NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA
NEMAM VREMENA

:(

Sviđa mi se ona reklama za Toyotu Yaris: mali, veliki. Mali po veličini, veliki po sposobnostima. Fora.

Imam ja jednog malog velikog spasitelja. Moj MP3 player.
Čudno, ali kao osoba od tehnike dugo vremena nisam uopće razmišljala o kupovini te spravice. Onda sam ga poklonila bratu za rođendan. Onda sam počela razmišljati da bih mogla sebi kupiti jedan, ali uvijek je nešto drugo bilo prije na popisu za kupovinu od toga.
Onda sam ga dobila na poklon od moje ljubavi. Kakav je to preporod bio. Ne samo zbog uživanja u muzici na putovanjima i hodanju, nego zbog sasvim desete stvari.

Ja ne volim kada me na ulici zaustavljaju kojekakve osobe i nešto propitkuju. Ja ne volim kada me na ulici ili u tramvaju uhvati netko kome baš nedostaje da popriča s bilo kime pa pili i pili, a ja kuham u sebi. Ne volim kada me na ulici zaustavljaju za razne ankete za koje nemam niti vremena niti volje. Ja uopće ne volim komunicirati s nepoznatim ljudima s kojima to ne želim, naročito ako je jutro i još uvijek nisam popila svoju kavu.

Tu dolazi moj mali veliki spasitelj. Uguram slušalice u uši i nitko ništa ne pita. Ne pitaju me želim li sudjelovati u anketi. Ne pitaju me glupe stvari. Ne pokušavaju započeti priču sa mnom kako bi uskratili vrijeme. Ne obraćaju mi se jer vide da ih ne mogu čuti. Kakav je to preporod za mene.

Kada želim komunicirati, komuniciram. Kada ne želim, gurnem slušalice i isključim se od vanjskog svijeta. Neopisiv osjećaj. Baš je mali veliki. Mali po veličini, ali velik po mogućnostima.

Puno toga me tišti, zaokuplja mi misli i čini nesretnom. Osjećam se loše jer mi ništa ne odgovara i samo se žalim. Razlog znam. Udaljenost od voljene osobe.
Mislila sam da mogu.
Ne mogu.

Nisam više vesela osoba. Nisam više nasmijana. Ne želim biti u društvu. Želim samoću, a ona mi je najveći neprijatelj.

I zaboravila sam kako je to kada sve te stvari izbacim iz sebe. Ne znam više hoću li se osjećati bolje. Davno je to bilo kada mi je trebalo izbacivanje crnih misli koje ostaju negdje na serveru, daleko od mene.
Očito sada počinje nova sezona. Loše sam i nesvjesno za to krivim njega. Ako gledam objektivno, nije on kriv. No krivca negdje moram pronaći. Uz svu ljubav i svo predivno kratko vrijeme koje provedemo zajedno nije dovoljno da budem sretna i zadovoljna.

Ako se pitam što bih htjela, nemam odgovor.
Ako se pitam mogu li ja to izdržati, nemam odgovor.
Ako se pitam želim li ja to izdržati, nemam odgovor.
Nemam odgovor jer želim izdržati, ali moje psihičko stanje pokazuje da ja to ne mogu. Uvijek su želje i mogućnosti bile nebo i zemlja.

I kako dalje?