Ja sam zbilja rođena s greškom. Emocinalnim hendikepom. I kome da se žalim zbog toga? Imam grešku u proizvodnji, a ne mogu se žaliti niti reklamirati pa da mi zamjene taj dio. Možda će čipovi u ljudima ipak biti rješenje mnogih stvari? Ma glupost... neće, ali danas bih možda i to probala da mogu...

Čitam knjigu „Priručnik za neposlušne žene“. Nije me oduševila baš jako jer žena opisuje život koji ja već živim, a koji je ona otkrila tek nakon razvoda braka. Ništa posebno. Meni barem. Međutim, ima nešto što me se dojmilo. Samo jedan dio rečenice. „Gospodine, svog sam pravog susrela...“ Tako započinje pismo zamišljenom savršenom muškarcu u kojem mu priča o svakom novom ljubavniku i svakog naziva PRAVI.

Sada se u mislima vraćam na moje duge veze i analiziram ih i razmišljam o razlozima prekida.

Gospodine, svog sam pravog susrela u ljeto nakon završenog prvog razreda srednje škole. Bio je 7 godina stariji. Bio je moja prva i najveća ljubav. Veza u kojoj su vladali svi osjećaji i koja je za opisivanje u ljubavnim romanima. Trebala je završiti brakom, a završila je zbog prokletog rata nakon 1,3 godine.

Gospodine, svog sam pravog susrela na prvoj godini fakulteta. Bio je 7 godina stariji. Ne sjećam se koliko je veza trajala, ali bila je predivna. Trebala je završiti brakom, a završila je mojom rečenicom „Ja više ne želim biti s tobom“. Razlog nepoznat do dana današnjeg, ali nikada nisam požalila zbog nagle odluke.

Gospodine, svog sam pravog susrela na četvrtoj godini faksa. Bio je moje godište. Trajalo je oko godinu dana i bilo je žestoko. Posesivnost je frcala s obje strane. Trebala je završiti brakom, ali srećom on je bio pametniji od mene i zaključio da mu svađe nisu potrebne cijeli život. Otpatila sam svoje i krenula dalje u život.

Gospodine, svog sam pravog susrela krajem 2001. godine. Bio je 1 godinu stariji. Veza je trajala 2 godine. Bilo je puno ljubavi, a nimalo strasti. Trebala je završiti brakom, ali je završila jednim prekrasnim prijateljskim odnosom koji će trajati zauvijek.

Gospodine, bilo je pravih susreta između ovih koji su trebali završiti brakom, ali bili su samo... hm... avanture, izleti, pokušaji, ljubavnički odnosi... ma bili su sve, samo ne veze.

Užasno me boli priznanje samoj sebi da sam emocionalno hendikepirana osoba. Ne mislim u ljubavi za obitelj, prijatelje, stvari, događaje... ma sve ono što čini moj život..., ali ostvariti vezu... ja zbilja imam ozbiljnih problema.
Užasno me boli priznanje samoj sebi da sam zaljubljive prirode. Jesam, ne mogu pobjeći od toga. Ali obično s brzim zaljubljivanjem u paketu dolazi i brzo odljubljivanje. Tu kod mene nema greške. To je stiglo u paketu i zaljepilo se za mene.
Užasno me boli priznanje samoj sebi da ne znam što želim u vezi. Želim vezu, a ne želim se zaljubiti. Ne želim vezu, ali želim biti voljena na takav način. Zbunjujem sebe, zbunjujem druge. Jučer sam htjela da me Smeđe okice iznenade svojom inicijativom. To je sinoć učinio. A ja? Ja danas želim da me malo ostavi na miru jer se želim povući u svoju osamu.

Razumice draga moja, tvoje riječi „Uništim sve što dotaknem“ su jako istinite. Možda je to trebao biti naslov i jučerašnjeg, a i današnjeg posta.

Nisam ja danas u depresiji, niti sam nesretna. Jednostavno sam pogođena onim što sam dugo odbijala, a danas priznala. Imam emocionalni hendikep koji polako uništava mene, a brzo uništava one koji mi se žele približiti.

Hoću.
Bojim se.
Želim.
Tražim.
Bježim.
Udaram.
Gazim.
Patim.
Ljubim.
Grlim.
Zovem.
Tjeram.
Dajem se.
Uzimam.
Nudim se.
Kidam.

Sve to radim. I ne ponosim se time.
Sve to radim. A znam da je pogrešno.
Sve to radim. A ne znam kako stati.

Gospodine, svog pravog više nisam susrela. Ne tražim ga. Želim ga. Neću ga. Trebam ga.

Oprostite gospodine, ali ja imam žalbu za ovaj proizvod, a ne znam kome da je dostavim.