Nisam uopće očekivala
Riječi su išle same
Rekla sam i ono što nisam
mislila da mogu reći
Pitati
Priznati

Imam strah od lijepih trenutaka
Zabljesnu odjednom pa nestanu
Svaki osjećaj sreće kod prvog bljeska
Zamjenjuje osjećaj boli kod nestajanja

Ono što je između sreće i boli
Ne može se zamijeniti
Ne može se zaboraviti
Ne može se opisati
Vrijedi

Ne pomaže vrištanje, čupanje kose ili razbijanje od muke.... modemska veza u Rijeci preko koje se spajam na Internet ne ide preko 33.6 Kbps...
A tako je super počelo...

Došao mi novi laptop :) presretna sam... došao softver... prvi licencirani u mom životu... osobnom i profesionalnom životu inforamtičarke... presretna sam :)

Doputovala sam u Rijeku s mojim novim laptopom i softverom i sva sretna pohrlila na Internet čitati postove i komentare....

Aha, možda u nekom drugom životu...
Mogla sam slobodno voditi dnevnik spajanja i objaviti ih u bilo kojim novinama pod humorističnom sekcijom jer nitko živ ne može vjerovati da se takve brzine uopće još mogu uspostaviti u ovo doba svega i svačega....

- spajanje broj 1: 31 Kbps
- spajanje broj 2: 16.4 Kbps
- spajanje broj 3: 7.2 Kbps (?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!)
- spajanje broj ....: 22.6 Kbps
- spajanje broj n: 33.6 Kbps

Bravo ja i moj novi laptop i licencirani softver i novi modem... došli smo do zavidnih 33.6 Kbps i jedino za što mi je još preostalo snage je otvaranje mog bloga, čitanje komentara, otvaranje Worda, ispisivanje ovih riječi i nada (NADA !!!!!! – nadam se da me čuje) da ću ovaj tekst uspjeti staviti online, ako ništa drugo, barem do 8 ujutro kada moram izaći iz kuće.

Divim se sama sebi kako sam ustvari to mirno primila i nisam zašvikala laptop kroz prozor. Wov, imam jaku samokontrolu, kad već nemam fucking ADSL iz Zagreba.

Eto, nisam vrištala, čupala kosu i nisam ništa razbila oko sebe (majke mi), nego staloženo tipkam (barem tastatura besprijekorno radi) i nadam se (NADO slušaj me dobro) da ću tekst biti online... slikica... haha... nedostižan cilj...

Nisam u snu pomislila da ću htjeti što prije otići natrag u ZG samo da bih uživala s mojim ADSL-om... ljubi ga majka :)

„Ženu koja može plakati poželim zaštiti i voljeti, jaku ženu samo poželim“ napisao mi je u jednom komentaru Vagabund i hvala mu na tome (potpuno me osvojio).

Oduvijek, ali oduvijek znam da sam jaka osoba koja čvrsto stoji s obje noge na zemlji, zna što želi, ambiciozna je, praktična, realna, vrijedna, uglavnom se ne da zajebavati od strane drugih (neki put i meni omakne) i otvoreno kaže što misli, očekuje, zna, želi.... ma dobro, shvatili ste što želim reći.

Oduvijek, ali oduvijek mi moji muški prijatelji govore da me obožavaju imati za prijateljicu, ali da jednostavno ne bi mene imali za djevojku jer sam sve gore navedeno. Savjetovali su mi da lažem za posao, da lažem za obrazovanje, da se barem pretvaram da nešto ne znam kada znam, da prodam svoj auto jer dečki padaju u bed kada vide što vozim, da ne vozim tako kako vozim jer dečki padaju u bed zbog svojih sposobnosti, ma ne znam niti ja što sve ne.

Nije mi to padalo na pamet. Ja sam ja. Takva i ponosna sam zbog toga. I svim mojim prijateljima sam rekla da ću ja i s njima rađe biti prijateljica, nego djevojka koja to nisam. Ma nisu oni bili problem. Prijatelji su prijatelji. Uvijek ti žele najbolje iako način na koji to žele nije uvijek ispravan.

Što se onda dešava? Dobijate ponude iz naslova. Ja uživo nikako ne ostavljam dojam žene koja može jako voljeti, a naročito ne plakati... uživo ne ostavljam dojam žene koja će se žrtvovati za svog muškarca. Uživo ostavljam samo dojam žene koja gazi sve pred sobom i "jede" muškarce i ima kamen umjesto srca (da upotrijebim epitete koje su mi pridjelili mnogo puta).

Zapravo znam plakati i voljeti i želim biti zaštićena. I rijetki se nađu koji to vide kroz moj stav neustrašive žene. Ali, nađu se :) Pa umjesto da i dalje kročim kroz život i pričam o tome kako se muškarci boje jakih žena, Vagabund mi je otkrio veliku stvar. Ne boje se muškarci jakih žena, ali oni ih samo (po)žele... znamo kako :) i odlaze dalje... Uočili su plijen, obavili što su trebali i idu u svoj život...

Da, lijepo je biti željen i na takav način, ali ako je u skladu s onim prvim dijelom: žaštitom i ljubavlju. Užasno je naporno i odbijajuće biti samo (po)željen. Ako primjećujete, niti jedan moj post nije o sexu. Upravo iz razloga što mi je postalo degutantno da me gledaju i pri tome pogledom svlače, da mi otvoreno nude putovanja vikendom radi dobrog druženja, da mi otvoreno kažu da me žele, da me nazivaju mjesecima kasnije i pitaju jesam li se predomislila... ma kvragu.... dosta više...
Da se razumijemo, nisam ja sex bomba niti komad s naslovnica... ja sam žena koja ima dobro tijelo, damske pokrete, prodoran pogled i lijepe oči i osmijeh. Fizički bih rekla ništa posebno, ali imam „ono nešto“.

Ali ljudi moji, i ja imam osjećaje.. i ja znam voljeti i želim biti voljena... i ja trebam zaštitu... i ja trebam nekoga da mi pokaže put... ja jesam jaka, ali volim biti i maza...

Vagabund, zbilja mi je trebalo ovakvo nešto da mi makne tu floskulu „Muškarci se boje jakih žena“ i da shvatim da je ova tvoja izjava zapravo točna: „Ženu koja može plakati poželim zaštiti i voljeti, jaku ženu samo poželim“. Hvala ti.

