Danima se veselim današnjem putu u moj rodni grad. Veselim se vidjeti more… drage ljude… prošetati ulicama… popiti kavu na obali…
Danima razmišljam o tome. To mi je pomoglo da se maknem od tuge, od sivila, od samoće…
Sada, kad se pomalo bliži vrijeme kretanja i kada u mislima već prolazim cestu koja će me dovesti do tamo…. sada pomislih na njega. Greška.
On je tamo. U mom gradu. Zamaram se smiješnim pitanjima.
Zna li da dolazim? Hm, mislim da se zbilja ne sjeća kad sam mu spomenula, a ima tome dana, da dolazim 1.10. On nije od onih koji pamte sitnice…
Pretpostavlja li da dolazim? Jedno vrijeme je svakog petka zvao i pitao kada stižem. Mislim da to danas neće učiniti.

Stigao me je onaj osjećaj koji ne znam opisati. Onaj osjećaj kada se istovremeno događaju lijepe i ružne stvari. Kada ga ne želim vidjeti niti čuti, a u mislima zamišljam upravo taj događaj. Osjećaj neizvjesnosti, straha, veselja, grubosti, želje za dodirom, ravnodušnosti, želje za poljupcem, osvete. Osjećam sve najbolje i sve najgore odjednom. Ne želim ga čuti, ali već razmišljam što ću reći kada nazove. A u slučaju da ne nazove, smišljam razloge da nazovem ja. Ne želim ga vidjeti, ali naravno da očekujem njegove oči i njegov osmjeh.
Da barem sada imam kristalnu kuglu pa da mogu zaviriti u nju i vidjeti budućnost. Ne puno... samo slijedeća dva dana. I ne sve... samo detalje povezane s njime. Da mi bude lakše oduprijeti se ovom osjećaju koji ne mogu definirati. Ovom osjećaju koji mi izaziva nervozu u trbuhu.

I zašto se ja uvijek borim sama sa sobom? Zašto se sada dijelim na dvije mene? Jednu mene koja ga apsolutno želi zaboraviti i provesti vikend u društvu ljudi koje volim. Druga ja želi provesti vikend samo s njime. Hoće li ikada prestati ovaj osjećaj?

And I'd give up forever to touch you
Cause I know that you feel me somehow
You're the closest to heaven that I'll ever be
And I don't want to go home right now

And all I can taste is this moment
And all I can breathe is your life
Cause sooner or later it's over
I just don't want to miss you tonight

And I don't want the world to see me
Cause I don't think that they'd understand
When everything's made to be broken
I just want you to know who I am

And you can't fight the tears that ain't coming
Or the moment of truth in your lies
When everything seems like the movies
Yeah you bleed just to know your alive

Svi mi dobivamo poklone. Od svakog… za svakakve prilike… ali mene posebno diraju i veliku važnost imaju pokloni i znakovi pažnje dobiveni bez ikakvog razloga… ni za kakvu priliku… izazvani nikakvim dobrim djelom ili uslugom… poklonjeni meni jer je osoba jednostavno osjetila želju nešto mi pokloniti u tom trenutku…

Ja nisam materijalista. Ja ne patim na skupe poklone niti ih zahtijevam. Mrzim kad me pitaju što bih željela dobiti za rođendan ili neke godišnjice jer to mi onda znači da me ne poznaju dovoljno dobro da znaju što bi me razveselilo ili još gore, ne poznaju me dovoljno da bi znali da mi pokloni nisu bitni, već nečija prisutnost na taj poseban dan.
Međutim, jako me veseli dobiti zamotuljak umotan u ukrasni papir s mašnicom. To me veseli kao malo dijete. Unutra može biti i prazna kutija, ali šareni izgled paketića mene jednostavno veseli.

Naravno da se kao poklon dobije svašta od svakoga. Ipak, svi ti pokloni zauzimaju svoje mjesto u mom životu i uvijek će biti dio mene.

Uhvatilo me razmišljanje o poklonima i znakovima pažnje. Što zbog nekih postova… što zbog jučerašnjeg događaja… što zbog sjećanja…

Prije nekoliko godina bila je neka kućna zabava na kojoj se kuhalo, jelo i pilo i igralo se igru istine. Znate ono, svi sjednu u krug, u sredini kruga je prazna boca, netko zavrti bocu i boca se nakon nekog vremena zaustavlja. Osoba u čijem je smjeru okrenuto grlo boce odgovara ISKRENO na pitanje osobi koja je zavrtila bocu.

I tako mene dopalo pitanje da kažem koji mi je najdraži poklon koji sam ikad dobila u životu. Prvo iznenađenje i šok. Od SVIH poklona? Koji je najdraži? Nemoguće izdvojiti!!!
No, društvo je bilo dobro i dalo mi malo vremena da se priberem, razmislim i odgovorim :).
Pokušala ja prizvati u sjećanje sve poklone… nema šanse… pa poklone u zadnjih par godina… OK, sad je već lakše… i odjednom lampica… sjetih se poklona kojeg sam dobila od jednog svog bivšeg dečka – tri mala čovječuljka u seriji NE VIDIM – NE ČUJEM – NE PRIČAM. To je svakako moj najdraži poklon. Ne zbog tadašnjeg dečka, ne zbog materijalne (ne)vrijednosti, ne zbog prilike, već zato što je to bio poklon koji je poklonjen bez ikakvog razloga… On je jednostavno bio u gradu i naišao na čovječuljke i htio ih kupiti za mene. A čovječuljci su jako slatki.... i mudri... :)

Imam i jedan rođendanski poklon koji zauzima visoko mjesto. Ne sjećam se detalja. Ne sjećam se koji rođendan je to bio. Sjećam se da smo imali pauzu između predavanja i moj najbolji prijatelj mi je donio kutiju veličine 1x1 m zamotanu u papir. OK, prihvatila se ja kutije i odmotavanja. Unutra malo manja kutija. Idem dalje i u toj kutiji još jedna malo manja kutija. Tako sam ja otvarala i otvarala kutije dok nisam došla do kutije šibica u kojoj je bio skriven jedan bombon. Ne sjećam se više niti koji bombon. Sjećam se samo tog veselja koje me obuzelo razmišljanjem koji je trud bio uložen u traženje kutija koje odgovaraju veličinom, umatanje i dostavu do faksa. Pun pogodak uz puno smijeha...

