Moj dan, moj dan, danas je moj dan!!!!
Započela je sezona penjanja VANI!!!!!!

Ladies and Gentlemen of the class of ’99
If I could offer you only one tip for the future,
sunscreen would be it.
The long term benefits of sunscreen have been proved by scientists whereas the rest of my advice has no basis more reliable than my own meandering experience…
I will dispense this advice now.

Enjoy the power and beauty of your youth; oh nevermind;
you will not understand the power and beauty of your youth until they have faded.
But trust me, in 20 years you’ll look back at photos of yourself and recall in a way you can’t grasp now how much possibility lay before you and how fabulous you really looked….

You’re not as fat as you imagine.
Don’t worry about the future; or worry, but know that worrying is as effective as trying to solve an algebra equation by chewing bubblegum.
The real troubles in your life are apt to be things that never crossed your worried mind;
the kind that blindside you at 4pm on some idle Tuesday.

Do one thing everyday that scares you
Sing
Don’t be reckless with other people’s hearts,
don’t put up with people who are reckless with yours.

Floss
Don’t waste your time on jealousy; sometimes you’re ahead,
sometimes you’re behind…
the race is long, and in the end, it’s only with yourself.

Remember the compliments you receive, forget the insults;
if you succeed in doing this, tell me how.

Keep your old love letters, throw away your old bank statements.
Stretch
Don’t feel guilty if you don’t know what you want to do with your life…
the most interesting people I know didn’t know at 22 what they wanted to do with their lives,
some of the most interesting 40 year olds I know still don’t.

Get plenty of calcium. Be kind to your knees,
you’ll miss them when they’re gone.
Maybe you’ll marry, maybe you won’t,
maybe you’ll have children, maybe you won’t,
maybe you’ll divorce at 40,
maybe you’ll dance the funky chicken on your 75th wedding anniversary…
what ever you do,
don’t congratulate yourself too much or berate yourself either - your choices are half chance, so are everybody else’s.

Enjoy your body, use it every way you can…
don’t be afraid of it, or what other people think of it,
it’s the greatest instrument you’ll ever own..

Dance…even if you have nowhere to do it but in your own living room.
Read the directions, even if you don’t follow them.
Do NOT read beauty magazines, they will only make you feel ugly.
Get to know your parents, you never know when they’ll be gone for good.
Be nice to your siblings; they are the best link to your past and the people most likely to stick with you in the future.

Understand that friends come and go, but for the precious few you should hold on.
Work hard to bridge the gaps in geography and lifestyle because the older you get, the more you need the people you knew when you were young.

Live in New York City once, but leave before it makes you hard;
live in Northern California once, but leave before it makes you soft.
Travel.
Accept certain inalienable truths, prices will rise, politicians will philander, you too will get old, and when you do you’ll fantasize that when you were young prices were reasonable, politicians were noble and children respected their elders.
Respect your elders.

Don’t expect anyone else to support you.
Maybe you have a trust fund,
maybe you have a wealthy spouse;
but you never know when either one might run out.
Don’t mess too much with your hair, or by the time you're 40, it will look 85.

Be careful whose advice you buy, but, be patient with those who supply it.
Advice is a form of nostalgia, dispensing it is a way of fishing the past from the disposal, wiping it off, painting over the ugly parts and recycling it for more than it’s worth.

But trust me on the sunscreen…

Večeras sam raspoložena za poeziju. To je za mene novost. Oduvijek sam je izbjegavala jer ne volim pogađati što je pjesnik htio reći. Međutim, u zadnjih par mjeseci počela sam drugačije gledati i čitati poeziju. Shvaćam da nije bitno što je pjesnik htio reći... poeziju gledam na način kako ona utječe na mene i što ona za mene znači.
Iz toga razloga ja nema puno knjiga ili je pravilnije reći zbirki poezije. Ima sam par i to od jednog davnog prijatelja i jedne drage prijateljice koji imaju puno talenta i koji su imali još više sreće da objave svoje predivne riječi.
Kada sam dobila te knjige/zbirke, pročitala sam ih reda radi, priznajem. Pročitala sam ih površno kao što čitam novinske članke.
Sada, u zadnjih par mjeseci, uživam u njima. Uzimam knjige povremeno i čitam onu stranicu koju otvorim slučajno. Vjerujem da slučajno otvaranje i nasumičan izbor pjesme nešto govori.