No, ja ću ipak ostati ja. S(t)jenovita...

Smatram da sam vrlo tolerantna osoba. Naročito za ponašanja ljudi koji nisu u uskoj vezi samnom, koji mi ne znače puno u životu, s kojima se rijetko susrećem. Boli me ona stvar kako će se netko ponašati, što će misliti ili govoriti. Ne mogu se tek tako izbaciti iz takta, ali, uvijek postoji ali...

....ima jedna stvar koja me toliko iziritira da već sat vremena psujem u sebi i uopće se ne usudim ispisati sve psovke ovdje. MRZIM kada ljudi koji nemaju veze s vezom o mom životu, ponašanju, komuniciraju samnom svega nekoliko dana smatraju da oni ČITAJU IZMEĐU REDAKA!!!!

Jebote, što čitaš između redaka?!?!?! Prazan prostor?!?!?!?! Imaš telepatske mogućnosti?? Drugi si Nostradamus??? Koji kurac???? Prestaje svaka komunikacija s takvom osobom koja čita između redaka o osobi koju ne zna. Ne da je ne pozna, nego je ne zna.

Uhvati me alergija, bijes, najarađe bih ga uhvatila i išamarala tako da mu svi prazni redovi izlete iz glave jednom zauvijek. Ma zaboli me, niti mi je to bitna osoba, niti mi je stalo do mišljenja, ali brate mili, pa gdje ti živiš i koliko godina imaš da se ponašaš kao pubertetlija s tom forom „Čitam ja između redaka“...

Pa ako čitaš između redaka , onda među ovim recima pišu samo dvije riječi...

fuck off

Puno... ma previše puta sam pročitala, a i sama rekla "Nikada ne žali za onim što si napravila u životu!"
I ne žalim. Sve što sam napravila u tom vremenu i na tom mjestu bilo je sa svrhom i razlogom. I ne brine me izjava tipa "što bi bilo kad bi bilo".

Ne žalim za onim što sam napravila, nego samo za jednom stvari koju nisam. Nisam inzistirala. Nisam bila uporna ni naporna. Nisam tražila. Nisam forsirala. Poštovala sam tvoju želju jer sam htjela biti korektna.
To mi je žao.

Sjetim te se često. Češće nego to želim. I pričam o tebi kao o jednom posebnom s kojim sam htjela puno, koji je htio puno, ali je izabrao nešto drugo...
Sjetim te se često i žao mi je da nismo probali. Da se nismo suprotstavili. Da nismo rekli "Briga nas". Da nismo pokušali pa rekli "Eto, ne ide."

Sjetim te se često. Ni sama ne vjerujem. Prošlo je puno vremena, ali pamtim svaki detalj. I ono veselje kada smo razgovarali. I ono paranje srca i duše kada smo se oprostili. Kao da je danas bilo.

Ostavila sam ti mali trag danas. Eto, sudbina je htjela da naiđem na tebe. Vidjet ćemo hoće li sudbina htjeti da se po treći put nađemo. Prva dva puta je bila protiv nas... Hoću se uvjeriti da vrijedi ona treća sreća... o kojoj ljudi pričaju...

O samo kad bi znao koliko puta te se sjetim...

Kada sam bila mala jako sam se voljela igrati papirnatim lutkicama. Onima koje ste izrezivali u novinama zajedno s odjećom i onda ih presvlačili. Ja sam imala za njih izmišljen život. Svaka se nečim bavila u životu i imala svoju priču. Svakoj sam crtala odjeću i tako proširivala asortiman odjeće, ali i novih životnih situacija. Bilo je to jako davno. Lutkice su završile u kontejneru za smeće, kao i odjeća.

U mislima sam se vratila papirnatim lutkicama. One sada nemaju ženski lik i izmišljenju životnu priču. Moje papirnate lutkice su sada muškarci koji me okružuju, a njihove životne priče itekako su stvarne. Uz njihove priče povezana je i moja. Djelomično. Malo, ali ipak jeste.

Izvlačim iz zamišljene ladice prvog papirnog lutka. Ne mjenjam mu odjeću. To je zbilja igra za djecu. Sada mu mjenjam status koji ima u mom životu.

Prvi lutak, lutak D definitivno odlazi iz mogu života. Ušao je pred malo, sasvim slučajno i pokazao se užasno naporan, dosadan, ne čuje jednu jedinu riječ koju mu čovjek kaže, izaziva mi samo negativne osjećaje i jednostavno ga ne podnosim. Završava u košu za smeće.

Drugi lutak je Mladji. Onaj koji je znao izmamiti osmjeh, ali jednako kako bi se pojavio, tako bi i nestao. Neko određeno vrijeme. Ne volim osobe koje dođu i prođu, kao vjetar, misleći da ćeš ih uvijek dočekati jednako veselo i nastaviti tamo gdje je stalo, kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. Ma kakvi, naporan lutak za igranje. Završava u košu za smeće.

Treći lutak je Smeđooki. Njega stavljam u ladicu i vadim iz ladice već danima. Ne shvaćam ga ozbiljno. Fora je za igranje, ali meni više nije do igranja. On je baš lutak s kojim bih se trebala igrati odijevanja i svlačenja, ali nije mi do toga. Sorry, but jebiga. Završava u košu za smeće.

Četvrti lutak... ne gledam.... samo dotičem... provjeravam jel' još uvijek u ladici... zatvaram je... dosta je bilo čišćenja smeća... neki drugi put...

Kažu da je ovo misao uspješnih ljudi za 19. siječanj:

Odbrojavam dane do posjeta liječniku radi kontrole. Odbrojavam dane zatvora u kući. Zaista ga tako doživljavam. Ne mogu ići raditi. Ne mogu izaći van s društvom. Ne mogu prošetati. Kućne aktivnosti mi sada ne predstavljaju problem, ali vanjske su mi još dva-tri dana nedostižne. Što je rezultat toga? Počinjem pucati lagano... ne... počinjem pucati na sve strane....

Drago mi je čuti drage ljude koji nazovu da pitaju kako sam. Mama koja zove svaki dan ipak malo pretjeruje. Pa nije baš tako strašno da mora svaki dan zvati i provjeravati jesam li bolje. Znam, znam, brine se.

