"Mijenjam sva svoja razočaranja za samo jedan trenutak sreće" napisa mi Alkion večeras.

Slučajnost ili ne, s ovom misli sam sinoć zaspala, s njom sam se jutros probudila i preživjela današnji cijeli dan. Ne, ne samo preživjela dan, već imam osjećaj da letim i da imam ljepši pogled na sebe, na njega, na drage ljude oko mene, a samo zbog jednog telefonskog poziva...

J Razgovarali smo dugo, razgovarali smo o nama, o mojim osjećajima, o njegovim osjećajima, o očekivanjima, željama, snovima, mogućnostima....
Hej, hej, razgovarali smo o nama.
Nije bilo napornih posesivnih pitanja „Zašto se nisi javio prije? Gdje si do sada? S kime si bio?“. Mrzim ta pitanja. Mrzim tlačenje i kontrolu. Mrzim kada mene to pitaju.
Bila sam hrabra i javila se kao da sam, eto, sasvim slučajno zgrabila slušalicu dok se smijem nekom vicu koji je upravo ispričan. I onda sam dobila odgovor na druga, važnija mi pitanja i sada sam mirna.

Što i kako dalje? Teško je znati. Vrijeme je protiv nas, kilometri su između nas, mi bismo htjeli, ali ne znamo kako. Jedno drugo tješimo, pa jedno od drugog bježimo. Problem je samo u tome što to nikako nije usklađeno. Kad ja tješim, on bježi. Kad on tješi, ja se povlačim. Ima li tome kraja??

No, ipak sam nakon razgovora mirna. Shvaća da me razgovor s njime smiruje, ali zašto mi ga daje tako malo. Zašto dozira toliko potreban mi lijek?

Ne stajem sa željama tu. Trebam njegov dodir na mom licu. Trebam njegove usne na mojima. Trebam njegov dah i njegove oči i cijelo njegovo tijelo trebam. Pomisao na dane koji su još između nas tjera me na strah da opet ne proživim jučerašnji pakao. O ne, ne želim opet jučerašnji pakao.

Ostajem mirna usprkos osjećaju trebanja. Ostajem jaka usprkos jučerašnjem paklu. Ostajem njegova usprkos osjećaju samoće koji me obuzima jer smo daleko jedan od drugoga.

"Mijenjam sva svoja razočaranja za samo jedan trenutak sreće" napisa mi Alkion večeras.