Za večeras odabirem moju dragu D. Pernjak opet i opet i opet...

Nasumično otvaranje stranice dovelo me do pjesme koja je već bila na mom blogu, ali moram je staviti opet... jer je predivna... jer govori puno o ženi... jer govori puno o meni... jer poručuje poruku Njemu...

Uopće ne mogu prebrojati koliko puta sam u zadnjih 2 mjeseca sebi i drugima ponovila onu staru „Pazi što želiš, želja bi ti se mogla ostvariti!“ To je samo još jedna istina u koju sam se onako, zapravo uvjerila.
Obično to zamijetim kod drugih i nekako tome ne pridajem veliku pažnju. OK, čovjek je nešto želio i kada se to ostvarilo vidio je da to baš i nije tako divno, bajno i krasno kako se činilo prije. Stvarnost je takva da se meni moja najveća želja ostvarila i sada sam zapela s njom i snalazim se. Ok, nije strašno kako se čini u uvodu, ali radi se o slijedećem:

Ja oduvijek željela biti menadžer. Ja prije par tjedana postala menadžer.
Međutim, zaboravila sam na jedan detalj. Zaboravila sam na detalj da ću ja i taj posao htjeti obavljati što je najbolje moguće. Da bih ga obavljala što je najbolje moguće, moram puno učiti. Ipak, ja jesam stručnjak u svom području rada, ali biti stručan menadžer ne postaje se iskustvom u nekom stručnom tehničkom poslu, već iskustvom u odnosima s ljudima i poslovnim pitanjima i planovima.

Eto, dakle, meni se ostvarila ta želja i sada se s njom nosim kako znam i umijem. Nemojte me krivo shvatiti, niti jedan trenutak nisam požalila što sam preuzela taj odgovoran posao. Štoviše, vrlo sam zadovoljna i sretna.

Ja sam u svom životu uvijek radila za nekog šefa. I do sada sam uvijek nailazila na šefove koji klinca nisu radili jer bih ja za njih sve odradila. Mladost – ludost. Oni ne samo da nisu znali struku, nego ni o ljudskom faktoru nisu vodili računa. Da jesu, sigurno ne bih sada bila u trećoj firmi u 5 godina radnog staža. Ja sam zapamtila da šef šefuje, ništa ne radi, tu i tamo mene zajebava i to je to. Nije baš uspomena koje se želim sjećati.

Na moju veliku žalost, nisam imala sreće susresti se s nekim pravim menadžerom od koga bih učila sve što dobar menadžer treba znati. Isklesala sam se u stručnjaka u informatici, a menadžersku stranu učila pomoću knjiga, daljnjeg samostalnog školovanja, seminara, team buildinga... ma kako sam znala i umjela. Naravno da jesam, puno sam učila o tome jer sam znala da ću jednog dana doći do te pozicije. Međutim, ipak sam od svojih prijašnjih šefova naučila kakav menadžer NE SMIJE biti.

I eto mene na toj poziciji. Ništa, baš ništa što pišu knjige i pričaju vrsni stratezi, psiholozi i ini stručnjaci, ne može te pripremiti na stvarnost... na praksu... na prave ljude u pravoj sredini. Sve to dobro zvuči kada se opisuju studiji slučaj, ali fuck, slučaj koji se nađe pred tobom je tvoj pravi slučaj i riješavaš ga kako najbolje znaš i umiješ.

No, dobro, ne odustajem, nego u tome vidim izazov. Oduševljena sam što sam sada praktički na početku i učim sve novo. Moju struku mogu ostaviti sa strane. Naime, prva stvar koja se dogodi kada poželiš biti dobar menadžer jeste da zaboraviš na detalje struke. Nema vremena za to. To drugi rade, ti koordiniraš. Ti planiraš, drugi realiziraju. Drugi pripremaju materijale na temelju kojih donosiš zadnju odluku.

Totalno sam pod dojmom svih tih novih stvari koje otkrivam svaki dan i upijam kao spužva. To je potpuno novi svijet. I sada fakat vidim i drugu stranu medalje.
Dok si šljaker, misliš kako je šefovima lijepo. Kad si šef, onda tek vidiš kako je šljakerima lijepo. Sve im pripremiš, oni naprave po tvojim uputama uključujući svoje ideje i prijedloge, i ti na kraju amenuješ sve. Dobar rezultat – svi slave. Loš rezultat – šef najebe :). No sve ima svoju cijenu.

