Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/rilady

Marketing

O tko zna čemu


Pročitah svoj posljednji post. U njemu sam kroz malo teksta puno toga rekla. Samoj sebi. Da sam bila pametna i poslušala se tada, danas bih se osjećala dobro. Obzirom da sam mislila kako je sve samo rezultat nečega, bilo čega drugoga, danas se osjećam jadno.

Pročitah i komentare ispod posta. Mnoge bih mogla citirati. Poanta - jesam li bila nesretna? Jesam. Sada znam da sam bila jako nesretna, a sve sam pripisivala daljini. Ma nije daljina bila kriva. Bilo je krivo ono da je za ljubav, bilo kakvu, blisku ili daleku, potrebno dvoje. Ne samo dvoje ljudi, već dvoje ljudi koji pokazuju ljubav.
Nije dovoljno samo stajati pored osobe, potrebno je biti uz osobu.
Nije potrebno samo reći da je netko dečko ili djevojka, potrebno je pokazivati da je netko ljubav tvog života.

Nakon svake veze čovjek nešto nauči. Nekad dobro , nekad loše. Nekad izađe sretan, nekad izađe poluživ. Nekad utučen, nekad nasmijan. Ja sam zbunjena. Manje nesretna nego u vezi. Manje plačem nego u vezi. Ne brinem se što me nema tko zagrliti kada sam tužna jer sada znam da nema tko. Prije sam mislila da me netko ima zagrliti kada sam tužna, a to se nije događalo. Ali ipak sam izgubila ljubav. Čudno je kako možeš voljeti nekoga koga ustvari ne želiš pored sebe.

I ponekad zaista mrzim što se poznam. Znakove sam prepoznala odmah na početku. I znala sam da nije dobro. Bez obzira koliko mi htjeli, nismo se dobro poklopili i nismo bili jedno za drugo. Nismo i to se vidjelo iz aviona. A svi su govorili da smo lijep par samo zato što smo oboje dobro izgledali i u društvu se ponašali.... pa prijateljski. Na samo smo bili samci. Dvoje samaca koje je valjda svom silom željelo da uspije nešto što je od prvog dana bilo više od katastrofe. Njemu ne. Meni da.

Iz ove veze izašla sam:
- glupa jer nisam odmah prekinula nešto što je bilo osuđeno na propast
- tužna jer sam ostavila čovjeka kojeg volim
- nesretna jer sam opet sama
- pametna jer sam prekinula dok je još uvijek dovoljno rano da ne bude većih posljedica
- vesela jer se vraćam životu kojeg volim
- sretna jer neću više biti nesretna
- mudra jer sam osjetila, naučila, probala, potvrdila da je za ljubav potrebno dvoje
- zrela jer sam ipak povukla potez
- svoja jer sam svoje razloge objasnila
- bijesna jer je on, još jednom, samo prešutio i pustio da se samo riješi
- povrijeđena jer me je jednostavno pustio da odem
- ponosna jer sam ostala svoja
- depresivna jer više nisam njegova
- željna slobodnog života u kojem neću biti sama
- željna života s njim u kojem nisam bila slobodna
- ........

Mogla bih napisati još toliko osjećaja. I dobrih i loših. Želim da me pita da se vratim. A nisam sigurna što bih mu odgovorila. Ne želim se vratiti u to što smo imali. Prokleti smo mi ljudi. Kada mi ostavimo nekoga, nije dovoljno jer želimo da taj netko moli za naš povratak. Ako nas ostave, onda mi molimo za povratak kako bismo mi ostavili i osjećali se – bolje?!?.
U oba slučaja ne vode nas otvoreni osjećaji nego želja za osvetom, želja za poniženjem, želja za patnjom druge osobe. I kada volimo i kada mrzimo uvijek želimo isto. Da ne patimo mi, već druga strana.

Ja patim. Za njega ne znam.
Ja volim. Za njega ne znam.
Ja se osjećam loše. Za njega ne znam.
Ja sam sigurna da sam dobro napravila, ali nisam sigurna da sam dobro napravila.

Ja sam izašla iz ove veze raspadnuta. Tek sam shvatila da sam raspadnuta. Sada moram polako pokupiti sve komade sebe i kada se sastavim, onda ću znati što i kako dalje.
Kao da sam zaboravila da se poslije svakog prekida osjećaš prilično slično.
No prvi put sam ostavila čovjeka kojeg volim kako ga ne bih počela mrziti.


Post je objavljen 20.08.2007. u 07:32 sati.