Moje standardno stanje već danima je gledanje u prazno. Moje standardno stanje već danima je plakanje. Moje standardno stanje je imati neizdrživu želju da ga ne zovem, ali nisam uvijek to uspijevala. Zvala sam i svaki puta bila sve očajnija.

Čudim se kako sam si dopustila pasti pod utjecaj takvog čovjeka. Čudim se sebi zar mi je toliko nedostajalo ljubavi da sam pala na prve lijepe riječi… od kojih nije održao niti jednu jedinu.
Čudim se sebi jer me ovoliko nisu boljeli svi dosadašnji prekidi zajedno.
Čudim se jer imam potrebu sjediti mu ispred vrata dok me ne uzme nazad kako bih mu dokazala da mi je žao. Ja njemu?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!??!?!?!?!??!?!?!??!?!?!

Čudim se da živčani slom još nisam doživjela. No možda ne može izaći van od svih tableta koje pijem. I s kojima mi opet nije bolje.

Nije ovo patnja zbog prekida. Ovo je patnja zbog svega lošega što je u meni probudio. Ovo je patnja osobe koja zna da je dobra i da zaslužuje dobro, ali joj je On utuvio u glavu da ne zna, ne može, nije dobro, nije u redu, ne valja, ja znam…

Ljuta sam na sebe jer sam to dopustila.
Ljuta sam na sebe jer sam postala pesimistična.
Ljuta sam na sebe jer mislim da patim za njim.
Ljuta sam na sebe jer osjećam krivnju.
Ljuta sam na sebe, ali zapravo…

Moram biti ljuta na njega…

Doći ću do toga jednog dana…. jednog lijepog dana… nadam se…

Osjećaj krivnje u meni je ipak jak. Još uvijek mi u glavi čuči misao koju mi je nametnuo kako sam ja ostavila njega i to bez razgovora. Ja koja sam toliko puta htjela razgovarati i riješiti puno stvari koje su se mogle riješiti da je postojala obostrana želja.
Zaista me je uvjerio u to. Ja sam kriva za sve. Kriva sam jer sam donijela pogrešnu odluku. Kriva sam jer sada žalim za tako dobrim dečkom kojeg sam hladno ostavila. Kriva sam jer sam nepromišljena i to mi neće oprostiti. Kriva sam jer sam ga povrijedila. Kriva sam jer sam mu unijela pomutnju u glavi. Kriva sam jer sam ga iskritizirala. Kriva sam po svim točkama optužnice.

Ali ja zaista nisam ništa kriva.
Donijela sam ispravnu odluku jer je ona u meni rasla mjesecima.
Ne bih trebala žaliti za osobom koja me je psihički ubijala i koju nisam hladno ostavila, nego sam otišla kući gdje me nitko nije zlostavljao i ignorirao moje pozive upomoć.
On je mene povrijedio. On je meni obećavao brda i doline i nikada nije održao obećanje. On je meni govorio predivne stvari koje su odjednom postale neka davna priča.

Ja zaista nisam ništa kriva jer nisam napravila ništa loše. Zašto me taj osjećaj krivnje proganja kao da sam najgori emocionalni zločinac koji samo traži svoje žrtve? Zašto me taj osjećaj krivnje proganja kada sam ja bila žrtva? Zar žrtve zaista nitko ništa ne pita? Zar se žrtve odmah osuđuju kao zločinci zato jer su pobjegle tražiti utočište? Zašto takvi mučitelji i nakon prekida ne prestanu s mučenjem nego te onda dokrajče bacanjem krivnje na tebe?

Krivnja me muči toliko da imam osjećaj da nikada više u životu neću biti sretna. Da nikada više neću naći nikoga. Uvukao se u mene strah da će svaki slijedeći biti još gori. Da sam propustila priliku svog života.

Iako znam da to nije istina, toliko je krivnje u meni…. Grize… ujeda… ubija…

Toliko je krivnje u meni… a ja zaista nisam kriva… samo sam tražila ljubav…

Ovu godinu ću već sada pamtiti po mnogočemu. A još su puna četiri mjeseca do kraja.

Ove godine pala sam na dno. Bila sam u vezi koja me je psihički uništavala toliko da sam se liječila od depresije. Jednog dana, kada sam shvatila da moram nešto poduzeti da se spasim od psihičkog umorstva, pokucala sam svojoj doktorici na vrata i rekla "Pomagajte!" Pomogla je. Lijekovima.