Izdvojit ću još samo jedan poseban znak ljubavi i pažnje.
Ja na putu. Stižem u hotel u kojem imam rezerviranu sobu i teta na recepciji mi mrtvo hladno, nakon predavanja ključa u ruke, kaže: "Ono cvijeće smo vam ostavili u sobi."
Iznad moje glave upitnik veličine mene same.
"Molim? Cc… vijee… ćeee?", promucam.
"Da, da, čeka vas u sobi", kaže žena opet.
"Cvijeće?", ponovim i ja, izgubljena u prostoru i vremenu.
"Da", opet će žena već vidljivo uzrujana. "Čeka vas u sobi."
Pomislim da je možda bolje otići u sobu i vratiti cvijeće jer je to sigurno nekakva greška, nego ostati na recepciji raspravljajući se s tetom.

Dođoh do sobe, a u sobi me čeka prekrasan buket ruža. S porukom. Za mene. Nije greška. Zbilja je cvijeće za mene. Od mog (sada bivšeg) dragog. S ljubavnom porukom. Nešto neopisivo. Od neprocjenjive vrijednosti (kao što kaže reklama za neku kreditnu karticu).

Neću dalje nabrajati. I ostali pokloni od meni dragih ljudi imaju svoje mjesto u mom srcu i mojim sjećanjima. Posebno oni poklonjeni bez ikakvog razloga…. Jednostavno su našli put do mene jer je to netko osjetio…

Treba poklanjati bez ikakvog razloga. Treba pružati pažnju bez ikakvog razloga. I ja to radim.
Volim razveseliti ljude jer znam da, koliko mene to čini sretnom, i drugi ljudi osjećaju tako…
I to je možda dio odgovora koje je postavilo zlo i naopako :). I to je nekakav znak da nekoga volimo iz nekog razloga…
Nije bitno što se poklanja, što se čini za osobu… bitan je trud, dobra volja, i svakako faktor iznenađenja…

Prije cca sat vremena dogodio se jedan tako beznačajan, ali lijep događaj koji mi je izmamio osmjeh…

Priču moram premotati malo unazad… unazad jedno 3-4 tjedna kada sam u teretani upoznala jednog simpatičnog i zgodnog mladića :). I kako to već biva, u teretani započne neobavezna priča o sportskom životu, pa poslu i nekim povezanim i totalno jednostavnim stvarima. U toku tog kratkog neobaveznog razgovora ja sam spomenula mjesto na koje idem na ručak (tako je povela priča) što je zbilja banalan podatak i nešto što obično u jedno uho uđe, a kroz drugo izađe.

I danas se slučajno sretnemo na ulici i pozdrav – bok, bok.

Ukratko, sažet razgovor je tekao otprilike ovako:
….
On: "Pa nema te u teretani neko vrijeme."
Ja: "Ma dolazim, ali nešto rjeđe u zadnje vrijeme. Nemam baš vremena."
On: "Ja sam baš krenuo ovamo na ručak" (pokazuje u smjeru zgrade).
Ja: "I ja isto odoh na ručak, ali tamo." (pokazujem na zgradu u suprotnom smjeru).
On: "Da, znam, rekla si mi da tamo ručaš."
….

Hej, on je zapamtio gdje ja idem na ručak!!! Možda se to nekome čini smiješno i glupo, ali ja sam mislila da sam osvojila nagradu. On je zbilja slušao što smo mi u kratkom vremenu, prije 3-4 tjedna pričali i zapamtio je tako nevažan podatak. Prvi i pravi znak da nisam nevažna…
Naročito mi je dobro došlo nakon učestalog druženja s osobama koje inače misle samo na sebe…..

Ta mala sitnica mene je učinila jako sretnom… , a odmah mi je postao još simpatičniji :)

Otprilike je moje jučerašnje super dobro raspoloženje trajalo toliko dugo da ga mogu izbrojati u satima na prstima jedne ruke. Sva sreća, ipak u satima, a ne u minutama.
Nakon što sam danima u komi zbog osobe koja živi u drugom gradu i koja bi, nakon veze sa mnom ipak rekla da bi bila samnom, ali i ne bi (!?!?!?) jer je malo izgubljena s osjećajima, s kojom sam odlučila onda biti prijatelj (neki put me stvarno treba lupiti po glavi) jer nisam željela mučiti sebe razmišljanjima i nekim forsiranjima, danas sam bila potpuno nova osoba.

Nažalost, nije dugo trajalo. Otišla sam bezazleno u dućan i slučajno bacila pogled na novi Cosmopolitan. Inače ga čitam samo u kriznim situacijama čekanja kod frizerke, kozmetičarke i na autobusnom kolodvoru, ali ovaj put sam ga kupila za doma. Privukla me tema na naslovnici

Više od avanture, manje od ljubavi
VEZE BEZ VEZE

Lampica mi je odmah zasvjetlila i našla sam se među prozvanom. Nije avantura, ali nije ni ljubav, pa to je najjednostavniji opis onoga kako si on zamišlja situaciju. Ima me, ali me ustvari nema jer nismo u vezi!?! Dakle, imaju čak i naziv za moj problem. VEZE BEZ VEZE. Bože, što glupo zvuči.
Slijedeći podnaslov me još više izbezumio: Istražili smo novi trend u žensko-muškim odnosima. Novi trend?!?! Uvijek sam izbjegavala trendove, ali da sam u trendu zato što patim i što pokušavam na sve moguće načine preboljeti, zaboraviti, nestati, naći osobu koja će svakako željeti biti sa mnom zbog mene; to mi nije bilo ni u najtamnijem dijelu mog mozga.

Ne znam dal' da se smijem ili da plačem. Od današnjeg dobrog raspoloženja trebao je samo jedan prokleti naslov u novinama pa da poludim i sada se osjećam sarkastično i povrjeđeno, smiješno mi je i boli me... i ne preostaje mi drugo nego da se sama sebi smijem i zezam na svoj račun...

I počnem čitati članak i skužim da pišu o modernim curama koje se boje bliskosti i bla, bla, bla... i pomislim pri tome: „OK, možda ja mogu zamisliti da ista stvar vrijedi i kada se muškarac tako ponaša.“ Preskakanjem stranice i pol članka nailazim na „Pravila veza bez veze“. Imaju čak i pravila za to?!?!?!?!?!?!?!

I u pravilima ipak imaju i muškarce. Naravno da sam odmah analizirala pravila sa svoje pozicije:

1. Odmah ograničite očekivanja
Da, kako da ne. Evo, baš sam ga ugledala na ulici i rekla sebi: „Ovo je tvoj novi komad za vezu bez veze i ograniči se.“
Kao da ja biram kada ću biti zaljubljena i voljeti, a kada ne. Kao da ja biram trenutke kada ga želim čuti, a kada ne. Kažu oni da se odmah izvučete iz priče ako vam je teško ostati hladne glave. Pa to znam i sama. Ali ne znam kako da se izvučem kada osjećam fizičku bol jer ga ne čujem i ne vidim??????