Ono što mene brine je što sam ipak sama. Sama se podsjećam da moram popiti tabletu. Sama si stavljam kapi u nos. Sama si kuham čaj. Sama si spremam doručak, ručak, večeru. Sama moram oprati suđe. Sama moram obaviti kupovinu, barem svježeg kruha, jer sve drugo je lako. To me sada, ovako labilnu, jako pogađa.

Predivno mi je živjeti samoj. Uživam u tome jer imam svoj prostor, svoj mir, svoje sve. U ovim trenucima želim imati (opet počinjem) neku posebnu osobu. Osobu koja će sjediti pored mene na krevetu i maziti me po glavi koja me očajnički boli. Koja će mi praznu šalicu nadopuniti toplim čajem. Onu koja će biti tužna jer sam bolesna, a opet se veseliti svakim danom da se oporavljam.

Ubijaju me ovi dani. Bože dragi, ne želim niti pomisliti što bi se samnom psihički dogodilo da sam duže vremena u ovakvom stanju. Ja bih poludjela. Zatvorena od svega. Nema prirode. Nema movinga. Nema treninga. Nema izlazaka. Nema ničega. Moje kretanje je ograničeno na relaciju krevet – radni stol – kuhinja – kupaona – krevet i tako u krug.

I k tome još nemam nekoga posebnog tko bi mi stavio ruku na čelo i utvrdio ima li potrebe mjeriti temperaturu... nekoga tko bi mi pomilovao blijedo lice... nekoga kome bih naslonila glavu na krilo ili na rame i zatvorila oči...

Ja se još dobro držim jer si misli skrećem u svim drugim smjerovima. Mislim o stotinu drugih stvari samo da ne mislim na to. I dobro mi ide. Dobro mi je išlo dok me danas prijateljica iz Rijeke nije nazvala i pitala: „Imaš li nekoga da ti skuha čaj?“

E pa nemam!!!!!!

Nemojte da vas naslov zbuni. Ili navedene na pomisao da mrzim duge veze. Ne mrzim ih. Štoviše... divim im se. Naravno, pojam „dugo“ vrlo je relativan, ali to nije tema ovog posta.
Radi se o ponašanju osobe prije duge veze i nakon onog najgoreg – prekida duge veze.

Svako od nas je jedinka za sebe koja ima neki oblik ponašanja, ima svoje stavove, želje, ciljeve i bla, bla, bla.... U dugoj vezi se ipak obje strane, koliko god je to teško ili lako za prihvatiti, malo promijene. Prilagode se jedno drugome, naročito u ponašanju.

Primjer:
Ako niste osoba koja se ima običaj javiti da je sretno stigla na odredište prilikom čestih službenih putovanja (kao što to ja nisam bila), partner vas svojom ljubavlju i brigom može uvjeriti da je sasvim normalno, po dolasku na cilj, poslati poruku da si stigo(la) živ(a) i zdrav(a) i da negdje na autocesti nisi imao(la) prometnu nesreću (kao što je mene jedan moj bivši dečko naučio). I to vam uđe u naviku. I postane vam normalna stvar (osim ako vam već prije to nije bila normalna stvar).

Primjer 2:
Ako niste osoba koja će svojem partneru poslati slatku porukicu za dobro jutro (kao što to ja nisam bila) pa vas parnter na to navikne i vi jednostavno više ne možete započeti dan bez te slatke male porukice (kao što to ja poslije više nisam mogla), ups, naučili ste još nešto što nije dio vašeg karaktera već ponašanje koje je prihvatljivo, štoviše, poželjno, ali samo i isključivo u toj vezi.

I slijedom događaja, prekine se veza i dolazi novi partner. Što činite s naučenim ponašanjem?
Da li ga jednostavno zaboravljate i vraćate se u ono svoje početno nulto stanje vašeg ponašanja? Ja to nisam uspjela prilikom prekida zadnje duge veze. Svoje ponašanje javljanja sa službenog puta da sam sretno stigla i slanja slatkih jutarnjih porukica prebacila sam na novu vezu i to se pokazalo kao greška. Novi je bio sličniji meni od ranijih dana i to mu je išlo na živce. I meni je to išlo na živce, ali mi je već bila navika. Nisam se mogla riješiti te navike iako to nije bilo baš ono moje izvorno ponašanje.

Definitivno mislim da se čovjek treba naučiti resetirati i vratiti u početno nulto stanje svoga ponašanja. Naučiti OPET biti svoj. Jer, u svakoj vezi učimo neka nova ponašanja koja prilagođavamo tom trenutnom partneru. To ne mora odgovarati slijedećem. Ne mora odgovarati nikome dalje. Odgovaralo je samo tom jednom.
Sada je već prošlo dosta vremena i ja sam se uspjela vratiti sebi i svom načinu života.
Jedno znam sigurno, mogu se ja opet malo prilagoditi slijedećem partneru radi „mira u kući“, ali moram pronaći način brzog vraćanja na svoje jer ne želim vući „prokletstvo“ jedne duge veze u bilo koju slijedeću.

Moje najgore slutnje ipak su se obistinile. Misleći kako ću se zaista izliječiti ako par dana ostanem doma i utopim se u litrama čaja vikend sam provela u kući, s TV-om, ponekim telefonskim razgovorom, odbijanjem bilo kakvog prijedloga za izlazak van jer.... treba ići raditi u ponedjeljak.
Malo sutra... ipak sam jutros završila kod moje doktorice (ne prijateljice, nego prave :) ) i dobila sam potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad. Bolovanje. Ostajem doma. Huraaaaaaaaaa

A onda ono moje poznato - a što ću doma? Što ću raditi cijeli tjedan doma? Ležati? Ne mogu! Raditi? Ne mogu! Gledati TV 7 dana! NE MOGU!!!! Umrijet ću od dosade!!!!

Ne mogu ići na posao, ali ne mogu niti u fušu raditi (iako i to moram). Moj rad je intelektualni. A kako da radim intelektualno kad mi je glava velika kao zagrebački neboder na Jelačić placu!?!?!?!? Gledam u ekran i nekako ne vidim baš dobro. Otvaram blog i vidim jako puno postova, ali ne mogu ih čitati. Mislim, pročitam ih, ali ih baš ne razumijem. Ako itko od vas u toku ovog tjedna ipak dobije komentar s moje strane, ne shvaćajte ga ozbiljno jer ne mogu garantirati da sam ga napisala svjesno.