Misleći da će mi nakon lijekova biti dobro, nisam maknula od sebe uzrok svega toga. Moj dragi dečko je rekao da ja definitivno nisam depresivna nego sam samo opterećena poslom i sve je krenulo dalje "normalno" u vezi. Moj dragi dečko nije znao da je uzrok moga stanja.

I razmišljala sam o prekidu veze mjesecima. Razmišljala o tome kako na najbolji način.... hm ... najbolji.... nema toga..... kako na odrastao i razuman način objasniti da uz svoje dobre utjecaje, na mene više djeluje destruktivno i da jednostavno nismo jedno za drugo.
Prvi puta sam se susrela s pojavom da voljena osoba na tebe djeluje destruktivno. Toliko da te izludi. Toliko da te dovede do depresije i to one koja zahtjeva ozbiljno liječenje antidepresivima. Toliko da te istovremeno ubija i tješi. Toliko da te pretvori u makovo zrno, osobu bez karaktera i mišljenja. Bezličnu osobu.

Zbilja sam dotakla dno i polako se pokušavala podići na noge kako bih postala opet ona ista ja.

Na lijekovima sam još uvijek. Ovaj puta zbog prekida. Ovaj puta zbog toga što dopuštam uništenoj osobi da uništava mene. JOš jednom.
Ovog puta zbog toga što sam prekinula vezu za koju sam znala da me još jedino može dovesti do ubojstva ili samoubojstva. I prekinula sam. Osjećala sam se svakako. Vratila sam se blogu kako bih istresla svoje osjećaje, ali to nije bilo to. Prekinula sam vezu koja me ubijala i uništavala, a onda umjesto sreće osjećala sam krivnju.

Kako me uništena i emocionalno hendikepirana osoba može uništavati i nakon prekida? Može nabacivati krivnju na mene.

Ja sam imala jako dobre razloge za prekid o kojima sam razmišljala mjesecima i jednostavno to napravila.
A onda je osoba s kojom sam do tada željela provesti cijeli život priču okrenula tako da sam ja kriva. I zaista sam osjećala krivicu. Neopisivo jednostavno sam to prihvatila i molila za oprost i molila za drugu šansu. Zaista sam, bez obzira na sav ponos i na sve što sam proživjela ja molila za oproštaj jer sam ja kriva. Zaista sam pala na dno.

Do sada. Danas se nešto prelomilo u meni. Ja sam napravila pravi korak i više se ne smatram krivom. Za ljubav je potrebno dvoje. Za prekid je potrebno dvoje. Svatko nosi svoj dio tereta. No pokopati osobu na način da krivnju svališ na mene i samo mene i da ja sama sebi ispadnem najgora osoba na ovoj kugli zemaljskoj nije nešto što će ti raditi osoba koja te voli i koja je emocionalno stabilna. Uništene osobe mogu najbolje uništiti i ostale oko sebe. Uništene osobe to rade tako jednostavno i nesvjesno. Uništavane osobe to prihvaćaju vrlo jednostavno i nesvjesno.

Dala sam se uništavati i trpjela mjesecima. Dala sam se prevariti da je to neki stoti razlog, dala sam se gaziti i maltretirati iako je mali glas vikao da to nije dobro i da to nije ono što ja trebam.

Ova godina je za mene zaista godina za pamćenje. Dala sam da me uništi već uništena osoba.

A onda gledam dizajn mog bloga i djevojku koja se uzdiše visoko podignute glave i raširenih ruku. Ponosna. Gorda. Samostalna. Jaka.
To sam ja.
Takvu se poznam.
Takvu me znaju.
Takvu me cijene.
Oni koji znaju cijeniti.

A za sve ostale koji me žele uništiti, koji me mrze i osuđuju kao krivca, imam samo jednu poruku:
"Ja ću se opet podignuti s dna. Ako vama bude trebala moja pomoć, tu sam!"

Sve je krug.

Svatko je od nas odgovoran za svoja djela.

Sve će se to vratiti.

Molim za pomoć.

Može li mi netko odgovoriti kako prepoznati da li je netko homoseksualac (radi se o muškarcu) ako ta osoba ima povijest veza sa ženama i stalnu vezu sa ženom koja sumnja.

Nisam homofob, i nemam ništa protiv homoseksualizma. Ja jedino ne znam kako protumačiti znakove sumnje kada ne znam na što obraćati pažnju.