2. Nikad ga ne zovite i ne šaljite poruke pijani
????????????????????????? Neke stvari ipak znam i bez ovih ludih novina.

3. Smjesta prekinite primijetite li da ste poljuljani
Ja poljuljana?? Ma dajte.... grrrrrrrrrrrr, da mi je znati samo koji je to pametnjaković(ka) prvi/a izmislio/la?
Evo upravo ću izvući utičnicu iz struje i prekinuti..... ma što? O čemu ti ljudi pričaju? Pa ne prekidaju se osjećaji SMJESTA.

4. Ne izlazite samo šaranja radi
Izlazim samo radi svoje zabave pa ako i uključuje šaranje, gdje je tu problem? Izgleda u shvaćanju riječi ŠARANJE.

5. Ima curu ili ženu? Zaboravite.
Ajde bar nešto pametno. Inače imam averziju bilo čega s oženjenima i s djevojkama. Ne zbog nekih moralnih načela, nego vidjeh previše patnje u takvim vezama. No, eto, prva pozitivna stvar u svemu ovome – ja nemam takvih problema.

6. Ne posuđujte njegove stvari i ne ostavljajte svoje
Pa posijala sam stvari par puta. Ma ne zbog tog glupog razloga vraćanja po njih. Zaboravna sam i smotana, što drugo reći, naročito ujutro kad se ustajem. Uvijek su me stvari čekale na polici i vratio bi mi ih uz poljubac (ovo budi neka lijepa sjećanja). Pa čak mi je rekao neka si četkicu donesem kod njega doma. Danima sam se smijala sama sa sobom kako se moja četkica uselila kod njega, a ne ja :). Na kraju je ispalo tako; četkica je još uvijek kod njega (barem mislim), a ja sam daleko.

7. Nema veze bez veze s nekim tko vam se jako sviđa
Hm, da, o ovome bi se dalo pisati romane. Ako ću biti cjepidlaka onda ću logički iz ovoga izvući zaključak da vezu bez veze možeš imati samo s nekim tko ti se ne sviđa. Halo, pa i za jednu noć mi se dečko mora svidjeti, a da ne govorim o ostalim stvarima.

8. Igraj muški ili ne igraj
Moram priznati ovdje sam zapela. Kaže autorica članka da „igrati muški“ znači samo zabavu i tjelesno zadovoljstvo? Ne bu išlo...

9. Ne gnjavite
Mrzim kad mene gnjave i mrzim gnjaviti druge. Dakle, ne odnosi se na mene...

10. Ne pretjerujte (u vezama bez veze)
E pa baš mi nije do toga da par puta godišnje proživljavam rat sama sa sobom jer eto, da budem u trendu, moram imati vezu bez veze.


Nisam baš postala pametnija od ovog članka pa niti od ovih pravila. I dalje znam da imam problem, i dalje sam usamljena, i dalje boli, i dalje ne želim biti u trendu, želim biti konzervativna kako je to eewa lijepo opisala.
Jedino što znam je da u svijetu postoji neki novi trend koji se sada zove veze bez veze, a prije se zvao nekako drugačije.

I dalje se smijem iz očaja jer užasno boli kad pročitaš da onaj netko tko je tebi poseban ustvari spada u grupu ljudi koja je u fucking trendu. O, kako jako želim biti konzervativna...

nakon što zbilja izbacim iz sebe sve ono što me muči... kada izbacim sva sjećanja... dobre i loše uspomene... ljutnju... samoću... ma sve što me muči... i ostavim na ovim stranicama... danas se - wow - napokon osjećam kao u naslovu :)))

a onda sam odlučila slijedeći vikend posvetiti svojim dvijema ljubavima - penjanju i ronjenju, ovisno o tome gdje ću slijedeći vikend boraviti... uh.. jedva čekam...






i već se sada super osjećam i neću dozvoliti da mi ga neki sebičnjak pokvari svojim pozivima ili nepozivima :)

ovaj tjedan i nadolazeći vikend imam samo za sebe i za stijene i more

Opet me moja razmišljanja o sadašnjosti... u kojoj telefon i dalje šuti... vraćaju u prošlost... Čovjeku. Sjetih se opet zadnjeg dana koji smo proveli zajedno... prije njegova odlaska... praveći se da ćemo se već sutra vidjeti, a znajući u sebi da je to posljednji put... Najgora stvar je da ga uopće nisam poljubila, nisam ga niti zagrlila bojeći se da ga onda nikada ne bih pustila...

Opraštam se od prošlosti zadnjim pismom koje sam njemu poslala davne 93. Ne želim da ostane zaboravljeno u mojoj knjizi... iako vjerujem da ga i on neće zaboraviti...
pisala sam mu o našem rastanku ni danas ne znam zašto...

Ovo će biti zadnje što pišem o Čovjeku koji je bio ona ljubav koja se pamti cijeli život. To spremam u ladicu sjećanja koja će biti vječno u meni . Okrećem se budućnosti u kojoj me čeka... pa valjda netko...

Moje zadnje riječi o Čovjeku su zapravo moje posljednje riječi... moje posljednje pismo koje sam mu poslala...


Zar zaista odlaziš?

sjedim u sobi i mislim o nama... o tebi...
mislim o vremenu koje smo proveli zajedno maštajući

polako se približava vrijeme rastanka,
a mi pomalo sumnjamo u sve ono
što smo gradili toliko vremena

zar ćemo dopustiti da sve to ostane san,
pusta tlapnja kojom smo se zavaravali?

zar ćemo dopustiti da nas rastave ljudi i vrijeme?
zar smo mi krivi što smo dopustili da se volimo?
sudbina je zaista nemilosrdna
zar smo to zaslužili nakon toliko sretnih trenutaka?

ne, još uvijek ne mogu vjerovati da ti zaista odlaziš...
da me ostavljaš...
nakon svega što smo sanjali...

da... to smo sanjali,
ali ovo sada je stvarnost

tu je kraj sna,
ja ostajem sama... napuštena...
a ti?
ti odlaziš u drugi svijet
ljudima koje voliš i koji tebe vole

za njihovu ljubav ostavljaš moju?

a ja?
obećajem da ću ti doći,
ali ne mislim na ono...
da li ćeš ti mene još uvijek voljeti
i željeti kao sada?
da li ću biti prihvaćena
od onih ljudi kojima ti sada ideš?

sada se rastajemo, ali ja vjerujem
da ćemo se opet sastati
moram vjerovati...
to mi jedino daje snage da živim...

ako se sastanemo,
tada ćeš ti biti 2 godine stariji,
ja ću biti 2 godine starija
da li ćemo biti isti?
u te 2 godine život će nas još puno naučiti...
ako još tada budemo živi...

završavam pisati ovo pismo s nadom da...
da ćemo se ipak sresti i...
nastaviti ljubav tamo gdje je stala...
ali još uvijek ne vjerujem
da me ostavljaš
da me možeš ostaviti samu...

zar zaista odlaziš?

