Preživjela je

Čitati sam naučila sa nekih pet i pol godina. Tata se oporavljao iza malo kompliciranije operacije slijepog crijeva, čekali su zadnji tren, i bio je dugo na bolovanju, pa je vrijeme ubijao čitajući Sportske, Večernji i Arenu.

Gnjavila sam i gnjavila dok sve dok nisam savladala čaroliju čitanja, ljepotu riječi koje su mi do tada bile tek zbrka na papiru. Onda me brat učlanio u Gradsku knjižnicu; prvo što sam pročitala bila je Ježeva kućica. Tokom godina pročitala sam tko zna koliko knjiga. Znala sam toliko zagristi da bi ostala čitati do koji komad noći, sjećate se valjda onog pričuljka o čitanju Gričke vještice i vađenju žarulje iz lampe od strane moje ispaćene roditeljice. Više ne čitam toliko; sada sam počela pisati, doista nisu to neke teme vrijedne Nobelove nagrade, ali mene ispunjava i pomaže mi rastjerati neke moje demone. Sasvim dovoljan razlog da pišem.

I naša Gradska knjižnica pretrpjela je velika oštećenja. Kažu da slike govore više od tisuću riječi. Ako ih pažljivije pogledate, vidjećete na jednoj od njih i moju skromnu knjižicu kako leži među ostalima koje su poispadale sa polica. Knjižicu koju sam objavila baš na inicijativu naših knjižničara koji su mi neprekidno ponavljali - treba nam smijeha, daj to saberi u jednu zgodnu knjižicu. Knjižicu koju sam promovirala u prepunoj maloj dvorani Hrvatskog doma, i osjećala sam se kao milion dolara. Ne zato što sam postala svjetski poznata književnica, nego zato što sam ostavila svoj maleni, skromni trag u beskraju. Jednom kad me ne bude, ostati će ona kao trajni znak da sam postojala i svojim riječima donijela osmijeh i smijeh svima onima koji prate ovo što pokušavam pisati.
Hvala vam, dragi knjižničari. Hvala i svima vama koji mi svakodnevno dajete do znanja da ono što radim nije uzaludno.

( fotke - Gradska knjižnica Petrinja i moj najdraži selfi, nastao onog dana kada sam uzela knjigu u ruke po prvi put )