Iako izgleda kao da se žalim, uopće ne. Oduševljena sam novim stvarima, ali nemam vremena za sebe, nemam vremena razmišljati o ljubavi, nekim drugim (ne)bitnim stvarima. Moj odjel je sada moje dijete koje je rođeno prije par tjedana i sada raste. Odrast će u onoliko dobru osobu, koliko dobro ga budem čuvala, mazila, pazila i kudila.

poznam se
poznam te
i zar baš danas?

ni ovaj put neće biti gotovo
i mrzim tebe zbog toga
i volim te zbog toga

vidim sebe kako još jednom
gazim svoju riječi...
lako je pogaziti riječ datu samoj sebi
lažem sebe
ali i opraštam samo sebi

zašto baš danas?
uvijek si znao pogoditi
savršenu situaciju...

neće ni ovaj put biti gotovo
i ne znam da li da žalim
ili da se veselim

iskreno, najiskrenije
čekala sam znak
ali razum mi kaže bolje je da bježim

bolje je da imam sjećanja kao jučer
bolje je završiti bolno, a lijepo
bolje... puno bolje,
nego bolno u suzama

Danas mi je večer u kojoj se prisjećam lijepih trenutaka u životu. Valjda nakon teških dana i nakon ugodnog društva, mozak napokon uspjeva dozvati u sjećanje trenutke koje bih željela pamtiti vječno. Ma što govorim... pa naravno da ću ih pamtiti vječno.
Teško je ipak za očekivati da se sjetim baš svih. Trenutno mi jedno sjećanje poskakuje iznad svih i viče: „Uzmi mene, uzmi mene!“ I uzimam ga.

Ja u Rijeci. On u Zagrebu. Nedostajemo si i pokušavamo daljinu premostiti porukama. Ide nekako, ali dodir je nezamjenjiv. To ništa ne može nadoknaditi. Slušamo Otvoreni radio oboje, sasvim slučajno, i na programu je predivna pjesma. U jednom trenutku ja napišem poruku da je jako lijepa pjesma na radiju, a istovremeno idu stihovi pjesme:

So take me don't leave me
Take me don't leave me

On mi odgovara: „Bih, ali malo sam daleko“.

Baby, love will come through
it's just waiting for you

Za cijeli život to će biti pjesma koja će me vraćati točno na taj dan i točno na te riječi i uvijek podsjećati na njega.

Godinu i pol kasnije. On i ja sami. Razgovor o još jednom prekidu nečega što oboje zapravo ne želimo prekinuti, ali kao dvoje odraslih znamo da je to najpametnije. Svira ista pjesma.
Uzima moje ruke i kaže mi: „Ima jedna stvar koju ti i ja nismo nikada napravili zajedno i želio bih da to sada učinimo“
Mojim mozgom brzo prolazi naše zajedničko vrijeme i ne mogu se sjetiti što to još nismo zajedno radili. Pa sve jesmo.
„Što to?“ upitam zbunjeno.
„Nismo plesali zajedno“, odgovara.
„Ma jesmo, stotinu puta... svaki put kad smo išli van, plesali smo“, odgovaram u svom stilu.
„Ne, ovako u zagrljaju jedno drugoga nismo nikada“.

Očito ću se večeras sjećati samo događaja povezanih uz njega. Dva su za večeras dosta. Sasvim dovoljna. Vraćam se u stvarnost.

We all get hurt by love
And we all have our cross to bear
But in the name of understanding now
Our problems should be shared

Radim promjene gdje god mogu. Trebam ih. Svaki put kada u životu napravim neki rez, osjećam jaku potrebu za promjenama na što više polja svoga života.

Prvi puta sam danas u životu ponovno pročitala svoj post. Ne čitam ih kada ih objavim. Nemam ih sačuvane nigdje osim na blogu. Ne želim ih čuvati. Sve što je napisao bio je trenutak toga dana... nešto što mi je samo tada zaokupljalo misli... nema vraćanja... pa čak i ista misao nikada više neće dovesti do istog zaključka. Neki drugi dan biti ću starija i pametnija i o istoj misli pisati sasvim drugačije. To je život.