...čudan osjećaj... ponovno usamljenost... ponovno tup osjećaj nepripadanja nikome... ponovno nekakvo očekivanje nakon sinoćnjeg telefonskog poziva...

Možda bi sve bilo bolje da poziva nije bilo, iako... lijepo je bilo vidjeti njegovo ime na displayu... i čuti njegov glas... i slušati opis putovanja po Parizu... i riječi: "Nazvat ću te sutra", a onda ništa od poziva... još uvijek...

I znam da neće zvati, ali opet neprekidno pogledavam taj prokleti telefon koji šuti cijeli dan. I toliko je sablasan kad šuti. I užasno ga mrzim kad šuti.

Ali nemam što drugo niti očekivati. Pa mi smo sada prijatelji.... u klinac, što ova rečenica glupo zvuči!!!!!!!! Mi smo sada prijatelji jer sam ja tako htjela. Nisam se željela usamljeno osjećati s njim pa sada samujem sama. Ipak je daleko od očiju... nije daleko od srca, ali nadam se da će jednom biti daleko od srca... pa da mogu živjeti dalje...

No želja za njime nije manja. Uopće se ne smanjuje, a njegov poziv sinoć samo je pogoršao situaciju... i mislim koliko sam slaba kada osjećam fizičku bol za njegovom blizinom, a onda mislim koliko sam jaka kada sve to suzbijam u sebi i ne pokazujem pred njim... da, sada shvaćam bolje one priče oko pozornice i maski koje nosimo... i ja igram ulogu pred njime... a onda patim sama sa sobom...

teško je zamisliti da će se prepustiti meni, pa se onda nadam da će prestati zvati... i da će početi bljediti...

U svojoj samoći i patnji, ono što danas imam je....


Song
Instead of a kiss
Baby this is a
Song
Instead of a kiss

For all of you who ache, who long
For nights like this

Song
Instead of a touch
Darlin' this is a
Song
Instead of a touch

To all of you who wait so long
And need so much

It is for those who like to cling
It is to those, to those I sing
Here is a song instead of a clutch
Instead of a moon
Instead of a soothing touch
In the afternoon

no, eto, već napredujem... danas mi, umjesto plišanog mede i nečijeg zagrljaja jako, ali zbilja jako nedostaje more...

da ga gledam kako se pjeni...
i udara o stijene...
i osjetim kapljice na svom licu...
i gledam galebove kako lete...
i umočim ruku u hladnu vodu...
i gledam obzor...
i slušam njegov šum...

i zbilja mi jako nedostaje more...

upravo sada... želim biti na ovoj travi... i ležati... i puhnuti u maslačak... i hvatati leptire... i osjećati sunce...

…lebdim na svojoj tuzi
i gledam ponor ispod sebe
crno prostranstvo koje čeka
da padnem… da nestanem…

beskraj svih tuga ovoga svijeta
otvara vrata još jednoj u nizu…
ona nema imena… nema lica…
a ipak postoji…

ako ju odbacim kao stari plašt
koji me pokriva povremeno
prestaje li postojati…
ili čeka da me zgrabi
onda…
kada budem lebdjela na
svojoj sreći…

Imam potrebu izbaciti iz sebe toliko toga, a ne znam otkud početi… imam potrebu razgovarati, a ne znam o čemu… imam potrebu pisati, a nemam temu… stanje uma mi je nepoznato, stanje svijesti mi je nepoznato…

Sama sam i ovi hladni dani mi uopće ne pomažu. Samo me još više tjeraju u beznađe, u tugu, u samoću… povlačim se u neki svoj svijet u kojem zamišljam trenutke onakvima kakve bih baš tada željela proživljavati. Povlačim se u neku svoju tajnu zemlju u kojoj je uvijek lijepo, veselo, toplo… u kojoj imam nekoga svoga tko i mene jednako jako treba i voli…

O bože, koliko mi nedostaje netko… netko tko će me trebati, i biti tu upravo sada kada ja njega trebam… tko će mi reći da će sve ovo proći i da će već sutra biti bolje i veselije…

Povlačim se od svega jer me svi znaju kao veselu, kao energičnu, kao mene… Ovo nisam ja. Ovo je neka druga osoba koju nitko ne pozna, čak niti ja. I mrzim se ovakva. I ne želim da me netko upozna ovakvu jer ovo nisam ja.

I čekam da prođe nadajući se da će proći brzo…
I čekam da prođe nadajući da se više neće ponoviti…
I čekam da prođe nadajući se…
Čekam sebe veselu, energičnu, zabavnu. Čekam sebe onakvu kakvom me znaju.

Imam potrebu vrištati iz sveg glasa i izbaciti sve nepoznato van… Imam potrebu lupati iz sve snage i smrviti sve ružne osjećaje oko sebe i u sebi… imam potrebu trčati koliko me noge nose i ostaviti sve loše iza sebe…

I dalje ne znam otkud početi… niti o čemu razgovarati… niti o čemu pisati… ovih par riječi ostavlja nekakav trag, ali u meni je isti kaos… i ne osjećam da prolazi, niti da se smanjuje…

Kakav dan je bio jučer? Kakva noć je ovo bila? Da mi je bio kakav plišani medvjed u veličini od 1 metra kakve samo dobivala kao rođendanske poklone sigurno bi mi pružio utjehu. Jučer cijeli dan i cijelu noć jednostavno sam trebala nekoga da me zagrli i da mu položim glavu na krilo i da spavam. Trebala sam ruku, zagrljaj, toplinu, nekoga…
Nisam imala nikoga, pa čak ni plišanog medu da njemu položim glavu na krilo i zamislim neku dragu osobu…

Bio je užasan dan i užasna noć, a kroz moju glavu samo je prolazila misao kako nekoga trebam jer mi treba zagrljaj.
Samoća je i dobra i nije dobra. Jučer nije bila dobra. Jučer je moja samoća vrištala. Preko noći je moja samoća vrištala i tražila nekoga da me zagrli i kaže kako je sve dobro i kako će uvijek biti uz mene.

