Iscrpljena sam, tužna, umorna...jer je jedan od onih dana kada svi pitaju što ima, a ja nemam što reći. Nemam.
Ali to pokrene lavinu misli o tebi koje se samo roje i roje i ne daju mira.
Jedan od dana kada se istovremeno osjećam divno jer mi je netko poremetio misli, a onda se osjećam i jadno jer nemam svoj mir u mislima. Moj zaštitni znak.

Danas je dan kada ti puno toga govorim...ali u sebi. I ne mogu se toga riješiti. Kada bi samo znao koliko toga sam ti danas rekla. Da. no, da si ispred mene, šutjela bih od straha da se slučajno ne bih odala. Iako ne znam čega se sramim i od koga se skrivam. Moj zaštitni znak.

Ovo mjesto je jedino gdje mogu reći sve svoje misli bez zadrške. Gdje nema srama, nema straha, nema lica...samo misli.
Samo bih htjela znati što prođe kroz tvoju glavu? Da li osjetiš na sekundu barem da ti nedostajem? Da li pomisliš na sekundu barem - pa možda bih mogao...? Ili možda ne? Stotine pitanja postavim u svojoj glavi, ali ne i tebi. Moj zaštitni znak.

I opet, još jedna noć u koju ulazim maštajući...ne govoreći, ne tražeći, ne čineći, a možda i plačući... Ma, moj zaštitni znak.

Ne mogu ne oduprijeti se dojmu da me opet zoveš samo za druženje, čitaj sex. Ne mogu.
Sve u meni vrišti od euforije da si se uopće javio nakon 2 tjedna, ali tvoj prijedlog već iz daljine zvuči kao booty call.

Ma fuck scale from 1 to 10, you want me 15.

Čudim se zapravo samoj sebi da znam raspoznati tvoj poziv, a neki dio u meni još uvijek misli da ima nade da bude nešto više. Kojem dijelu mene vjerovati? Onome koji iskustveno može prepoznati fuckera, slobodnjaka, "zločestog dečka" na kojeg padaju sve žene ili onome koji nevino misli da je svaki poziv poziv iz ljubavi?

Oba su prisutna u meni i nadmeću se svojim argumentima, a dobri su argumenti od oba dijela. Iskustveni dio mene pamti obrasce i točno zna kada i zašto se javljaš. Godi mu, što je najbolje od svega. Zna da misliš, da radiš planove, da kemijaš sve i svašta samo da dobiješ svoj cilj - fizičku mene.
Onaj drugi, naivni, zaljubljeni, otvoren i iskren dio sve pokušava pretvoriti u bajkovitu priču, ljubav iz snova, ono nešto što će pokazati svijetu da je sve moguće. Taj dio mene je sretan i uzbuđen iz istog razloga - misliš, planiraš.

Da li da uopće razmišljam o tome koji je u pravu? Neću pogoditi. Ako se priklonim jednom od tih dijelova, pitat ću se što bi bilo da sam poslušala drugi dio sebe? Ne mogu se odlučiti i zato tebe krivim.
Iako, znam da što god napravila, samo je moja odluka s kojom ću živjeti.

Kupila sam malo vremena kombinirajući mudrost oba dijela, no, vrijeme ima jednu realnu komponentu, a to je da curi. Ističe. Doći će trenutak da odlučim koji ću poslušati, a nisam sigurna da sam dovoljno odrasla i odgovorna da, kada si ti u pitanju, to podnesem.

Pustit ću da vrijeme odredi svoje. Možda se ipak sutra probudim pametnija i odgovor me dočeka serviran....
Znam da lažem samu sebe, ali lijepo je barem malo se zavaravati...

Morat ću dalje kroz život što god da odlučim u vezi tebe, a dva dijela mene započinju svoju borbu...

Novorođena
Otvaram oči
Topim se
U vječnu noć
Iskra
Padam u plamen
Izveo si me iz sjene
Podignuo si me s tla
Vratio si me u život

Popeli smo se stubama
Do čuda

Ljubav nas ujedinjuje
Dvoje
Jedno
Ja u tebi
Ti u meni

Iz filma To the wonder (Otok naše ljubavi)

Oznake: stihovi

Nije svaka prilika koja se pruža, dobra prilika. Nije svaka niti za odbaciti. Ako bira ego, tada će izbor gotovo uvijek biti pogrešan. Ako bira srca, tada je odluka jedina ispravna.

