Probudim se ujutro i obavim jutarnju higijenu. Zavirujem u ormar razmišljajući što ću danas obući. Provirujem van kroz prozor pokušavajući otkriti kakvo je vrijeme,a pokazivač vanjske temperature dodatno me obavještava o tome da li se obući toplije ili ne. Biram odjeću tako da uskladim informaciju dobivenu očima, procjenom i zadovoljim današnje poslovne obveze. Sastanak - znači nešto ozbiljnije, profesionalnije, ali ne strogo poslovno. Ipak nije baš tako jako ozbiljan sastanak. Više dogovor, razgovor na slobodnu temu, čisto upoznavanje.

Šminkanje, parfem, obuća usklađena odjeći i jurim u auto.
Autom ne jurim nikamo jer je gužva na cesti.
Mileći metar po metar posljednja dva kilometra pokušavam misliti pozitivno. To intenzivno vježbam već danima. I ne mogu se pohvaliti nekim uspjehom, ali mogu se pohvaliti trudom. Vježbam, vježbam, ali mišići misli koje sam godinama svoga života tjerala da misle negativno, reklo bi se realno, teško popuštaju kočnicama. Teško je misli natjerati da misle pozitivno.

Vozeći se poznatom cestom prema firmi, vozim se nepoznatim putem u glavi. Srećom, nailazim opet na zastoj na cesti pa imam vremena zaviriti u mapu uma i potražiti neki poznati put, onaj kojim su misli išle prije, onaj koji već znam.
Misli moje, nađite novi put, nađite onaj koji je pozitivan, koji misli na bolje, na ono što želim, na ono što znam da mogu, ono što znam da hoću. Nemojte ići lakšim putem negativnoga, predaje, ravnodušnosti, razočarenja, loših iskustava.

Mislim na to da sve negativno iz prošlosti pretvorim u pozitivno u budućnosti.

Promet se pokreće, a misli nestaju. Previše je toga proletjelo kroz glavu u kratkom vremenu, a i jutro je tek. Dan preda mnom je dug. Puno će još misli proletjeti kroz moju glavu, a ja ću se i dalje truditi misliti pozitivno.

A teško je... ali ja to mogu. Ja mislim samo pozitivno!

Unutarnji svijet je misterija.
Unutarnji svijet čovjeka određuje način kako će izgledati njegov vanjski svijet.
Moj vanjski svijet je urnebesan.
Moj unutarnji svijet dva puta je urnebesan.

Moram upoznati svoj unutarnji svijet koji sam sve godine svoga života pokušavala ugasiti, zaboraviti, izbrisati iz sebe. Kako izbrisati sebe iz sebe? Ja sam svoj unutarnji svijet. A on nije nimalo lijep, zabavan, bijel, sunčan... Sve je samo ne to.

Sve uzburkane misli koje izlaze iz mene, iz mog unutarnjeg svijeta, toliko su strašne i mučne da poželim opet sve zaboraviti. Ponovni zaborav opet znači još gori vanjski svijet. To ne mogu.

Trpjeti oluju u sebi je .... olujno...

Hoću strgnuti kožu sa sebe ne bih li ubrzala da sve crno iz mene izađe.
Hoću lupati toljagom ne bih li istjerala prošlost iz sebe.

Nakon toga hoću miran unutarnji svijet.
Nakon toga hoću miran vanjski svijet.

Trenutno sam na uzburkanom moru...

Emocije koje smo zaustavili stvaraju negativnu masu u nama!

Izbacivanje te negativne mase teško je, bolno i uznemiravajuće, no potrebno. Izbacivanjem negativne energije stvaram prostora za pozitivno u sebi. Pozitivno u meni donijet će mi i pozitivno oko mene.

Ja to želim, ali zaista je iskustvo i put za koji treba biti spreman. Sve one emocije koje sam do sada u svom životu zaustavila trebam ponovno proživjeti da bih ih oslobodila.

Neću negativnu masu u sebi pa koliko god trajalo čiščenje!