I danas je užasan dan. Ova kiša me tjera u mračno raspoloženje iz kojeg sama ne mogu pobjeći. I danas mi treba netko da osjetim da je nekome stalo do mene…
I danas moja samoća vrišti…

Uhvatim se često kako na spomen bilo kakve veze, nesretne ili sretne, razmišljam o tome može li se u životu voljeti samo jednom ili više puta. O tome razmišljam i kada čujem ili vidim nešto tužno. Svaka situacija koja uključuje dvije srodne duše podsjeti me na razmišljanje koliko puta se može stvarno voljeti u životu.

I svaki puta pitam samu sebe: "Koliko si puta voljela?" I onda pragmatički počnem nabrajati moje veze i razmišljam što je s tim ljudima danas. Više-manje sretnemo se na putovima života, sretnu nas poznanici, prijatelji i razmjene novosti tipa: "Ej, znaš da sam vidjela XY s nekom djevojkom….", "Znaš koga sam srela neki dan. XY. Znaš li da se oženio?".
Jedino ne znam da li me takvim novostima obasipaju iz zavisti ne bi li otkrili na mom licu nekakve osjećaje (po mogućnosti bolne) ili takve stvari govore zaista iz dobre namjere kako bih znala da su ti ljudi danas dobro i da uživaju u životu.

I razmišljam….. i mislim…. Koliko sam ih zaista voljela? Jesam li voljela svakog? Jesam li za svakog dečka s kojim sam imala dugu vezu (kako se to naziva u svakodnevnom životu) osjećala trnce u trbuhu kada bi nazvao, poljubio me, zagrlio.. Jesam li reagirala kada je bio tužan ili sretan? Jesam li patila kada je došlo do prekida, bez obzira na razloge i onoga tko je prvi potegnuo to pitanje?
Odgovor je DA. Jesam. Voljela sam zaista svakog od njih. Voljela sam ih, ali ne na onaj način kako sam voljela Čovjeka. Voljela sam ih, a onda i prestala. Njega još uvijek volim, ali ne onom ljubavlju kao onda dok smo bili zajedno, već nekom neobjašnjivom, punom poštovanja, punom razumijevanja. Volim ga kao nekoga kome sam zahvalna za sve lijepe i sve ružne trenutke, za sve savjete, za sve osmjehe, za sve suze, za svaki pogled, za svaku svađu, za to što je bio sa mnom i za to što je otišao…

Sada znam... postoji razlika između Voljeti i voljeti. Postoji razlika, jer Voljeti…. možeš samo jednom… voljeti možeš više puta…

Ja ne patim, ja sam preboljela sve što sam trebala i kada sam trebala… ja sada samo razgovaram sa sobom i otvaram se sebi… i vama, dragi moji…., i upoznajem se sa svojim osjećajima.
Ja govorim o Čovjeku – mojoj ljubavi – jer samo sam njega Voljela. Ja govorim o svim muškarcima koji su obilježili neko razdoblje moga života, koji su ostavili trag na mene kao što sam i ja ostavila trag na njih jer oni… oni su bili moji ljubavnici… i njih sam voljela...

Danas kada opet otvaram ovu temu i tražim odgovor za sebe, znam da sam ga našla… Voljeti možeš samo jednom… voljeti možeš više puta… razlika je u vremenu nakon toga… razlika postoji.... samo ju svatko za sebe treba otkriti...

Kada sretnem svoje ljubavnike, želim čuti novosti o njima, pitam ih za sve… volim čuti da su dobro, da su s nekom djevojkom, da su možda oženjeni, imaju djecu… i veselim se tome jer to je ono što su oni izabrali…

Čovjeka nisam više nikada srela… Čula sam da je oženjen i da ima dvoje djece. Čula sam i da su ga dugo nagovarali da me zaboravi i da se oženi. Dobila sam i njegov broj telefona kako bih ga nazvala jer sigurno bi me volio čuti… kažu mi…
A istina je da ne bi… istina je da ne želim čuti da je oženjen i da ima dvoje djece…. Ne želim čuti da je vjerovao i čekao da se možda opet sretnemo i nastavimo tamo gdje smo stali… ne želim ga čuti jer ne znam što bih rekla… ne želim ga zvati sada kada bih mogla unijeti nemir u njegov naizgled sređen život…
Ja sam stvorila sliku o tome kakav je sada njegov život i neću da mi ga istina pokvari… želim vjerovati da voli svoju ženu i da voli svoju djecu… želim vjerovati da me je zaboravio… želim vjerovati da je sretan…. želim vjerovati da me ne želi čuti…

I gorka je istina da ne bih voljela nastaviti tamo gdje smo stali jer previše je toga bilo između, previše je vremena prošlo od tada, mi nismo više isti oni ljudi… I znam da je to način na koji možeš Voljeti samo jednom… to može znati samo onaj tko je imao sreću Voljeti, odvojiti se od te osobe, nastaviti živjeti i nadati se da je ta osoba sretna, a ti si sretna zbog njegove sreće…

I sjećanja su drugačija. S ljubavnicima su sjećanja bljeđa, tu i tamo se sjetim situacije, riječi, pjesme, mjesta koja su nešto značila i onda opet zaboravim… S Čovjekom su sjećanja živa. Sjećam se svega kao da sada gledam i proživljavam situacije, riječi, pjesme, mjesta… kao da gledam film života koji sam nekad živjela…

I razgovori u meni su drugačiji. S ljubavnicima nikada ne pričam u sebi… s njima pričam uživo, ako i kad ih sretnem…. S Čovjekom pričam stalno u sebi, ali ne želim u živo jer… nemam što reći uživo…

Moja ljubav….. moji ljubavnici….. da…. To je velika razlika…

I ne… ja ne patim… sretna sam da sam imala prilike Voljeti i da sam imala prilike voljeti… i opet ću voljeti nekoga iskreno… i reći ću Čovjeku u sebi… ja njega volim jer si me ti naučio kako voljeti… ja njega volim jer me čuva i jer to zaslužuje… ja njega volim zbog toga što je on i zbog toga kakvom mene čini…

Hvala ti za sve… zaista ti hvala…

dragi,

rastali smo se, a ja....
želim da znaš da...
ne, ne znam da li ti mogu
tako otvoreno priznati
sve što ti nisam priznala
dok smo bili zajedno...
dok si me volio...

da, sada slobodno mogu reći
dok si me volio
jer sada više ne mariš za mene
dok me tako okrutno ostavljaš
na onom istom mjestu
gdje smo se upoznali,
prvi put razgovarali i...

ma ne, nije važno
ništa više nije važno...
tebe nema,
a mene ubrzo neće biti

s tobom je otišla moja mladost,
moja sreća, moj osmjeh
i sve ono zbog čega si me nekad volio...

kako da te zaboravim
kad me svako mjesto
podsjeća na tebe...
na svakom koraku mi je ostala
uspomena na tebe...

ja je ne želim izbrisati
jer to je sve
što mi ostavljaš nakon
onih obećanja koja si mi dao

a ja...
ja sam vjerovala
jer sam se osjećala ženom
pored tebe

vjerovala sam da...
ma ne, ništa više nije važno...
tebe nema,
a mene ubrzo neće biti...
ništa više ne postoji...