Uvijek sam se bojala viška vremena. Ja ne znam što bih sada s viškom vremena. Ne mogu ležati i čitati knjigu. Čak ni to ne mogu!!! Grrrrrrrrrr..... Ne mogu samo ležati i gledati u strop.
Ja ne znam što da radim..... dosadno mi je.... ne mogu niti započeti blog jer ga već imam.... možda mogu početi pisati knjigu u ovakvom bunilu... možda bi baš mogla biti hit... brdo stranica nesuvislih rečenica o životu radoholičara privremeno nesposobnog za rad... mislim da ne postoji veća kazna za radoholičara....

Dosadno mi je........ a ništa ne mogu raditi.......

OK, OK, vjerojatno smo svi mi upoznati s činjenicom da sex oslobađa stresa, da je crno vino u kontroliranim količina izvrsno za zdravlje, da sport poboljšava opće stanje organizma, da treba paziti na prehranu, da alkohol, opet u kontroliranim količinama opušta te da treba izbjegavati stres.
Međutim, jučer ja slučajno naletim na Sanja Talk Show i tema je nešto o kvaliteti života te različite metode, tehnike, što ti ja znaš što sve drugo ne, što utječe na produljenje života. Jebote, pa ja ću živjeti 1000 godina po tome :)
Dakle, ne sjećam se više imena gostiju, ali sjećam se jako dobro što su rekli.

SEX!!!. Simpatični gospodin koji je inače učitelj neke vještine, a između ostalog i tantre, kaže da sex produljuje život. Ne brojem partnera koje pojedinac ima, nego kvalitetom. Tu se 100 % slažem s njime. E sada, ono što pridonosi savršenstvu života jest produljenje trajanja samog odnosa. Od trenutka penetracije do ejakulacije treba proći barem 60 minuta. Ovaj uvjet produljenja života definitivno zadovoljavam. Ako nemam vezu sa stalnim partnerom, to ne znači da nemam savršenog ljubavnika. Dragi moj, hvala ti na ovome što činiš za moj i svoj život (tu staje svaka priča o njemu).

Dalje slijedi crno vino. Mmmmmmmmmmmmm, my favorite (after sex). Opće je poznato dakle da je crno vino zdravo. Opće je poznato ljudima koji me dobro znaju da ja obožavam piti crno vino. Uživam u njemu. I da popijem 1 dec vina svako drugo veče, nakon napornog dana. Samo kvalitetno i vrhunsko vino. Odabrano vino. To je moj fetiš. I, sva sreća da produžuje život. Ma i da ne djeluje tako, opet bih u njemu uživala. Ne mogu se toga odreći.

Sport. Sport. Sport. Od kada hodam, bavim se sportom. Obožavam sport. Dobro se osjećam kada treniram. Od toga za tijelo imam koristi ne samo u duhovnom, nego i u estetskom smislu. Neopisivo uživam u borilačkim vještinama. Neopisivo uživam u penjanju. Neopisivno uživam u teretani. Ok, dakle, živjet ću zbilja dugo i u dobroj kondiciji.

Prehrana je slijedeći ključni faktor. Nisam uvijek bila takva, ali zadnjih par godina zbilja pazim da se hranim kvalitetno i raznovrsno. Iako, priznajem da sam hedonista po tom pitanju. Uz crno vino, jednostavno obožavam pojesti fina i ukusna jela. Možda nisu sva zdrava, ali poanta je da ja jedem. Ne gladujem. Ne držim dijete. Jedem ono što mi organizam traži i do sada nisam imala nikakvih problema.

Slijedeća stavka je alkohol. O kako sam bila sretna kad sam ovo čula. Da se razumijemo - nisam alkoholičar. Volim popiti u specijalnim prilikama, posebnim proslavama i u stresnim situacijama. Kaže liječnik na TV-u, alkohol opušta. Jupi, jupi. Znala sam to i prije, ali nekako je lijepo kad vam to potvrdi stručna osoba. Iako naravno tip nije mislio na pijanke. Ma... znate na što mislim, uglavnom. Jedna čašica rakijice prije neke jako stresne situacije olakšava, zbilja. Isprobano :) vjerujem i s vaše strane.

I na kraju rad. Rad, rad i samo rad. O daaaaa. Ako išta volim, volim raditi. Volim imati osjećaj korisnosti. Volim vidjeti rezultate. Volim stvoriti nešto. Uh, što to daje poseban osjećaj. I kaže u emisiji naša vrla Tereza Kesovija (njoj se jedinoj sjećam imena) da je i rad jedan od čimbenika. Tereza, slažem se. Rad u kojem čovjek uživa definitivno pozitivno djeluje.

Izbjegavanje stresa je ključna stvar. Ništa od prethodno navedenih stvari nije dovoljna, ako je čovjek pod konstantnim stresom. O, da, na svojoj koži sam probala kako je to kad završiš na hitnom traktu zbog nekih simptoma koji na kraju ispadnu rezultat stresa. To je loša, ali svakako učinkovita škola za učenje izbjegavanja stresa. To znam i to činim.

Ako zbrojim sve navedene čimebike, uklopim ih u svoj život, pa ja ću živjeti barem 1000 godina. Ma lako za čimbenike. Oni su se samo zgodno uklopili. Moj recept je raditi ono što čovjeka čini sretnim, zadovoljavati svoje potrebe, brinuti o sebi, činiti sretnima ljude oko sebe na obostrano zadovoljstvo. To će mi osigurati još nekoliko sretnih desetaka godina, koliko mi treba. Ostatak do 1000 darujem.