Nisam svjesna koje olakšanje osjećam nakon posta tog dana. Doći će mi poslije. Poslije će postati jasnije. A potreba za promjenama je velika.

Promjene su sastavi dio mog života. Ranije sam preselila u drugi grad, u drugi stan, na drugi posao, promijenila hobije... kompletnu sredinu u kojoj živim i radim... na bolje, naravno. Sve su to velike promjene. Uzrok tada nije bila sretna ili nesretna ljubav. Skoro je nevjerojatno kako većina ljudi pomisli upravo to. Tada mi je jednostavno trebalo dovoljno zraka da mogu udahnuti punim plućima.

Sada, promijenila sam posao, promijenila sam izgled i naziv bloga u identitet koji mi sada odgovara... na bolje, naravno. Ovo sam ja. Sve su to male promjene. No želim i velike. Želim promijeniti stan, želim promijeniti svoj izgled i image. Želim promijeniti neke stavove. Želim biti neka nova ja nakon otvaranja srca i duše... nakon priznanja, nakon završetka (ne)ljubavne priče...

Želim biti neka nova ja
koja će od stare mene
pokupiti sve lijepo,
promijeniti sve ružno,
zadržati sve pametno,
zaboraviti sve glupo,
osvježiti sve veselo,
nasmijati sve tužno

so you're with her
not with me
I hope she's sweet
and so pretty
I hear she cooks delightfully
a little angel beside you

Imam jednu veliku tajnu u sebi o sebi. Tajnu koja me boli, kida, čini hladnom, egoističnom, bezobrzinom, hrabrom, neuništivnom. Tajnu koja me tjera da pišem o svemu, samo ne o tajni. Tajnu koja me tjera da pronađem bilo kakvu ljubav kada mi ona zapravo ne treba. Tajnu koju sam svo ovo vrijeme tako dobro čuvala od svih. Baš svih. I lagala i sebe i vas i druge.
Samo jedna tajna može od čovjeka učiniti čudovište. Ljubav.

Ja volim. Volim već dugo. Volim čovjeka koji živi s drugom. Volim čovjeka kojeg sam pokušala oteti, ali nisam uspjela. Volim čovjeka zbog kojega sada teku ove suze. Volim čovjeka koji me je naučio što je prava ljubav i koji me naučio što je prava bol. Naučio me što znači žrtva zbog ljubavi, što znači varati partnera. Naučio me što znači voditi dva života.
Sve najbolje i najgore u ljubavi naučila sam od njega.

so you're with her
not with me
oh how lucky
one man can be
I hear your house is smart and clean
oh how lovely with your homecoming queen
oh how lovely it must be

Nije ostavio nju. Nije želio ostaviti mene. Voli nju. Voli mene. Ja sam morala biti ta koja će zatvoriti vrata ispred čovjeka za kojeg bih život dala. Učinila sam to, pred malo. U međuvremenu sam promijenila posao i broj mobitela (savršeno se poklopilo). I ništa mu ne želim javiti. Mora jednom biti kraj. Bojim se samo slučajnog susreta. Padam na tom ispitu. Nisam uvijek jaka kao stijena.

when you see her sweet smile baby
don't think of me
and when she lays in your warm arms
don't think of me

I svi muškarci koji su se isprepletali kroz moj život u posljednje vrijeme bili su moj očajnički pokušaj da Njega izbacim iz glave i iz srca. Svjedoci ste da niti jedan nije uspio. Htjela sam na silu naći nekoga tko će zauzeti njegovo mjesto. Ne ide na silu. Odustajem. Ja zapravo ne trebam nikoga. Želim biti s Njim. To ne mogu.
Prestajem tražiti drugoga jer nisam spremna. Sada se spremam na period boli i period zaboravljanja predivnog perioda života. Spremam se svima objasniti što je on meni značio. I svi će biti u čudu. Znam. Netko koga sam do sada skrivala pred drugima u obliku "samo" prijatelja i „samo“ ljubavnika, ustvari je osoba koju volim i zbog sam sprema učiniti sve, osim biti druga.

so you're with her
not with me
I know she spreads sweet honey
in fact your best friend I heard he spent
last night with her
now how do you feel, how do you feel?