I tako...došao je taj tvoj rođendan...jedina prilika da ti nakon tolike šutnje s obje strane pošaljem neki znak.
Jebote, što mrzim te prilike. Rođendan, Božić, Nova godina...whatever, just to say HI....

Ako bira ego:
Već danima razmišljam što ću napraviti sutra. Da samo znaš koliko je scenarija moj ego u stanju napraviti. Sve ovisi o tome koliko se dobra želim prikazati i koliko željna tebe želim ispasti.
Poželjela sam naručiti da ti se od balona izradi tvoja omiljena životinja koja nas je u neku ruku i spojila...uz dostavu na tvoju special lokaciju u ZG, ili čak u tvoju zemlju, tvoj grad. Odustala sam.
Poželjela sam kupiti ti riječnik tvog i hrvatskog jezika i dati ti do znanja da si dobrodošao... uz nadu da ćeš zaista shvatiti poruku koju bi riječnik predstavljao. To bi bilo hrabro čak i za mene, ali i to sam planirala. Odustala sam.
Poželjela sam ti jednostavno poslati SMS s porukom "Sretan rođendan!" samo da ti dam do znanja da mislim, da si važan, da nedostaješ. Odustala još nisam. To je ta jebena prilika koja me vreba i koja me lomi. Svjesna sam je i prepoznajem je i gledam u oči, osmjehujući se šeretski i misleći u sebi...da, samo me gledaj...
Prilika me lomi, ego joj podilazi, sve u meni vršti, daaaaa, pošalji, javi se, ostavi trag, čestitaj, pa to je i lijepo, biti će mu drago............., ma fuck...neće.
Zapravo, ne poznam te. Ne znam kako slaviš rođendan, a možda i ne slaviš. Da, lijepo je dobiti čestitku, ali od ljudi do kojih ti je stalo. Čestitke reda radi ja prepoznam i idu mi na živce. Nemoj me hebati reda radi. Ili to radi sa srcem ili odjebi. I zato, ego moj, reda radi se ne radi ništa. Pa niti se šalje očajna porukjavascript:%20void(0);a u obliku čestitke jer imaš priliku biti kulturan, a zapravo tražiš ispriku da se javiš. Koliko očajan trebaš biti da to iskorištavaš u te svrhe? Sorry, not me. Ne mogu. Nije iskrena, nego je očajna čestitka i znam da je samo prilika. Prilika koju treba propustiti.

Ako bira srce:
Znaš da ti želim nasretniji rođendan na svijetu. Tebi! Želim ti da budeš voljen, da voliš, da se smiješ, da plačeš od sreće, da si miran i spokojan u svemu što radiš, da živiš kako želiš, da lutaš gdje želiš, da udišeš more, da ti oči sjaje kada pogledaš ono što voliš, da osjetiš ljepotu života, onu istinsku i duboku koja će te prodrmati i dati ti do znanja da je negdje netko tko mari...
Želim da osjetiš da ne mogu zaboraviti datum i da mislim na tebe i nadam se da ga zaista provodiš onako kako to najbolje želiš, okružen ljudima koje voliš, ispijajući još jednu času za još jednu godinu više.
Želim da osjetiš ono što ti šaljem kroz zrak koji ćeš udahnuti i kroz otkucaj srca koji ćeš osjetiti. Želim ti poslati ovu čestitku od srca jer je ta ona prava, istinska. Ostat će na ovoj stranici, možda pročitana, možda i ne, ali biti će poslana u svemir i možda naći put do tebe. Kao poruka u boci. Možda...
No, ne bojim se. Iskreno je i kada je tako, nađe put tamo gdje treba i kada treba... To je prilika koju ću iskoristiti.
Imati moć izreći to iz srca, a ne tjerana egom, to je jedina prilika koju ću ovdje iskoristiti.