Hmmmmmmm... poželjela sam upoznati sebe

Proces upoznavanja same sebe paklen je, bolan, trnovit, crn i ružan put. Je, je, svi se volimo razbacivati riječima "Čovjek prvo treb aupoznati sebe da bi poznavao druge", ali koliko ljudi se zaista može pohvaliti time da sebe pozna.

Upoznati sebe znači upoznati svoje negativne strane. Koliko nas je spremno sebi, a onda i drugima, priznati svoje negativne strane, crne misli, skrivene tajne, ono što mrzimo kod sebe, ono što osuđujemo kod drugi, a imamo u sebi...
Jebote, teško je, zapravo mi zvuči neizvedivo, ali odlučila sam zakoračiti i krenuti na taj put.

Kada poznamo svoje negativno ja, tada smo svjesni mana i naše ponašanje je suprotno od toga. Privlačimo ljude oko sebe koji odgovaraju pozitivnom.
Kada bježimo od negativnog ja, naših mana, misleći da smo upravo pozitivne osobe, tada privlačimo negativno na sebe i postajemo nesretni, a i ljude oko nas činimo nesretnima.

Trebam napraviti popis svojih mana. Ne dvije ili tri, tipa hladna, temperamentna, netolerantna. Zaboravimo takve mane na koje smo čak malo i ponosni i ne želimo ih se odreći jer bolje je biti loš original nego dobra kopija. Gluposti.

Popis mana su ona ponašanja koja preziremo, koja skrivamo, kojih se bojimo priznati, a jednostavno su dio nas. Te mane trebam popisati, točnije, te mane trebam priznati, a kada ih priznam moći ću ih ispraviti.

Krećem pomalo:
1. strah od osuđivanja društva
2. sebičnost
3. proračunatost u svim segmentima života
4. predrasude
5. strah od pokazivanja slabosti
6. pretjerana ljubaznost iz koristi
7. laganje radi "dobrog odnosa"
8. iskorištavanje tuđih slabosti
9. prešućivanje zbog srama
10. gluma
11. nerealni strahovi
12. nedostatak povjerenja
13. potreba za prihvaćanjem
14. potreba za pohvalama
15. lažna skromnost
16. kreiranje scenarija naprijed
17. očekujem čitanje mojih misli
18. izbjegavam svađe i rasprave

Da, nisu lijepe te mane koje pokušavam sakriti, ali one su ja. Ja kakva zaista ne želim biti i što prezirem. Počinjem priznavanjem, a onda ću to polako iskorijeniti iz sebe.

Mane neću maknuti, samo ću ih postati svkodnevno svjesna i pretvoriti ih u pozitivno ponašanje, biti ću ih svjesna i izbjegavati ih.

Dobra je ona "Prije uporabe dobro promućkati." Mislim pri tome na glavu. Posebno pri tome mislim na svoju glavu.

Dobra mi je i ona da u svakom čovjeku postoje 3 osobe:
1 osoba kakva želimo biti
1 osoba kakvom nas drugi vide
1 osoba kakvi smo zaista

Kada promislim (dakle promućkam) onda dolazim do zaključka da definitivno želim biti osoba koja uvijek i isključivo misli samo svojom glavom. No koliko god moja želja bila jaka, tu i tamo pobjegne mi da prepustim drugima da misle za mene. Možete si zamisliti kako onda to izgleda. Ja se prepustim i onda završim tako da ispravljam greške koji su drugi napravili u moje ime samo zato jer nisam reagirala kada je trebalo.

To nije nešto na što sam ponosna, niti nešto čime se treba hvaliti. To je činjenica sviđala se ona meni ili ne. Voljela bih da nije tako, odnosno to nije osoba u meni kakva bih željela biti, ali je definitivno osoba kakva jesam.
Pokušavam se promijeniti, ali to ide tako polako da u procesu mijenjanja ponavljam tu grešku i prepustim se. Doduše puno rjeđe, ali još uvijek se događa.

Sada sam, nakon malo uspavanog perioda, promućkala prije uporabe i došla do nekih pozitivnih zaključaka. Taj put opet je prekriven i patnjom i suzama i boli i svađama. Doći ću jednog dana i do toga da je glava stalno u uporabi pa će i periodi crnog razdoblja biti rjeđi.

Ma ajde mućni svojom glavom...