Čovjeku... 9.12.1991.

Kada bih mogla plakati, sada bi bio jedan od trenutaka kada bih isplakala bol, ljutnju, bijes, vrijeme, bol, bol, bol…. I plakala bih čekajući da se iz suza izrodi moja nova duša bez boli, ljutnje, bijesa… Plakala bih i isplakala teške trenutke 12 posljednjih godina tijekom kojih nisam plakala…

Oni koji su pročitali moje riječi posvećene jedinom Čovjeku (zaslužuje veliko Č) imaju pravo znati… Nakon takvog rastanka ponovno smo imali jedno drugo, a onda je uslijedilo trganje srca, trganje duše, dan kada sam otupjela, dan kada sam prestala plakati, dan kada su nas drugi rastavili… i još uvijek ne plačem…. 12 dugih godina ne plačem…
I ne znam hoću li moći…? A htjela bih...

Zašto se vraćam u prošlost i razmišljam o njemu? To činim svaki put kada se osjećam ranjivom i izgubljenom, kada me netko ubode svojom ravnodušnošću, kada se netko pretvara da mu je stalo, a nije… Vraćam se njemu jer znam da bi me on zaštitio. Vraćam se njemu samo u mislima jer naš se put razdijelio prije 12 godina…. 12 dugih godina…
Vraćam se njemu u mislima kao što se i on meni vraća…
Pričaju meni o njemu… isti ti ljudi pričaju i njemu o meni, a bilo bi bolje da ne…
Naši životu od tada su nebo i zemlja… promatraju se iz daljine, ali ne prilaze jer puno je toga između…

Što sam starija, više ga poštujem i više cijenim sve što smo imali. Postajem svjesna svih njegovih riječi tada… sve je kako je rekao… i biti će… i uvijek će biti moja prošlost, i moja sadašnjost i moja budućnost… moj anđeo čuvar… moja lijepa uspomena… netko kome se okrećem u teškim trenucima kada ne mogu plakati jer suze su otišle s njim…

Pitate li se svi vi koji me tješite i dijelite ovakve misli kako mogu govoriti o Čovjeku, a mučiti se s onim daleko od očiju? Ne, nisu to iste osobe. Daleko od očiju je osoba oko koje se lomim svaki dan – biti li ne biti, pitanje je sad? Čovjek je onaj kojeg molim za pomoć da mi pokaže put…. i… eto, danas otvaram oči…

Ne tražim ljubav kakvu sam imala prije 12 godina. Ne uspoređujem svakog slijedećeg s njime. Ustvari, nema definicije za ono što ja tražim, ali kada nađem znat ću…

Otvaram oči i znam – daleko od očiju je zaista daleko od srca… pobijedila je potreba za dodirom sada i tu unatoč osjećajima prema njemu… pobijedila je potreba za osjećajem pripadnosti nekome u pravom smislu riječi unatoč ovim pokušajima pripadanja njemu… pobijedila je daljina jer ja nemam više volje truditi se…
I svi vi koji ste mi davali snage i vjerujete da je daljinu savladati moguće, hvala vam… I zaista, otvorila sam oči i vidjela da nije samo daljina problem… ima tu još toga… sada sam dovoljno jaka da to priznam sebi, pa onda priznajem vama, pa slijedi priznanje njemu…
I ne žalim zbog toga… ono što mora završiti, bolje završiti što prije, prije nego li više štete bude naneseno… ono za što osjećaš da ima opipljiv kraj, ne vrijedi zavlačiti…

Život ide dalje, a mene čuva Čovjek…

Znate li vi, vi koji me držite za ruku dok mi je teško, da je ovo prvi put u 12 godina da pričam o njemu. i želim s vama podijeliti njega… možda i vama pomogne…
Želim ga izvaditi iz kutije mog života u kojoj je bio zatvoren toliko vremena. Želim se oprostiti od moje sebičnosti da pripada samo meni i reći svima – ima jedan Čovjek zbog kojeg sam sretna i kojem želim svu sreću svijeta… i sve riječi napisane u tajnoj knjizi koju čuvam 12 godina pronaći će svoje mjesto ovdje… više neće biti tajna…

Već sada osjećam slobodu…
… osjećam slobodu jer sam oslobodila njega iz kutije mog života…
… osjećam slobodu jer daleko od očiju ne izaziva pakao u mojim mislima…
… osjećam slobodu jer gledam otvorenih očiju…

Rekla sam ti zbogom
i pogledala u tvoje oči
pune istinskih suza.
Otišla sam ne obazirući se
na tvoje osjećajne molbe.
Ali, bio si u pravu...
Kad sam zažalila...
bilo je prekasno za povratak...
bilo je prekasno za razgovor...

Nema razloga za patnju,
kriva sam sama
što sam ti rekla - gotovo je...

Želim samo da znaš
da više nikada neću voljeti
kao što sam voljela tebe...
neću više nikada plakati
kao onda kad sam te napustila

Posvećeno jedinom čovjeku koji me je puno naučio, mudracu koji će me čuvati zauvijek , osjećam to...
Ja sam sretna zbog njega, njemu želim svu sreću ovoga svijeta...

U nedostatku inspiracije za radom poveća se inspiracija za razmišljanjima o svemu samo ne o poslu. U spomenutim trenucima vraćam se nekim pitanjima, nekim nedovršenim mislima, ljudima iz prošlosti, događajima koji su, pozitivno ili negativno, obilježili moj život. Ostavili su trag u obliku koji samo ja mogu prepoznati i čitati onda kada poželim.

Sada želim.