Pitanje postavljam iz čisto edukativnih razloga i isprika ako nekoga vrijeđa.

Ovo je priča o muškarcima. Moja priča o muškarcima.

Recimo da negdje na svijetu postoji idealan muškarac koji voli svoju djevojku/ženu i to joj daje do znanja, ima vremena za prijatelje i za sve ostale bitne ljude u životu. Radi i nije mu teško živjeti životu u dvoje/obiteljski. Ne vara i ne mulja. Jednako je pažljiv kao i prvih dana u vezi. Recimo da negdje na svijetu postoji takav muškarac. Nadam se samo da ću ga ja jednog dana sresti, upoznati, zavesti, zavoljeti i živjeti happily ever after.

Sada skrećem pozornost za 3 zla, tri tipa muškaraca koje sam do sada susretala, s nekima bila, s nekima srećom ipak ne:

Zlo broj 1
To je tip muškarca koji na početku ljubavi ne skriva osjećaje i ništa mu nije teško. Voli svim srcem, dobiva ljubav svim srcem. Otvoren je i razgovara o svemu. Odjednom – mrak. Zatvara se i postaje hladan. Odjednom prodaje priču kako on baš ne pokazuje osjećaje, kako je sve isto kao i prije, kako si žena umišlja da je on prije bio drugačiji. Ako već nakon par mjeseci prestaje voljeti isto kao i ranije, zašto ostaje u vezi, zašto ne kaže, čuj stara, ni ti više nisi kao ona u koju sam se zaljubio i ajmo svatko svojim putem.
Koga pokušava uvjeriti da je isti. Sebe ili nju? Koga zavarava da je ljubav ista kao i prvi dan. Sebe ili nju?
Ne mogu podnijeti da se netko tko je bio nježan, brižan, zaljubljen i govorio o svom srcu odjednom prestao biti zaljubljen, brižan, nježan… osim povremeno. No to se jako osjeti. I onda to povremeno opet nije onako intenzivno kao i ranije. I sve se mijenja.
S ovim ne bih mogla živjeti.

Zlo broj 2
Ovo je pak tip muškarca koji svoju djevojku/ženu voli kao i prvog dana, bez obzira na godine koje provedu zajedno. Pokazuje joj pažnjom i nježnim dodirima da mu je ona sve na svijetu. I jeste. Ali, voli šarati okolo. Ovo je onaj tip muškaraca koji imaju potrebu za seks-om i s drugim ženama. Da, ovakvi zaista postoje i zaista to nema veze s njihovom ljubavlju prema djevojkama/ženama s kojima žive. Oni taj seks upražnjavaju samo iz fizičke životinjske potrebe. A svoju djevojku/ženu vole. Nije im lako i nisu bez grižnje savjesti, ali zato se stalno trude oko partnerice. A partnerica, ako ne zna za jednonoćnu prijevaru, uživa u svakom trenutku ljubavi koji dotični iskazuje. Ili čak i zna za takve avanture, ali obzirom da joj od njenog muškarca ništa ne nedostaje, prelazi preko toga. Ipak je on s njom i njoj se vraća i s njoj živi.
S ovim bih mogla živjeti.

Zlo broj 3
E ovi su kombinacija zla broj 1 i 2. Ovog bih kastrirala i iščupala mu srce. Tako da mu više ne padne na pamet govoriti o svom srcu, a još manje da ima s čime obilaziti druge djevojke na jednu noć. O ovom tipu sam rekla sve.

I sada kako između 3 zla izabrati najmanje? Svakoj ženi je nešto drugo bitno i svaka ti imala argumente zašto bi s jednim bilo podnošljivo, a s drugim ne. No, lako je govoriti nakon veze i kategorizirati muškarce u jedno od 3 navedena zla. Jer, na početku je svaki muškarac idealan muškarac i za svakog mislimo da je posljednji i baš onaj kojeg smo tražile cijeli život. A onda se isprofiliraju u jedno od 3 zla.

Koliko smo i kojeg spremne trpjeti?

Pitam se puno pitanja ovih dana. Od onih najgorih tipa „Jesam li pogriješila?“ do onih „Zašto to nisam učinila ranije?“ Iz krajnosti u krajnost postavljam pitanja na koja ne znam odgovoriti.