Molim vas, nemojte ga osuđivati, nemojte ga kritizirati, nemojte ga mrziti. Molim vas, nemojte govoriti da je gad. Nije. Mislite o njemu sve najbolje jer to je čovjek kojeg volim i kojeg ću braniti do krvi. To je čovjek o kojem ću uvijek misliti sve najbolje i govoriti sve najbolje. Puno je vremena trebalo da to priznam u javnosti. Ma lako za javnost. Trebala sam priznati sebi da sam namjerno i uporno htjela pošto-poto vezu samo da bih nastavila tamo gdje smo nas dvoje stali.

when you see her sweet smile baby
don't think of me
and when she lays in your warm arms
don't think of me
and it's too late
and it's too bad
don't think of me
and it's too late
and it's too bad
don't think of me

Dobar dan. Ja sam RiLady i ja volim. Prvi korak liječenja jest priznanje osobama koje sam lagala da postoji osoba koju volim više od sebe i da ta ista osoba više nije u mom životu. Živi svoj život negdje drugdje i s nekom drugom. Ja samo želim da bude sretan.

does it bother you now all the mess I made
does it bother you now, the clothes you told me not to wear
does it bother you now all the angry games we played
does it bother you now when im not there

Dobar dan. Ja sam RiLady i ja lovim muškarce kako bih najveću ljubav zamijenila privremenom. Prvi korak liječenja jeste priznanje sebi da ja ne želim vezu. Trebam vremena da se oporavim i obnovim snagu.

when you see her sweet smile baby
don't think of me
and when she lays in your warm arms
don't think of me
and it's too late
and it's too bad
don't think of me
and it's too late
and it's too bad
don't think of me...

Dobar dan. Ja sam RiLady i želim s vama podijeliti svoju tajnu. Prvi korak liječenja jeste progovoriti o svojim najdubljim osjećajima i iznijeti ih van. Napokon sam to učinila. Suze klize, a s njima dolazi i osjećaj olakšanja.

Molim vas, nemojte ga osuđivati jer to je čovjek kojeg volim.

- je u besparici
- ima puno posla
- ima puno obveza van posla
- hoće da počne proljeće
- hoće ići penjati
- hoće se obrazovati
- hoće biti najbolji
- hoće vidjeti prijatelj(ic)e
- hoće ići u kino
- hoće čitati najdražu knjigu
- hoće imati ljubav svog života
- hoće udaviti određene osobe
- hoće se izvikati na određene osobe
- si natrpava još više obveza
- izgubi interes za trening
- želi negdje otputovati
- ima i nema vremena za sebe

... otprilike istovremeno?

Kad krene psovanje od naslova, onda znate da sam jako ljuta. Zaista se trudim biti pristojna jer jednoj dami nikako ne stoje proste riječi u ustima, ali i dame moraju imati oduška.

Ej, ma stotinu puta.... ma klinac... ma tisuću puta čula sam riječi POŠTEN(A) - JEBEN(A) i svaki puta je to bila istina i eto, 30 godina u guzici, a ja još uvijek nisam naučila da pošaljem sve oko sebe u materinu, okrenem se na peti i ostavim ljude da gledaju u čudu.
I uvijek mi se to dogodi kada odlazim iz firme. E pa sada mi je zaista dosta.

Sjećam se svog prvog otkaza. Dođem kod šefa, sve lijepo objasnim i kažem svoje razloge. On bude iznenađen jer, kao nije očekivao (a samo sam par godina pismeno i usmeno govorila da sam nezadovoljna i molila ga da me prebaci u drugi odjel), ali sve u svemu nekako se dogovorimo oko sporazumnog otkaza. I jebote, on meni lož u leđa i prijetnje tužbom. OK, bilo je mjesec dana povlačenja i svađanja i zaista ružnih riječi, ali kada sam i ja dovela svoju odvjetnicu, stvar se smirila.
Mislila sam da sam tada naučila da ne živim za firmu jer se firmi živo jebe za mene. Nažalost nisam.