Želim si pokušati olakšati razmišljanja o vječnom pitanju i vječnoj dilemi. Mnogo je takvih: -
- što je bilo prije: kokoš ili jaje?
- mogu li muškarac i žena biti prijatelji?
- može li uspjeti veza na daljinu?

Može li uspjeti veza na daljinu?
O koliko sam o tome razmišljala i čitala. Moram reći da nisam osoba koja funkcionira na daljinu. Ja sam pobornik onoga "Daleko od očiju, daleko od srca". Ja funkcioniram na dodir, na gledanje lice u lice, na razgovor gledanjem oči u oči, na vođenje ljubavi uživo, na držanje ruke u ruci, na utjehu zagrljajem, na poziv upomoć koji će rezultirati susretom, na poziv sreće i smijeha koji će rezultirati zajedničkim suzama radosnicama. Uživo. Živo. Tu. Sada.

Nisam osoba koja mišljenje stvara na pričama drugih. Ja iskušavam. Iskušala sam veze na daljinu i nisu funkcionirale. Počele bi krasno, no na prvi nagovještaj i razmišljanje "Ja sam zadnja nazvala, sada je na njemu red" sve pada u vodu. Povlačim se i hladim. Bojeći se da svoje osjećaje ne dam nekome tko ih ne zaslužuje zatvaram se u svoj svijet i ustrajno tvrdim daleko od očiju, daleko od srca.

Kažu da se oboje mora truditi. Imaju li ti ljudi nekakvu mjernu spravu koja s točnošću od određenog broja mjeri koliko je tko truda uložio? Ili je financijsko izvješće troškova putovanja to po čemu se mjeri trud? Ili samo to koliko je puta tko putovao? Ili postoji neko drugo mjerilo koje mi još ni u najmračnijem dijelu mozga nije isplivao na površinu?????
Treba li uopće mjeriti trud? Treba li spominjati koliko je tko puta nazvao i koliko često?

Ljudi koji funkcionirate tako recite mi….. Recite mi kako proživljavate dane tuge bez najdraže osobe? Kako se veselite bez najdraže osobe? Kako tješite najdražu osobu kada ona vas treba? Trebam vašu pomoć jer ono što sam najmanje željela, upravo sam dobila.

Održavam vezu na daljinu. Sada sam tek postala svjesna značenja riječi – održavam. Održavanje na životu je prva asocijacija koja mi je pala na pamet. Nije to uživanje u vezi na daljinu. Nije to konzumiranje u pravom smislu – nije to uživanje u vezi. Održavanje na životu je preživljavanje. Preživljavanje s doziranjem susreta, preživljavanje s doziranjem razgovora. Preživljavanje brojanjem dana, sati, minuta, sekundi od prošlog susreta. Isto to brojanje do slijedećeg susreta. Zamišljanje kako je to izgledao na prošlom susretu. Zamišljanje svakog slijedećeg susreta.

Planiranje. Užasna riječ za vezu. Nema planiranja, ali daljina upravo to traži.
Kontrola. Užasna riječ za vezu. Nema kontrole, ali daljina i to traži.
Faktor iznenađenja = 0. Daljina to zahtjeva.
Svakodnevni telefonski razgovori samo me još više bacaju u bad jer povećavaju potrebu za fizičkom prisutnošću. A nije moguća… i onda patim…
Nesvakodnevni telefonski razgovori me 2x više bacaju u bad jer proživljavam pakao pitajući se da li me zaista želi. A kaže da želi….

Ne funkcioniram na daljinu, ali funkcioniram na daljinu. O živote, zašto sam ja na iskušenju? Ja ne želim vezu na daljinu, ali želim njega. Kad ga trebam, nemam ga. Kad ga želim, nemam ga. Tu je negdje. Samo daleko….

Borim se u sebi. Borim se jer se bojim. Bojim se za oboje. Bojim se jer osjećam da imamo volje, imamo osjećaje, imamo potrebu, ali daljina nas grubo testira.

I dalje brojim dane do našeg slijedećeg susreta. I dalje zamišljam kako će to izgledati. I dalje se bojim jer čeka nas puno toga što želimo i puno toga što ne želimo….

Čeka nas naša draga blizina i naša prokleta daljina….

Pomozi mi molim te
da uhvatim tvoje srce
pa da zajedno lebdimo
u neispunjenim željama.

Pomozi mi molim te
da nađem granicu
moje ljubavi prema tebi
ili ona ne postoji?

Pomozi mi molim te
da ti otvorim svoju dušu.
Tad ćeš ući u moj svijet,
tad ćeš shvatiti koliko te volim.

"Mijenjam sva svoja razočaranja za samo jedan trenutak sreće" napisa mi Alkion večeras.

Slučajnost ili ne, s ovom misli sam sinoć zaspala, s njom sam se jutros probudila i preživjela današnji cijeli dan. Ne, ne samo preživjela dan, već imam osjećaj da letim i da imam ljepši pogled na sebe, na njega, na drage ljude oko mene, a samo zbog jednog telefonskog poziva...

J Razgovarali smo dugo, razgovarali smo o nama, o mojim osjećajima, o njegovim osjećajima, o očekivanjima, željama, snovima, mogućnostima....
Hej, hej, razgovarali smo o nama.
Nije bilo napornih posesivnih pitanja „Zašto se nisi javio prije? Gdje si do sada? S kime si bio?“. Mrzim ta pitanja. Mrzim tlačenje i kontrolu. Mrzim kada mene to pitaju.
Bila sam hrabra i javila se kao da sam, eto, sasvim slučajno zgrabila slušalicu dok se smijem nekom vicu koji je upravo ispričan. I onda sam dobila odgovor na druga, važnija mi pitanja i sada sam mirna.

Što i kako dalje? Teško je znati. Vrijeme je protiv nas, kilometri su između nas, mi bismo htjeli, ali ne znamo kako. Jedno drugo tješimo, pa jedno od drugog bježimo. Problem je samo u tome što to nikako nije usklađeno. Kad ja tješim, on bježi. Kad on tješi, ja se povlačim. Ima li tome kraja??

No, ipak sam nakon razgovora mirna. Shvaća da me razgovor s njime smiruje, ali zašto mi ga daje tako malo. Zašto dozira toliko potreban mi lijek?

Ne stajem sa željama tu. Trebam njegov dodir na mom licu. Trebam njegove usne na mojima. Trebam njegov dah i njegove oči i cijelo njegovo tijelo trebam. Pomisao na dane koji su još između nas tjera me na strah da opet ne proživim jučerašnji pakao. O ne, ne želim opet jučerašnji pakao.