U tim nekim unutarnjim monolozima kada se ispitujem kao osoba i borim se da meni bude bolje zaiskrilo je jedno novo pitanje: „Jesam li ja pružala sve ono što sam tražila da se meni pruži?“
U cijeloj prirodi odnosa ja sam bila ta koja je bila razmažena i koja je očekivala da se moji osjećaji poštuju. Iako sam ja bila ta koja je i htjela razgovarati o problemima, a on je nekako zaobilazio razgovore, opet se pitam jesam li trebala inzistirati kada je bilo vrijeme, a ne pustiti da stvar završi ovako kako je završila.

Kroz cijeli život uvijek su se od mene očekivale žrtve u bilo čemu i bilo kakvom odnosu. Pretjerano povlađivanje drugima dovelo me do toga da sada tražim da mene cijene i poštuju i ljube i vole i paze i maze. Jesam li pretjerala? Ipak odgovor na to pitanje znam. Nisam. Pokazivala sam volju za rješavanjem problema, iako ne dovoljno jaku i upornu.

I postavljam razna pitanja sama sebi. Kroz odgovore na neka osjećam se dobro jer znam da je završilo nešto što je trebalo, a kroz odgovore na neka druga želim ga moliti da mi oprosti i pusti me da se vratim.

Obzirom da sam sada prvi puta prekinula vezu s osobom koju nisam prestala voljeti pitam se jel' to normalan osjećaj. Jedna je stvar prekinuti vezu kada više nema osjećaja ili bar nisu toliko jaki, a druga je prekinuti je kada voliš svim srcem.

Ima li smisla opisati mu sada sve i ne tražiti povratak?
Ima li smisla reći svoja očekivanja i pitati njegova očekivanja i ne tražiti povratak?
Ima li smisla sada razgovarati znajući da povratka nema?
Podsvjesno očekujem da nazove i nešto kaže, bilo što. Znam da neće. Ima li smisla da ja još jednom preuzmem inicijativu? (Sada sam se sjetila da sam par postova pisala na temu kako ja u ovoj vezi preuzimam inicijativu)

I sada se pitam, ima li smisla graditi život s osobom gdje će se sve očekivati samo od tebe, a njegov „dio posla“ odradit će on kada bude htio i kako bude htio?

Ne, to nema smisla. Moja zadnja inicijativa bila je prekid.

Primjetila sam u svojoj obitelji da iznimno tužne i stresne situacije odšutimo. Primjetila sam to kod moga brata i kod mene u dosad stresnim situacijama - smrtni slučajevi članova obitelji (uži ili širi) ili prijatelja te prekidi veza s osobom koju još uvijek voliš.

Vjerojatno smo to naučili od svojih roditelja. Sigurna sam da jesmo. U mojoj obitelji se nije puno razgovaralo o osjećajima. Zato s njima nisam jako povezana. Ma, volimo se mi svi i pomažemo si, ali razgovor u teškim trenucima jednostavno je bio uvijek odsutan. I kada tako naučiš, to jednostavno prihvatiš.

U život sam krenula tako da sam pričala s prijateljicama o tome. No što sam starija primjećujem da sve takve tužne i stresne situacije želim odšutjeti. Povlačim se u sebe, vodim neke unutarnje razgovore, tu i tamo nešto spomenem prijateljicama kako bih dobila odobravanje i opet - šutim sama sa sobom.

I sada šutim sama za sobom. I želim odšutjeti svoju bol. Nekad traje kratko, nekad traje duže, ali završi. Težak mi je to period. Teško mi je jer bih željela pričati i pričati i pričati dok sve ne izađe iz mene, ali to prokleto naučeno ponašanje šutnje mi smeta.

Ja se mijenjam pomalo. Kada pored sebe imam voljenu osobu, njoj se otkrivam i pričam o svemu pa i o osjećajima. I dobivala sam utjehu, kako kada. No kada sam napustila voljenu osobu nemam se kome otkriti i isplakati na ramenu. Mogu samo plakati na svome jastuku. I šutjeti.

Ja svoju tugu jednostavno moram odšutjeti. Sama sa sobom pričati. I kada se jednog dana probudim i shvatim da je šutnja završila, podižem glavu i izlazim u osvajanje svijeta.

Sada šutim i preživljavam. Čekam osvajanje svijeta.

Ponavljam scenarij...

Srce opet kaplje crvenom bojom...

misli mi bježe baš tamo kamo ne bi smjele...

a ja otvaram Razotkrivenu...

i čitam...


čitam riječi jedne žene koja zna...

koja razumije i prošla je to...

koja o tome piše i crpi snagu...

traga za istinom...



i ja želim tako...