Ja imam jednu opaku vrlinu. Opaku zato što me nepoštivanje toga jako ljuti. A vrlinu, zato što jednostavno ne želim to shvaćati kao svoju manu.
Radi se o poštivanju vremena. Dogovorenog vremena. Tu spadaju dogovori s članovima obitelji, prijateljima, poznanicima, poslovnim partnerima, kolegama... bilo kime.
Vrijeme dolaska na određeno mjesto, vrijeme početka sastanka, vrijeme kretanja na određeno mjesto.... i slične stvari. Alergična sam na nepoštivanje dogovorenog vremena. Što znači ako je dogovoreno u 12:00 tada očekujem da najkasnije u 12:00 osobe koje su sudjelovale u dogovaranju budu na pravom mjestu. Kašnjenje toleriram jedino ako je najavljeno i to do onih akademskih 15 minuta. Inače, akademskih 15 minuta svatko može zakačiti mačku o rep. Da mi je samo znati tko je to smislio. Sigurno netko tko je imao običaj kasniti svugdje, svakome i svaki put.
I ja znam neki put zakasniti, naravno, ali se javim telefonom, SMS-om, dimnim signalima, zvučnim signalima... nađem način. Međutim, točna sam i točnost očekujem od drugih.
Inače, što ćemo raditi nakon dolaska u dogovoreno vrijeme, uopće mi nije bitno. Možemo plan izmjeniti 5000 puta. Bitno mi je samo da se poštuje dogovor dolaska na mjesto zbora.

Posebno me iritiraju poslovni sastanci koji ne počinju na vrijeme, a osobe su od sale za sastanak udaljene 1,2,3 vrata u istom hodniku.
Pokušavam si u glavi objasniti razloge. Pokušavam si u glavi objasniti što netko dobiva time što će doći kasnije? Pokazuje neku svoju snagu, veličinu, moć?!?!? Ma klinac, pokazuje da ne zna na sat, da ne poštuje kolege, i da kasni.

Ne mislim da pretjerujem s inzistiranjem dolaska u točno vrijeme. Ja imam puno obveza i ne mogu si zamisliti da samo na jednu kasnim. Sve ostale odoše u PM. A isto mi se događa ako meni netko zakasni. Uostalom, nije zabavno čamiti na jednom mjestu i čekati besposleno. Ako netko najavi kašnjenje, odlično, ja stignem obaviti još neke stvari dok se osoba pojavi.
Toleriram najavljeno kašnjenje, opravdano kašnjenje. Toleriram promjenu vremena dolaska, ali na vrijeme, a ne u 5 do 12.

Sve mogu podnijeti, ali ne dirajte mi vrijeme....

Ležim doma jer sam se na svu silu uvjerila da svijet ipak neće propasti ako jedan dan ne odem na posao. Ležim i liječim se. Vidim kako poštar ubacuje neku kovertu u moj sandučić. Uzimam je i otvaram. Još jedna koverta u kojoj mi obećavaju da ću dobiti brda i doline ako kupim nešto.
Međutim, dobila sam u dodatku nešto posebno. Dobila sam misao dana koja upravo savršeno upotpunjuje moju odluku :)))))

Počelo je s mojom prehladom i osjećajem raspadanja i gaženja kamionom. Naime, nisam otišla kod liječnika, ali igrom slučaja nazvala me moja prijateljica doktorica. I pričamo jedna drugoj dogodovštine i novosti iz života u zadnjih par dana od posljednje kave, a ja se uopće ne sjetim pitati nju što mi je. Mislim, ona je moja prijateljica, ali mi se ne da gnjaviti ju s pričanjem mojim simptoma i pitanjima „Što mi je? Što mi je?“. Međutim, skužila je sama po meni da ne zvučim kao ja pa je izvukla kliještima opis stanja i dala mi dijagnozu.

Ja mojim prijatelji(ca)ma znam zanimanja, znam struku, ali ja kroz prijateljstvo to zaboravljam, stavljam sa strane taj podatak. Ono što hoću reći jest da imam svog liječnika opće prakse, stomatologa, ginekologa, frizerku, kozmetičarku, manikerku, pedikerku, masera, odvjetnika.... i sve što mi u mom životu treba. Neki od njih jesu moji prijatelji(ce), ali usluga je normalno plaćena i odrađena u radno vrijeme. Moji prijatelji koji su liječnici, stomatolozi, ginekologi, frizeri, kozmetičari itd. itd. nisu tu da bi mi dijelili savjete i usluge vezane uz svoju struku besplatno i u slobodno vrijeme, za vrijeme godišnjih odmora i slično. Izbjegavam to.
Izbjegavam to jer ja sam informatičar i mene jednostavno zovu u bilo koje doba dana i noći jer je baš sada nečiji komp odlučio zadavati brige. Ma mojim prijatelji(ca)ma ću učiniti tu uslugu iako baš nije zgodno kada zovu uslijed gužve, sastanka, službenog puta i ostalim sličnim situacijama kada u glavi imam 5000 drugih stvari pa mi se nije jednostavno prešaltati na njihov problem. Onda se javim kada riješim poslovnu situaciju. Kada nazovu kada nije frka na poslu, kada sam doma, kada imam vremena, uvijek ću rado pomoći. Ne odbijam pomoć prijatelji(ca)ma, ali ipak volim kada je to u moje radno vrijeme.

Međutim, već sam prestala brojati koliko puta sam nekome u društvu bila predstavljena kao „Ovo je RiLady. Ona je informatičarka.“ Osoba odgovara: „Joooooooooj, super, baš imam jedan problem. Znaš.......“ i onda razvežu priču i očekuju da ja kao iz rukava dam savjete i riješim problem njihova ljubimca – čudotvorne kutije. Te situacije posebno mrzim. Moje vrijeme i moji savjeti koštaju. Za nekoga koga vidim prvi put u životu ne pada mi na pamet razbijati moždane vijuge. Ili kako bi rekao jedan moj kolega po struci „Sve što uzima više od 15 minuta mog vremena, naplaćuje se po cjeniku.“ Kako si ti ljudi zamišljaju da je netko samo za njih na raspolaganju. E sada, da se to dogodi jednom, ja ne bih ništa rekla. Ali kada nazove 15 ljudi u 3 dana i započnu mi priču tipa „Ti to radiš svaki dan, tebi će biti lakše....“ ja dobijem mlade.

Imam jednu prijateljicu koju sam na nekoj zabavi upoznala s jednim prijateljem kirurgom i žena je njega odmah napala problemima oko barem tri operacije koje bi ona napravila, ali nije sigurna ...bla, bla, bla.... Htjela sam u zemlju propasti. Od tada izbjegavam govoriti o zanimanjima. Provodim takvu praksu da kada upoznam osobu i saznam čime se bavi, pričam o svemu samo ne o području u kojem radi. Čovjeku je vjerojatno dosta posla, a kamoli da ga još netko gnjavi i u slobodno vrijeme.
Ako mi baš zatreba upravo ta profesionalna usluga, onda kažem „Odlično. Baš mi to treba. Mogu li dobiti vizitku i najaviti se za sastanak...“.

