Istrajat će tilo, dat se neće stina...

Dragi naš brate, kad bi samo mogao naslutiti koliko mi je teško pretvoriti u riječi silan bol koji osjećam. Mislila sam da je nakon tužnog Badnjaka, nakon razornog potresa koji je razorio našu Petrinju, nakon dvadesete godišnjice smrti moje mame kraj bolu. Nažalost, bila sam u krivu.

Ti si nedjeljiv dio moga života i duše otkako znam za sebe. Nije bilo niti jednog radosnog ni tužnog događaja u mojem životu kojem nisi nazočio. Nije bilo situacije u kojoj sam zatražila od tebe pomoć ili utjehu, a da mi je ti nisi nesebično pružio. Tvoja vedrina i tvoj smijeh puno su me puta podigli čak i kada sam mislila da je to nemoguće. Tvoj je zagrljaj uvijek bio iskren i čvrst, prepun ljubavi i sigurnosti. Koliko smo samo puta podijelili i dobro i zlo. Koliko smo samo puta zajedno zapjevali i smijali se zajedno, onako od srca.
Od današnjeg će dana svaki budući siječanj biti još bolniji. Usnuo si u vječnosti, izmučen bolešću, a da te nitko od nas nije mogao primiti za ruku i oprostiti se od tebe. Nisam ti imala priliku reći koliko te volim i koliko silno želim čuti da su te skinuli sa respiratora i da ćeš nam se vratiti. Da ćeš svojim smijehom i dalje ispunjavati naše živote. Da ćeš svojim vječitim optimizmom i dalje biti moja pomoć i utjeha. Ništa se od svega toga neće dogoditi. Ne mogu vjerovati da je tvoja duša odabrala otići sa ovog svijeta. Ne mogu vjerovati da me više nećeš pritisnuti uza se onako čvrsto i toplo i reći - Rossovka jedna.

Ostaje nam samo da u sjećanju zauvijek sačuvamo sve one prekrasne trenutke koje si nam darovao svojim postojanjem, sav onaj smijeh, svu ljudsku toplinu koju si tako nesebično darivao svima onima koje si volio i koji su voljeli tebe.Dok se ne sretnemo u vječnosti, brate naš, grlim te svom ljubavlju koju u srcu nosim za tebe.

Istrajat će tilo, dat se neće stina,
a i ti si s nama i neka te nima.

Neka ti bude laka petrinjska gruda koju si toliko volio.