Biram čestitku iz srca i to je moj poklon, tebi, ali i meni. Neće biti očajnog planiranog javljanja jer je prilika. Odaslala sam svoju "poruku u boci" pa neka putuje. Možda se sretnete negdje, na kugli zemaljskoj, i znat ćeš da je moja. Ako trebaš, znat ćeš. Ako ne, nije onda niti bitno.

Još jedno ljeto je iza mene...jedna predivna ljetna avantura koja je, po mojoj želji, trebala krenuti u vezu, ali, po želji svemira i druge strane, prerasla je u još jednu životnu lekciju.

Sakupljam te životne lekcije kao štreber... dobro mi ide, ne mogu se požaliti, neke savladam iz prve, neke ponavaljam, radi boljeg utvrđivanja znanja.

Ova lekcija ima svoje ime - odbacivanje.
Vjerojatno spada u najgoru, najtežu lekciju u odnosu. One koje meni padaju na pametu su: krivnja, stav, sram, strah, snaga, otvorenost, zatvorenost, (ne)komunikacija, sex, prihvaćanje, kompromis, prilagodba...ne posebno tim redom, ali ima elemenata u svako vezi u nekoj fazi.

Odbacivanje, dakle. Zašto je tako teško prihvatljivo? Nije ništa nepoznato u odnosu. Netko te iz nekog razloga ostavi, uz objašnjenje ili ne. U svakom slučaju je teško i svatko ima neki svoj vlastiti put da to čuje, prihvati, obradi i preboli.
Ali, osjećaj da si odbačen nekako uvjek ostaje u zraku. Netko te više ne želi, a teško je iz svojih vlastitih cipela shvatiti da je to zaista tako. I onda je tu onaj hebeni postupak vrćenja filma i svake riječi i svake (lijepe) situacije da dokažeš da je sve štimalo, ali zaboravljamo na tom putu, da su dvije osobe u pitanju, da svaka ulazi sa svojim interesom u odnos, i da svaka gleda samo iz svojih cipela. Zaboli nekoga za druge cipele koje ne odgovoraju niti modelom niti brojem.

Naravno da iz mene sada progovara onaj odbačeni dio koji je uvrijeđen, pogođen i začuđen, ali zapravo, ako se postavim u cipele neutralnog promatrača - ništa nije krenulo po krivu. Niti jedno od nas nije pitalo ništa niti postavilo pravila. NIšta, prema tome, nije prekoračeno, zaboravljeno, pogaženo ili krivo interpretirano. Nije bilo zadanog cilja prema kojem se ide. Nema pravila, nema očekivanja. As simple as that!

No odbacivanje je svejedno teško prihvaćeno. Posebno kada shvatiš da se ponašaš kao dijete, kada očekuješ da čitaju tvoje misli i kada smatraš da je sve jasno. Ponekad se iznenadim vlastitoj naivnosti i mislima koji mi prolaze glavom i očekivanjima koja se odjednom nađu ispred mene. Hello, ovu lekciju ponavljaš milijunti put bejbe!!!

Ne znam reći da li sam sada naučila. Ne znam hoću li opet pristati da budem samo dobar provod nekome tko ima bazu i povremeno izađe na morske valove, uhvati malo zraka i energije, i vraća se u sigurnu luku.
Ne znam što me čeka. Mislila sam da sam neke lekcije savladala, ali ne, opet sam ponavljač koji, kao da prvi puta nešto praktično rješava, ulazi bez razmišljanja, namjerno se oglušujući, i zatvarajući oči, bira... nečije.

Više niti ne plačem zbog toga... svjesna da sam pogriješila, nesvjesna da je greška ponovljena po tko zna koji put, vjerujem da ću slijedeći put znati.

Anyhow,
would like to touch your hair again
would like to look into your eyes again
would like to feel your hands on my body again
would like to hear sweetheart again
would like to hear your voice again
would like to just be near you again
would like to laugh with you again
would like to woke up with you again
would like to be with you...for the first time

To M.M.M.

Oznake: odbacivanje

Dugo je vremena prošlo od zadnjeg posta.... predugo....

vrijeme je da se vratim sebi i svojim mislima...

a blog se, kako vidim, vizualno raspao...

doći će vrijeme da i to sredim...