Svi vi se sjećate mog drugog otkaza. Bio je pred malo i tada sam se danima lomila kako li će izgledati kada ovom šefu dođem i kažem da odlazim iz meni opravdanih razloga. Iz prethodnog iskustva vidite da je strah bio opravdan :). No, ovaj razgovor je prošao iznenađujuće mirno i staloženo, kao razgovor dvoje odraslih ljudi. I rastanak je bio skoro pa srcedrapajući. I ja zadivljena njegovim uzornim ponašanjem, padnem na lijepe riječi (kao mulica) i napravim sve pa i više kako bih firmu ostavila u sređenom stanju što se tiče mog posla. OPET greška!!! Moj šef je napravio jednu veliku glupost zbog kojeg ću ja ovaj put tužiti firmu. Kad prljavi igraju prljavo, nema druge nego biti grub na fin način.

Nije mene povrijedilo to što sam ja pokazala kretenima da sam moralna, savjesna, profesionalna. Ne, moj obraz je neokaljan. Mene je povrijedilo to što se te osobine ne cijene, nego po takvim ljudima udaraju niskim udarcima.
Ako me prvi slučaj nije naučio pameti da ne budem poštena i jebena, svakako me je naučio da sam jako hrabra, da mogu šetati po gradu visoko uzdignute glave i ponosno i da se mogu jednako boriti i na sudu.
Zanima me samo da li ću zaista iz svake svoje firme odlaziti s odvjetnicom rukom pod ruku?

i just want to feel safe in my own skin
i just want to be happy again
i just want to feel deep in my own world
but im so onlely i dont even want to be with myself anymore

on a different day
if i was safe in my own skin
then i wouldn't feel lost and so frightened
but this is today and im lost in my own skin
and im so lonely i dont even want to be with myself anymore

i just want to feel safe in my own skin
i just want to be happy again

but, honestly... I'm OK

Puno sam puta u životu proživjela osobno, a vidjela i druge da to proživljavaju. Poznate su takve situacije. Netko stalno traži visoku, plavu, mršavu djevojku, a oženi se za nisku, debeljucu i smeđokosu. Netko želi muža/ženu intelektualca, a zapne u životu s NKV radnikom. Netko cijeli život živi na obali, a zbog ljubavi preseli u unutrašnjost. Tipovi ljudi od kojih cijeli život bježimo, koje ne volimo, koje izbjegavamo, koji preziremo, koje osuđujemo, koje ignoriramo... e baš takvi nas zapadnu.

Oni od kojih ja bježim i uporno izbjegavam su:
- zauzeti muškarci,
- muškarci koji plove,
- jako lijepi muškarci,
- mlađi muškarci i
- muškarci koji žive u drugim gradovima.

Ne želim takve pored sebe.
Za zauzete mušarkce nema puno riječi. Jebi ga, zauzeti su. Pripadaju nekome i nisu tvoji. Ni ti nisi njima na prvom mjestu pa čemu onda uopće trud.
Ne želim biti s pomorcem jer u biti i nisi s njim. Sama si cijeli život, sve bitne i nebitne situacije prolažiš sama, a kad se pojavi on, onda smeta, jer si navikla biti sama.
Ne želim biti s lijepim muškarcem jer za to moraš imati jake živce. Svatko se nabacuje lijepim muškarcima i povjerenje koje mora vladati tada treba beskrajno veliko da ne bi bilo nepotrebnih svađa u životu. Mislim da ja to ipak ne bih mogla izdržati.
Mlađi mušarci. Posebna tema. Ne znam, ali po vlastitom iskustvu ipak su ispali neozbiljni. Ustvari, to možda nije pravi izraz. Pravi izraz je nedorasli određenim situacijama.
I muškarci koji žive u drugim gradovima su mi uvijek boljka. Ne mogu opstati u vezi na daljinu. Kad ga trebaš, on je u svom gradu. Kad ga ne trebaš, e onda bi baš tada došao. Uvijek je na krivom mjestu u pravo vrijeme.
Sve navedeno je moje vlastito iskustvo. Da, može biti da sam do sada nailazila na krive. Može biti i da se ja nisam dovoljno trudila. Sve može biti. Ono što ostaje činjenica jest da nemam dobra iskustva. I tako ja sebi stvorih svijet u kojem bježim od navedenih muškaraca.