Eto, dakle, ne zaboravljam da ima ljudi koji vole o svom poslu pričati od 0 do 24. Ali takvi se kroz razgovor prepoznaju.
Ja sam oprezna pri traženju profesionalnih usluga i izbjegavam to koliko god mogu kod svojih prijatelj(ic)a.
kao i u svemu i za to postoji vrijeme i mjesto.

Lady: Tužna si mi nešto danas.

Ri: Jesam. Zar se tako jako vidi?

Lady: I vidi se i ja osjećam. Poznam te dobro.

Ri: Ma mnogi to tvrde. Poznam te. A onda se čude za svaki moj postupak.

Lady: Draga... ja te ipak znam. Živim s tobom i pratim te u svemu što radiš.

Ri: Da, da...

Lady: Zašto si tužna?

Ri: Prehlađena sam.

Lady: Možeš to pričati nekome drugome. Što te muči?

Ri: Ma.... ništa...

Lady: Reci mi. Ne mogu ti pomoći ako ne znam o čemu je riječ.

Ri: Ne želim pričati o tome. Ostavi me na miru!

Lady: Opet si bezobzirna, ali ovaj put prema sebi.

Ri: Šta to tebe briga? Zar ti nemaš drugog posla, nego mene maltretirati?

Lady: Maltretirati tebe? Pa ti uopće ne razumiješ da ja hoću s tobom razgovarati i riješiti probleme ako postoje...

Ri: Sama ću to riješiti.

Lady: Kao i uvijek, stvar ćeš ignorirati i zamijeniti je nekom drugom.

Ri: Pa??? Što je u tome loše?

Lady: Ostaje ti negdje u mislima. Ne rješavaš se toga, nego taložiš i skupljaš i onda zapadaš u stanje u kakvom si sada.

Ri: Da li ti znaš koliko ti meni dosađuješ s time???? Jesi li ti svjesna koliko si naporna i iritantna tvojim stalnim pitanjima?

Lady: Da. Znam... ali ne odustajem... popustit ćeš jednom.

Ri: Hahahaha.... u nadi je spas, a nada je kurva....

Lady: Iznenađuješ me neki puta.

Ri: Molim te... ostavi me na miru... preklinjem te... želim biti u tišini

Lady: Razumijem te. Udahni. Utihni. Čekat ću te. Znam da će to proći.

Ri: Ja više ne znam. Dođe. Prođe. Dođe. Prođe. Dosta mi je toga.

Lady: Ajde, ovo je samo jedan loš dan.

Ri: Hoću da završi. Hoću da me netko zagrli. Hoću da mi netko drugi osim tebe kaže da će proći. Netko poseban... i samo moj...

Prehlada me muči već mjesec dana. Nos curi toliko da je promet papirnatim maramicama skočio sigurno za 10%. Grlo jedan dan grebe, drugi dan svrbi, treći ne mogu pričati, četvrti peče. I pastile za grlo su naglo postale popularne. Gutam ih ujutro, popodne i navečer. Vitamini, Maxflu i sva ostala popularna i stara narodna medicina ne pomažu mi da se riješim prehlade jer, naravno, ja ne znam odležati i izliječiti se. Ja paradiram po gradu i idem na posao kao da sam zdrava k'o dren (uvijek sam se pitala otkud ova uzrečica). Jučer i danas je vrhunac. Počeo mi je krvariti nos. Vjerojatno od jednomjesečnog natezanja i brisanja ni on više ne može izdržati, brižan.
A ja? Ja ne znam biti prehlađena. Prehlada mene ne može spriječiti od obavljanja apsolutno svih dnevnih i noćnih aktivnosti koje imam. Kao da će svijet stati ako ja nešto ne obavim zbog prehlade. Ja za to ne idem kod liječnika. To mi je gubljenje vremena. Kao da se radi o tuđem tijelu, a ne mom vlastitom.
Ne znam da li ću ikad konačno naučiti biti prehlađena? Nije mi to u karakteru :).
Ne znam kada ću na prvo šmrcanje zakucati teti doktorici na vrata i reći da trebam pomoć pri ozdravljenju. Uvijek mi je u glavi misao da će proći samo od sebe. Da, hoće, ali ne nakon par dana ležanja, nego nakon par mjeseci hodanja.
Ne idem kod liječnika jer ja nemam temperaturu. Moja prehlada uvijek dolazi bez pratnje temperature. Ne žalim se zbog toga. Međutim, dva do tri puta u životu kada sam imala temperaturu, ona je iznosila punih 37 stupnjeva i ja sam umirala. Nisam niti na WC mogla otići sama.
Ali danas se zbilja ne osjećam dobro. Glava mi puca, iz nosa sada curi i krv, na grlo se više ne obazirem jer manje boli kada ne mislim na to. Temperature, naravno nema. I ja opet ne želim otići kod liječnika jer prehlada se kod mene liječi na nogama.

Jedino mi je malo teško čitati postove zbog glavobolje. To mi teško pada.

Ja vrlo rijetko sanjam. Ustvari, kažu... svi sanjaju stalno, ali se ne sjećaju svojih snova... OK, preformulirat ću prvu rečenicu. Ja se vrlo, ali zaista vrlo rijetko sjećam svojih snova. Obično je to 4-5 puta godišnje. Ne muči me to. Spavam kao beba i vjerojatno toliko uživam u spavanju da ne dopuštam nekim snovima da me ometaju, niti noću kada ih sanjam, niti danju kada bih razmišljala o njima.

Nego, eto, noćas se to dogodilo prvi put ove godine. Imala sam hrpu nepovezanih snova koji se sjećam i zbog kojih nisam spavala baš dobro. I što onda činim? Čim se dočepam kompjutera, otvaram neku sanjaricu i tumačim svoje rijetke snove. Da, vjerujem da nam snovi nešto govore. Kada sanjarica kaže nešto dobro, onda prihvaćam tumačenje. Ako sanjarica kaže nešto loše, onda to odbacujem. Ne prihvaćam loša „predviđanja“ :). Zaboravim na njih.