Ostajem mirna usprkos osjećaju trebanja. Ostajem jaka usprkos jučerašnjem paklu. Ostajem njegova usprkos osjećaju samoće koji me obuzima jer smo daleko jedan od drugoga.

"Mijenjam sva svoja razočaranja za samo jedan trenutak sreće" napisa mi Alkion večeras.

Uh, kakav početak odnosno već sredina jedne nedjelje koja je trebala biti sasvim jedan dobar dan za odmor... ili što god već. Nevjerojatno je kako je samo 1 minuta dovoljna da sve krene krivo i da planovi padnu u vodu i da poželim da sam na nekom drugom mjestu, a pogotovo u nekom drugom vremenu.

Kako je sve krenulo krivo? Hm, evo upravo sada se sramim sama sebi priznati da sam još jednom napravila totalno krivi korak. I još jednom u sebi priznala ono što već neko vrijeme znam - on me jednostavno ne želi, ustvari želi, ali samo onda kada njemu odgovara. Mislim da me muči da to jednostavno moram sebi reći na glas. Znaš ono kao kad ti roditelji li netko drugi do čijeg ti je mišljenja stalo drže prodiku mašući prstom ispred lica. E pa trebam sama sebi mahati prstom ispred nosa i reći si: "Ne, ne opet. Lijepo si obećala da takve stvari nećeš raditi i opet si ih ponovila."

Mislim da mi je sada došlo iz guzice u glavu. No nisam si sama pomogla u tome. Čitam razum (draga moja, tvoj nick je opravdan) i onda me ona odvede do eewa-e i lampica iznad moje glave se upalila. Eewa je upravo napisala ono što sam već znala, ali nisam priznala. On me ne želi dovoljno, ne onoliko koliko bih ja htjela. Ne onoliko koliko se želi netko do koga ti je stalo.

Znajući sve to ja sam danas IPAK nazvala njega i, zašto me to nije iznenadilo, nije bilo odgovora na moj poziv. I što onda? Naravno, sve misli koje su nekad bile usmjerene na to da je on ili netko njemu blizak završio u bolnici i da postoji još 1001 razlog zbog kojeg se on nije mogao javiti, realan je samo jedan – nije htio.

Već se vidim u situaciji kako lupam glavom o zid, ali začudo, ne zbog toga što se on nije javio, već zbog toga što sam ja nazvala i potvrdila ono što se već stoljećima zna. Citiram eewa-u za pojašnjenje: „Nema tog umora, lošeg dana, ili prirodne katastrofe koja će ga spriječiti da te vidi. Poljubi. Zagrli. I sve što nakon toga slijedi.“

„Ej, mala, shvati, shvati, shvati već jednom....“, kažem sama sebi, „nazove svako toliko jer mu je dosadno, u tom trenutku nema što drugo raditi i onda nazove jer, pa bože dragi, ne mora se baš stalno javljati i ja se ne moram brinuti jer on misli na mene bez obzira na sve“. Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr – jedino je što mogu reći. Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr

Želim da ode ovaj osjećaj gadosti koji trenutno osjećam prema sebi samoj jer sam pogazila riječ koju sam sebi dala da ga neću više zvati. Čak sam i broj iz mobitela izbrisala. No, zaboravila sam da je malo teže izbrisati broj iz glave. Ironija života. Jučer sam se s frendicom zezala na taj račun kako sam ga izbrisala iz imenika i kako je to sada samo jedan nepoznat broj. Međutim, nije samo nepoznat broj. To je i nepoznata osoba. Ja nisam bila s takvom osobom. Nije me to privuklo. Nije me to zaintrigiralo. Nisu mi se zbog toga trnci u trbuhu skupljali.

Još jedna nedjelja koja je trebala proći lijepo. A što ja učinim? Nazovem nepoznat broj nepoznate osobe i samu sebe pretvorim u nekoga koga ne znam jer ja se ne poznam osjećajući se ovako grozno. „Shvati mala“, posljednji put si kažem, „on te ne želi“.

Počinje opet jedan od dnevničkih zapisa koje počnem pisati onda kada se osjećam vrlo jadno. I naravno, opet je uzrok isti. Ljubavni problem ili bolje reći još jedan propali pokušaj ostvarivanja veze s nekim tko je barem izgledao interesantno. Uh, vječno pitanje. Jel' mi zaista bio interesantan ili sam ja bila umislila da je interesantan jer je od 10 karakteristika zadovoljavao njih 6? Ma zaboli me ona stvar. Sada više nije bitno. Razmišljati o njemu ili bilo kome drugome je gubljenje vremena. Jedino što mrzim kod sebe jest da si stalno ponavljam pitanje – gdje sam pogriješila? Otkud mi uopće ideja da sam JA pogriješila. Zašto smo mi žene tako glupe i tako odgajane da uvijek mislimo da mi nismo dale dovoljno truda u vezi ili bilo kakvom drugom odnosu? Ma neka to izgleda sebično, ali još jednom sam se po stoti put u životu uvjerila da sebični ljudi uvijek bolje prođu. U vezi inzistiraju da sve bude po njihovom i uvijek su zadovoljni. Ako veza pukne, opet su zadovoljni zato što je bolje prekinuti vezu u kojoj nisu bili zadovoljni i u kojoj partner ne ispunjava njihove želje.
Haha… što je to što mene zapravo muči? Ne znam odakle da krenem. Ustvari, ja jesam sretna osoba, ali me ovakve ljubavne brige bace u neki bed i onda zaboravim na sve lijepe stvari koje me okružuju. Ajde da se posložim s lijepim stvarima. Zdrava sam (hvala bogu), zgodna i pametna (tako kažu), obrazovana, ambiciozna, imam roditelje i brata koji me vole, imam prijatelje/ice, imam posao, imam hobije koji me dodatno nabijaju pozitivnom energijom. Poznam sebe, znam što volim, što ne volim, što me ljuti, što me usrećuje, što mogu tolerirati, a što ne. I onda, gdje je problem? Problem je što nemam svoju drugu polovicu koja će se jednako veseliti tim stvarima kao i ja. Dugo vremena sam sama i nisam više sigurna da li dečki koje upoznajem i koji me zainteresiraju zaista jesu OK ili ih ja stavim u kalup u kojem bih ih željela vidjeti nakon čega naravno slijedi razočaranje jer, gle čuda :), nisu takvi kakve sam ih zamislila.

OK, sada se već osjećam bolje i mislim da mogu realno razmišljati.

Ma, za moj prvi blog mislim da je dovoljno jer sam postigla ono što sam htjela. Bolje sam volje, a that's only that counts :)