Pročitah svoj posljednji post. U njemu sam kroz malo teksta puno toga rekla. Samoj sebi. Da sam bila pametna i poslušala se tada, danas bih se osjećala dobro. Obzirom da sam mislila kako je sve samo rezultat nečega, bilo čega drugoga, danas se osjećam jadno.

Pročitah i komentare ispod posta. Mnoge bih mogla citirati. Poanta - jesam li bila nesretna? Jesam. Sada znam da sam bila jako nesretna, a sve sam pripisivala daljini. Ma nije daljina bila kriva. Bilo je krivo ono da je za ljubav, bilo kakvu, blisku ili daleku, potrebno dvoje. Ne samo dvoje ljudi, već dvoje ljudi koji pokazuju ljubav.
Nije dovoljno samo stajati pored osobe, potrebno je biti uz osobu.
Nije potrebno samo reći da je netko dečko ili djevojka, potrebno je pokazivati da je netko ljubav tvog života.

Nakon svake veze čovjek nešto nauči. Nekad dobro , nekad loše. Nekad izađe sretan, nekad izađe poluživ. Nekad utučen, nekad nasmijan. Ja sam zbunjena. Manje nesretna nego u vezi. Manje plačem nego u vezi. Ne brinem se što me nema tko zagrliti kada sam tužna jer sada znam da nema tko. Prije sam mislila da me netko ima zagrliti kada sam tužna, a to se nije događalo. Ali ipak sam izgubila ljubav. Čudno je kako možeš voljeti nekoga koga ustvari ne želiš pored sebe.

I ponekad zaista mrzim što se poznam. Znakove sam prepoznala odmah na početku. I znala sam da nije dobro. Bez obzira koliko mi htjeli, nismo se dobro poklopili i nismo bili jedno za drugo. Nismo i to se vidjelo iz aviona. A svi su govorili da smo lijep par samo zato što smo oboje dobro izgledali i u društvu se ponašali.... pa prijateljski. Na samo smo bili samci. Dvoje samaca koje je valjda svom silom željelo da uspije nešto što je od prvog dana bilo više od katastrofe. Njemu ne. Meni da.

Iz ove veze izašla sam:
- glupa jer nisam odmah prekinula nešto što je bilo osuđeno na propast
- tužna jer sam ostavila čovjeka kojeg volim
- nesretna jer sam opet sama
- pametna jer sam prekinula dok je još uvijek dovoljno rano da ne bude većih posljedica
- vesela jer se vraćam životu kojeg volim
- sretna jer neću više biti nesretna
- mudra jer sam osjetila, naučila, probala, potvrdila da je za ljubav potrebno dvoje
- zrela jer sam ipak povukla potez
- svoja jer sam svoje razloge objasnila
- bijesna jer je on, još jednom, samo prešutio i pustio da se samo riješi
- povrijeđena jer me je jednostavno pustio da odem
- ponosna jer sam ostala svoja
- depresivna jer više nisam njegova
- željna slobodnog života u kojem neću biti sama
- željna života s njim u kojem nisam bila slobodna
- ........

Mogla bih napisati još toliko osjećaja. I dobrih i loših. Želim da me pita da se vratim. A nisam sigurna što bih mu odgovorila. Ne želim se vratiti u to što smo imali. Prokleti smo mi ljudi. Kada mi ostavimo nekoga, nije dovoljno jer želimo da taj netko moli za naš povratak. Ako nas ostave, onda mi molimo za povratak kako bismo mi ostavili i osjećali se – bolje?!?.
U oba slučaja ne vode nas otvoreni osjećaji nego želja za osvetom, želja za poniženjem, želja za patnjom druge osobe. I kada volimo i kada mrzimo uvijek želimo isto. Da ne patimo mi, već druga strana.

Ja patim. Za njega ne znam.
Ja volim. Za njega ne znam.
Ja se osjećam loše. Za njega ne znam.
Ja sam sigurna da sam dobro napravila, ali nisam sigurna da sam dobro napravila.

Ja sam izašla iz ove veze raspadnuta. Tek sam shvatila da sam raspadnuta. Sada moram polako pokupiti sve komade sebe i kada se sastavim, onda ću znati što i kako dalje.
Kao da sam zaboravila da se poslije svakog prekida osjećaš prilično slično.
No prvi put sam ostavila čovjeka kojeg volim kako ga ne bih počela mrziti.