Noćas sam sanjala da kasnim. Gdje god sam krenula, kasnila sam i to ne par minuta, nego par sati. Mojoj traumi zbog toga nije bilo kraja jer, ako išta u životu mrzim, onda je to kašnjenje.
Danas mi sanjarica kaže ovo:
KAŠNJENJE
Kasniti - slobodno poklonite svoje povjerenje kolegama i bliskim suradnicima.

Pa kad sam već zakoračila u taj metasvijet, bacih se i na horoskop. Čisto da mi dan započne drugačije. Moj današnji horoskop kaže:
„Planeti su vam danas iznimno naklonjni. Još ako dan osmislite na pravi način, bit ćete zadovoljni. Uživat ćete u ugodnom društvu i lijepim stvarima. Vi ste pravi hedonist, znate odabrati najkvalitetnije i najbolje, a što je još važnije, znate se tome maksimalno predati i pritom uživati. Ljubav, sreća i materijalno blagostanje - pa što biste više?!“

Ja? Ništa više... zaista...

Sjetih se one slatke pjesmice Novih fosila koja se zvala Valentino i Renato ili je možda naziv bio Čokolada i kakao? Nebitno. Ali jedan od stihova bio je upravo ovaj moj naslov.
Povod sjećanju na ovu prastaru pjesmu su današnje poruke koje su me sasule s dvije strane. Eto, ja filozofiram, a dvojica me traže. Svaki na svoj način :)

Malo se zezam. Ne biram ništa. S obojicom se vidim tu i tamo. Nešto dogovorene kave, nešto nas put navede jedne na druge. Nemam potrebe birati. Vrijeme će pokazati.
No kada bih trebala izabrati, ne bi bilo uopće teško. Svaki ima svojih vrlina i mana. No samo jedan odgovara više od drugoga onome što bih mogla nazvati „moji kriteriji“.

Kako to u filmu obično biva... dok se dvojica razmišljaju, uleti treći i obavi posao kako treba :). Obzirom da moj život zaista ima nekih filmskih trenutaka, možda me takav neki treći konj bez princa uhvati i odnese u svoj dvorac.

Šalim se, šalim. Eto, uz svu pospanost koju osjećam zbog neprospavane noći (razlog nisu brige, nego zabava), uz sve poruke koje su me napale (neka ih bude još), meni na pamet padaju razni stihovi i nazivi filmova na koje me ova dvojica i cjelokupna situacija asociraju.
Ili je razlog možda vino od sinoć?

;)

Istina je, previše razmišljam i previše filozofiram. I zato moram to izbaciti iz sebe. Moram to napisati ovdje jer ne želim da ostane u mojim mislima... zarobljeno u mojoj glavi.
Kad izbacim to iz sebe, zaboravim na to i ne smeta me više.
Dok god moji razgovori i moje filozofije ostaju u crnim kutevima mojih misli, nije dobro.
Izbacila sam to iz sebe i filozofije oko toga više nema.

Doći će neke druge filozofije i misli i ja ću ih opet bacati ovdje kako bih se poslije mogla smijati svemu oslobođena njihove težine :)

Bit ću takva kakva jesam i neću se mijenjati za sva blaga.

Pa tko voli, nek' izvoli...... :)

Ja sam zbilja rođena s greškom. Emocinalnim hendikepom. I kome da se žalim zbog toga? Imam grešku u proizvodnji, a ne mogu se žaliti niti reklamirati pa da mi zamjene taj dio. Možda će čipovi u ljudima ipak biti rješenje mnogih stvari? Ma glupost... neće, ali danas bih možda i to probala da mogu...

Čitam knjigu „Priručnik za neposlušne žene“. Nije me oduševila baš jako jer žena opisuje život koji ja već živim, a koji je ona otkrila tek nakon razvoda braka. Ništa posebno. Meni barem. Međutim, ima nešto što me se dojmilo. Samo jedan dio rečenice. „Gospodine, svog sam pravog susrela...“ Tako započinje pismo zamišljenom savršenom muškarcu u kojem mu priča o svakom novom ljubavniku i svakog naziva PRAVI.

Sada se u mislima vraćam na moje duge veze i analiziram ih i razmišljam o razlozima prekida.

Gospodine, svog sam pravog susrela u ljeto nakon završenog prvog razreda srednje škole. Bio je 7 godina stariji. Bio je moja prva i najveća ljubav. Veza u kojoj su vladali svi osjećaji i koja je za opisivanje u ljubavnim romanima. Trebala je završiti brakom, a završila je zbog prokletog rata nakon 1,3 godine.

Gospodine, svog sam pravog susrela na prvoj godini fakulteta. Bio je 7 godina stariji. Ne sjećam se koliko je veza trajala, ali bila je predivna. Trebala je završiti brakom, a završila je mojom rečenicom „Ja više ne želim biti s tobom“. Razlog nepoznat do dana današnjeg, ali nikada nisam požalila zbog nagle odluke.

Gospodine, svog sam pravog susrela na četvrtoj godini faksa. Bio je moje godište. Trajalo je oko godinu dana i bilo je žestoko. Posesivnost je frcala s obje strane. Trebala je završiti brakom, ali srećom on je bio pametniji od mene i zaključio da mu svađe nisu potrebne cijeli život. Otpatila sam svoje i krenula dalje u život.

Gospodine, svog sam pravog susrela krajem 2001. godine. Bio je 1 godinu stariji. Veza je trajala 2 godine. Bilo je puno ljubavi, a nimalo strasti. Trebala je završiti brakom, ali je završila jednim prekrasnim prijateljskim odnosom koji će trajati zauvijek.

Gospodine, bilo je pravih susreta između ovih koji su trebali završiti brakom, ali bili su samo... hm... avanture, izleti, pokušaji, ljubavnički odnosi... ma bili su sve, samo ne veze.

Užasno me boli priznanje samoj sebi da sam emocionalno hendikepirana osoba. Ne mislim u ljubavi za obitelj, prijatelje, stvari, događaje... ma sve ono što čini moj život..., ali ostvariti vezu... ja zbilja imam ozbiljnih problema.
Užasno me boli priznanje samoj sebi da sam zaljubljive prirode. Jesam, ne mogu pobjeći od toga. Ali obično s brzim zaljubljivanjem u paketu dolazi i brzo odljubljivanje. Tu kod mene nema greške. To je stiglo u paketu i zaljepilo se za mene.
Užasno me boli priznanje samoj sebi da ne znam što želim u vezi. Želim vezu, a ne želim se zaljubiti. Ne želim vezu, ali želim biti voljena na takav način. Zbunjujem sebe, zbunjujem druge. Jučer sam htjela da me Smeđe okice iznenade svojom inicijativom. To je sinoć učinio. A ja? Ja danas želim da me malo ostavi na miru jer se želim povući u svoju osamu.

