Uopće ne mogu prebrojati koliko puta sam u zadnjih 2 mjeseca sebi i drugima ponovila onu staru „Pazi što želiš, želja bi ti se mogla ostvariti!“ To je samo još jedna istina u koju sam se onako, zapravo uvjerila.
Obično to zamijetim kod drugih i nekako tome ne pridajem veliku pažnju. OK, čovjek je nešto želio i kada se to ostvarilo vidio je da to baš i nije tako divno, bajno i krasno kako se činilo prije. Stvarnost je takva da se meni moja najveća želja ostvarila i sada sam zapela s njom i snalazim se. Ok, nije strašno kako se čini u uvodu, ali radi se o slijedećem:

Ja oduvijek željela biti menadžer. Ja prije par tjedana postala menadžer.
Međutim, zaboravila sam na jedan detalj. Zaboravila sam na detalj da ću ja i taj posao htjeti obavljati što je najbolje moguće. Da bih ga obavljala što je najbolje moguće, moram puno učiti. Ipak, ja jesam stručnjak u svom području rada, ali biti stručan menadžer ne postaje se iskustvom u nekom stručnom tehničkom poslu, već iskustvom u odnosima s ljudima i poslovnim pitanjima i planovima.

Eto, dakle, meni se ostvarila ta želja i sada se s njom nosim kako znam i umijem. Nemojte me krivo shvatiti, niti jedan trenutak nisam požalila što sam preuzela taj odgovoran posao. Štoviše, vrlo sam zadovoljna i sretna.

Ja sam u svom životu uvijek radila za nekog šefa. I do sada sam uvijek nailazila na šefove koji klinca nisu radili jer bih ja za njih sve odradila. Mladost – ludost. Oni ne samo da nisu znali struku, nego ni o ljudskom faktoru nisu vodili računa. Da jesu, sigurno ne bih sada bila u trećoj firmi u 5 godina radnog staža. Ja sam zapamtila da šef šefuje, ništa ne radi, tu i tamo mene zajebava i to je to. Nije baš uspomena koje se želim sjećati.

Na moju veliku žalost, nisam imala sreće susresti se s nekim pravim menadžerom od koga bih učila sve što dobar menadžer treba znati. Isklesala sam se u stručnjaka u informatici, a menadžersku stranu učila pomoću knjiga, daljnjeg samostalnog školovanja, seminara, team buildinga... ma kako sam znala i umjela. Naravno da jesam, puno sam učila o tome jer sam znala da ću jednog dana doći do te pozicije. Međutim, ipak sam od svojih prijašnjih šefova naučila kakav menadžer NE SMIJE biti.

I eto mene na toj poziciji. Ništa, baš ništa što pišu knjige i pričaju vrsni stratezi, psiholozi i ini stručnjaci, ne može te pripremiti na stvarnost... na praksu... na prave ljude u pravoj sredini. Sve to dobro zvuči kada se opisuju studiji slučaj, ali fuck, slučaj koji se nađe pred tobom je tvoj pravi slučaj i riješavaš ga kako najbolje znaš i umiješ.

No, dobro, ne odustajem, nego u tome vidim izazov. Oduševljena sam što sam sada praktički na početku i učim sve novo. Moju struku mogu ostaviti sa strane. Naime, prva stvar koja se dogodi kada poželiš biti dobar menadžer jeste da zaboraviš na detalje struke. Nema vremena za to. To drugi rade, ti koordiniraš. Ti planiraš, drugi realiziraju. Drugi pripremaju materijale na temelju kojih donosiš zadnju odluku.

Totalno sam pod dojmom svih tih novih stvari koje otkrivam svaki dan i upijam kao spužva. To je potpuno novi svijet. I sada fakat vidim i drugu stranu medalje.
Dok si šljaker, misliš kako je šefovima lijepo. Kad si šef, onda tek vidiš kako je šljakerima lijepo. Sve im pripremiš, oni naprave po tvojim uputama uključujući svoje ideje i prijedloge, i ti na kraju amenuješ sve. Dobar rezultat – svi slave. Loš rezultat – šef najebe :). No sve ima svoju cijenu.

Iako izgleda kao da se žalim, uopće ne. Oduševljena sam novim stvarima, ali nemam vremena za sebe, nemam vremena razmišljati o ljubavi, nekim drugim (ne)bitnim stvarima. Moj odjel je sada moje dijete koje je rođeno prije par tjedana i sada raste. Odrast će u onoliko dobru osobu, koliko dobro ga budem čuvala, mazila, pazila i kudila.