petrinji u ovim trenucima, koji su zasigurno najteži u njenoj vijekovnoj povijesti, to znači. Time nam govore - ne dajte se, znamo da je teško i ovo je trenutno najveća podrška koju vam možemo dati. Razvićemo stijeg sa imenom vašeg grada i time vam barem simbolično pomoći da izdržite pakao koji svakodnevno prolazite.

Danas sam zaplakala gledajući vojnike u svečanim odorama koji su dopratili tijelo mojeg voljenog bratića do njegovog posljednjeg počivališta. Gledala sam kako skidaju stijeg, kako ga slažu i predaju u znak štovanja i zahvalnosti za njegov doprinos zacjeljivanju rana na tijelu naše domovine. Oni su profesionalci koji su taj protokol ispoštivali toliko puta, pa opet iz svakog njihovog pokreta ćutiš štovanje prema stijegu koji to zaslužuje.

Stijeg smo zapravo svi mi. Mali obični ljudi koji su svjesni koliko je njihova država lijepa, izranjavana, uništena lošim potezima onih kojima je do države i stijega najmanje stalo. Stijeg su svi oni koji su u ovoj kataklizmi ostali bez svojih domova i čekaju u redu da pojedu nešto toplo, svi oni pošteni i vrijedni ljudi koji svojim rukama zarađuju za kruh, sva ona djeca koja ne mogu u svoje srušene škole, svi oni volonteri koji su bez razmišljanja došli pomoći i pružili svoja srca na toplim dlanovima onima kojima je to bilo najpotrebnije.

Stjegonoše nam samo pokazuju koliko smo mi mali ljudi vrijedni štovanja, uvijek i u svakom trenutku, bilo radosnom bilo tužnom.
Hvala im na tome.