Razumice draga moja, tvoje riječi „Uništim sve što dotaknem“ su jako istinite. Možda je to trebao biti naslov i jučerašnjeg, a i današnjeg posta.

Nisam ja danas u depresiji, niti sam nesretna. Jednostavno sam pogođena onim što sam dugo odbijala, a danas priznala. Imam emocionalni hendikep koji polako uništava mene, a brzo uništava one koji mi se žele približiti.

Hoću.
Bojim se.
Želim.
Tražim.
Bježim.
Udaram.
Gazim.
Patim.
Ljubim.
Grlim.
Zovem.
Tjeram.
Dajem se.
Uzimam.
Nudim se.
Kidam.

Sve to radim. I ne ponosim se time.
Sve to radim. A znam da je pogrešno.
Sve to radim. A ne znam kako stati.

Gospodine, svog pravog više nisam susrela. Ne tražim ga. Želim ga. Neću ga. Trebam ga.

Oprostite gospodine, ali ja imam žalbu za ovaj proizvod, a ne znam kome da je dostavim.

ali zato mogu ispričati moju sudbinu...

Ja ne spadam u onu frazu „kao većina ljudi“. Ja nisam u prosječnoj zlatnoj sredini. Ja nisam rob normi i konvencionalnosti. Možda bi mi bilo jednostavnije da jesam. Možda bi mi bilo jednostavnije shvaćati „većinu ljudi“, a možda bi oni mogli shvaćati mene.
Jedno je prava istina. Ne zabrinjava me to. Prihvatila sam to kao nešto svoje, nešto posebno i oni koji to mogu prihvatiti, dobro su došli u moj svijet. Ja sam u njemu sretna i svatko tko želi, djelit će tu sreću samnom.

Nego, ja imam jednu naviku, a to je promatrati svoja mišljenja i svoje ponašanje u trenucima kada sam mirna. Vidjeti na što reagiram, a što me ne dotakne. Tražiti ono što me usrećuje, a brisati ono što me smeta. Jednostavnije rečeno, puno radim na sebi kao osobi.

Ipak uz sav moj trud, jedna strana mi ostaje neobjašnjiva. Emocionalna strana koja se tiče ljubavi i odnosa s partnerima. Tu sam još u mračnom dobu i uopće ne vidim kraj tunela, a kamoli svjetlost. Ništa. Mrak. Nula.

Trenutna tema su Smeđe okice. Da, dotaknuo je ono nešto da je zauzeo drugačije mjesto u mojim mislima od drugih. Izazvao je razmišljanja o njemu. Izazvao je veselje pri svakom dogovoru da se vidimo. Vidjeli smo se tek par puta, a mene je sada uhvatila faza „bi – ne bi“. Mogu predvidjeti što sada slijedi. Ušla sam u fazu gdje očekujem da me muškarac onako muški uhvati u svoje ruke i kaže nešto u stilu „biti ćeš moja ili ničija“. Došla sam u fazu kada mi mora dati do znanja da me želi. Ako muškarac u ovoj mojoj fazi bude i dalje jako fin i sve ostane na kavicama i sličnim druženjima, ja gubim interes. Ne mogu se promijeniti. Oduvijek imam naviku i praksu dati nekome do znanja da mi se sviđa i onda se povući i čekati napad. To mi je na neki način test da je muškarac odvažan, siguran u sebe i zna što hoće. Ako ne prođe test, pada u zaborav. Ako položi, ima me... dušom i tijelom.

Što će biti od tebe, Smeđe okice? Pokazao si da si čovjek od inicijative. U čemu je sada problem?
A ja drugačije ne mogu. Ako ja skočim na njega, to će nažalost biti onda tzv. jednokratna upotreba i gotovo. Znam da mi više neće biti isti. Neće više izazivati ništa osim potrebe da se maknem od njega. Ne želim da bude jednokratna upotreba. Ili neka ne bude ništa ili neka bude kako treba.

Ja želim biti osvojena jer mi je to na neki način dokaz da je jači od mene psihički, a i fizički. Ja trebam jakog muškarca u svakom pogledu. Ja trebam nekoga tko će uspjeti savladati moju divlju prirodu i pripitomiti me. Što čekaš????

Danas nisam tužna...
Nisam niti sretna, znate...
Nisam ni sama...
A osjećam pustinju oko sebe...
Takav je danas dan...

Danas mi treba nešto drugo...
Ne želim slušati pjesme...
Ne želim gledati slike...
Ne želim pričati priče...

Želim čitati pjesmu... tuđu...
Koja će mi donijeti mir...
Želim šetati kroz tuđe stihove...
I proživljavati tuđe osjećaje...
Danas želim sebe staviti sa strane...

Kamenčići su otpali, odnešeni su bez ikakvih problema...
Smeđe okice su se javile...
A ja moram otugovati kraj jednog prijateljstva...
Ako tako mora biti... ako ćemo biti sretniji...
Ako ćemo završiti sa svime...
Mogu ti samo reći da je bilo vrijeme...

Sada sam sretna i imam nekoga kome je stalo...
Imam nekoga do koga je meni stalo...
A ti... Moj prijatelju... budi sretan s onim što si odabrao...
Ja ću ti uvijek željeti sve najbolje kao nikome do sada...
Ipak je to bilo nešto drugačije...

Jako je tužno kada moraš otugovati prijatelja...
Koji odabire protiv sebe...
Jako je tužno završiti prijateljstvo...
Ako tako mora biti...
Prijatelju moj vječni, nitko nije bio kao ti...
Volim te...

Biram Smeđe okice... posebne su...
Biram novi život...
Ti biraš drugi život...
Nemojmo se sresti...
Zbogom prijatelju...

Bilo je veselo, plesno, zabavno, seksipilno, očaravajuće!!!!!!!

Sve vam to želim :************