Ironija života je ipak odlučila iskušavati me. U posljednjih dvije godine, od kada je pukla moja najduža veza u životu, statistika izbjegavanja gore navedenih tipova muškaraca je takva da sam upoznala slijedeće:

- jednog iz Zagreba koji je zauzet
- drugog iz Zagreba koji je zauzet
- jednog iz Zuricha
- jednog iz Rijeke koji je zauzet
- jednog iz Rijeke koji je mlađi i lijep
- jednog iz Zagreba koji je mlađi i lijep
- jednog iz Muenchena koji je mlađi i lijep
- jednog iz Opatije

Ne znam kako objasniti da ja zaista izbjegavam zauzete, pomorce, lijepe, mlađe i one koji žive na preko 25 km udaljenosti. Pa koji klinac mi se upravo takvi zakače za misli i upravo takvi privuku moju pažnju?!?!?!

Mislim da će se slijedeći koji mi odluči prići i zatražiti broj telefona jako iznenaditi kada ga, prije nego bilo što drugo kažem, priupitam: „Je li, momče, živiš li na Marsu, sigurno si maneken, jučer si proslavio 18-ti rođendan, ženiš se za par dana i životna ti je želja biti kapetan na strancu?“

Update: Pa vidim da vas svih jako zanima onaj iz prošlog posta :). On je jedan od navedenih. Kako rekoh, privukao je moju pažnju, izvukao osmjeh, a kako će se situacija dalje razvijati, samo će vrijeme pokazati!

zbrkanih jer osjećam...
iskrenih jer sam sretna...
toplih jer sam nekome posebna...
dragih jer se tako osjećam...
mojih jer želim reći na glas...
vaših ako ih želite primiti...

Osjećam da sam odrasla. Osjećam da sam se napokon pronašla. Osjećam se kao da mi je baš tu mjesto i kao da sam cijeli život tražila i hodala i skretala na mnogim raskršćima samo da bih tu došla. Sama sebi kažem: „Bravo mala, bilo je i vrijeme.“ Bilo je i vrijeme, ne zato što je potrebno odrasti, nego zato što se čovjek tada potpuno drugačije osjeća. Osjeća se potpuno.
Dolaziš negdje i osjećaš da je to mjesto na kojem si siguran, mjesto na kojem tebe trebaju, mjesto na kojem ti trebaš njih. Pričaš s nekim i osjećaš da ta priča nalazi i svoj izvor i svoje ušće i da njen smisao tvori posebnu vezu. Tu je moje mjesto.

a tebi...
koji si upao u moj vrtlog..
i odlučio ga pratiti...
i osjetiti...
i biti tu sutra...
jedan osmijeh...

Zvuk izaziva nestrpljenje
Pogled izaziva osmijeh
Riječi su ono što osjećam
To sam jednostavno ja

Znam da si tu
Znam da me čekaš
I pomisliš na me, vrlo često
Da, to sam jednostavno ja

I dolasku se veselim
Iako strahujem, znaš
Koliko će drugačije biti
Ma, to sam jednostavno ja

Svaki osmijeh i svaka riječ
Govore mi „laku noć“
I miluju me dok spavam
A ja jednostavno mislim...

na tebe...

jer...

to sam jednostavno ja...

TEBI

Danas je THE DAY. Ostvarila sam svoj san da postanem IT Manager. To želim oduvijek. Nevjerojatan je osjećaj. Ustvari, neobičan je osjećaj. Sreća zbog uspjeha... nevjerica da je uspjelo... strah od novih obveza... želja biti najbolji... sve pomiješano u jednom.

Ma nikada se ja nisam bojala poslovnih uspjeha. Tu sama odlučujem o svemu. Sama guram naprijed. Sama se povlačim natrag. Nije mene strah toga. Samo je bilo pitanje dana kada će mi se san ostvariti. I eto. To je danas.

Sada sam se sjetila jedne predivne i neobične čestitke za Novu godinu. Rekla mi je: „Želim ti puno dobrih ideja jer znam da svaku ostvariš.“ Što više poželjeti.

Ustvari, sada sam u onoj situaciji kada ne znam što bih rekla. Eto, i meni se to dogodi. Zaista sam još uvijek u nevjerici da imam svoj odjel, da imam ljude ispod sebe, da sam odgovorna za posao i za ljude, da trebam zadovoljiti potrebe firme i ljudi, biti uvijek između dvije vatre...