Sjedim uz čašu dobrog crnog vina i fine komadiće sira. Ukratko, uživam. Uživam koliko mogu. Znam da je život jedan, znam da je kratak, i treba ga znati živjeti. Nakon paklenih borbi, uz veliku podršku svih komentara čovjek jednostavno shvati da je nepotrebno bojati se jer, svi smo mi jači nego što mislimo. Nepotrebno je strahovati jer smo svi mi posebne osobe koje netko voli i želi. Sada je period samoće, nekad negdje doći će i period dobrog društva suprotnog spola.
Ukratko, puno sam bolje. I strah više nije toliko prisutan u meni. Pobjedila sam ga. Zahvaljujući i vama, dragi moji i zahvaljujući sebi. Zajedno smo pomogli meni i beskrajno sam zahvalna.

Znam ja lijek za sebe. Slika opet govori 1000 riječi. To me izliječilo. Moje s(t)jenovite misli, kako kaže moj virtualni mudrac i prijatelj, su me podigle visoko i dale mi do znanja da ima toliko stvari koje ja volim raditi i koje me ispunjavaju. Ima toliko dragih ljudi koje volim imati pored sebe i željeti da oni mene imaju pored sebe, da mjesta za jednog kojem nije ni do čega stalo, jednostavno nema. Ustvari, kada se misli oslobode ropstva i idealiziranja nekoga, vrlo je lako shvatiti da taj netko ne zaslužuje takve osjećaje.
Želim mu da nađe neku srodnu dušu i nadam se da ću i ja naći posebnu osobu. Da, bila sam povrijeđena. Da, bila sam nesretna. Da, bila sam slaba i ovisna. Više ne. I to nema nikakve veze s ponosom. Ima veze s razumom.
Dogodilo se da uživam u svom gradu. Cijeli dan prošao je bez ikakvog straha i bez očekivanja. Prošao je kao samo moj dan. I veselim se zbog toga. :)) Imala sam svoj dan u svom gradu. I sutra ću.
Zamišljam se. Ujutro buđenje. Spremanje. Šetnja po Korzu. Kava... prva, druga... sastanci, penjanje...
Pa što uopće poželjeti više? Ništa. Apsolutno ništa. Cijenim to što imam, to što me veseli.

Ne znam kako reći, ali osjećam se slobodno. Slobodna sam od straha. Slobodna od patnje. Slobodna od tebe. Napokon sam to izgovorila. Slobodna sam. Samo svoja. Nasmijana.

Nevjerojatno kako se kockice slože i sve dođe na svoje mjesto. Kada čovjek stisne zube i kada hoće...
...vrijedi svakog bolnog trenutka koji sam osjetila... jer... sada je osjećaj slobode i veselja nešto neopisivo... nešto što znam cijeniti...

Prošla su dva dana. Dva dana da sam ovdje. Dva dana koja traju predugo. Preostala su još tri. Zvuči mi kao tri godine.
Dva dana sam se držala. Uspjela sam prvi dan jer sam si natrpala obveza. Poslovnih i privatnih. Ovaj današnji dan je bio... hm... ne znam, valjda bolji. Nisam imala toliko poriva nazvati te, ali sam nevjerojatno očajno gledala sve ljude pored kojih sam prolazila ne bih li vidjela tebe.
Pozivom bih prekršila obećanje, ali ako bih te slučajno srela to bi bilo nešto potpuno drugačije.
Hodala sam ulicama, vozila se cestama, sjedila u kafićima i gledala uokolo kao da se skrivam od neprijatelja. Kao da ću, čim ga ugledam, započeti bjesomučan trk prema slobodi. Tako sam danas pogledom tražila tebe. U svakom muškarcu sam danas tražila tebe. Nisam te našla. I bolje. Nisam spremna za susret.
Ne znam da li bih mogla glumiti, kao zadnji put, kad smo se sreli i biti nasmiješena cijelo vrijeme. Bolje da nisam morala doći u to iskušenje. Svaki put kad bih vidjela nekoga sličnoga tebi, osjetila bih oduzimanje cijeloga tijela. Zastoj daha. Zaleđen pogled. I onda sekunda veselja jer to nisi ti. A onda, minute razočarenja jer to nisi bio ti.
Iz dana u dan je drugačije. Iz dana u dan mislim da napredujem. Sada sam mirna što se zvanja i poruka tiče. Nadam se da ću sutra biti mirna što se susreta tiče. Manja je vjerojatnost da ćemo se sutra ili bilo koja od narednih tri dana sresti. Radni su dani, ti u svom poslu, ja u svom poslu. Osjećam olakšanje zbog toga. Mislim da će sutra biti još lakše. Mislim zaista da hoće.
Nekako, obuzima me neki osjećaj... kao... znaš, kad te jako boli... boli te zbog neuzvraćene ljubavi, razumijevanja, odmicanja, nečega drugoga... boli zbog slabosti, osjećaja, želje, potrebe i borbe s razumom... a onda kada ta bol dosegne stupanj neizdržljivosti, prelazi u fazu agonije i onda nastupa mir... mislim da je to ona faza kada emocije izumru, zaspu, nestanu privremeno i zamjeni ih nešto neodređeno što ne izaziva nikakve reakcije... ni dobre, ni loše... sada sam u toj fazi...
Upravo zbog te faze obamrlosti emocija u stanju sam realnije razmišljati. Ne puno, ali mogu. Sjetih se... pa danas sam srela našeg zajedničkog poznanika. Tvog radnog kolegu. I nadam se... želim... molim se da ti ne kaže da me je vidio. Razgovarali smo, da, kratko, ali ne o tebi. Ni slova. Želim da zaboravi na taj susret i da ti ne spomene. I sada, u ovom trenutku shvaćam, da ću sutra strahovati da ti možda ne bi nazvao. Ma... to si ipak ti :))))))))))))... nećeš nazvati....
I please, nemoj nazvati ako ti kaže da me sreo... nemoj nazvati... nemoj mi kvariti teško stečenu kontrolu...

Stojim pored prozora i gledam kišu kako pada. Kako udara o prozor. Gledam kapi kako klize. Mislim na tebe. Opet... dušo... opet...

Gutam užasno veliku grudu koja se stvorila u mom grlu dok smišljam razloge zašto bih zvala. Znam da ću time prekršiti obećanje koje sam dala sebi i dragim ljudima. Neću to učiniti. Nema niti jednog dobrog razloga da te nazovem. Postoji iz bezbroj glupih. Nema niti jednog dobrog razloga da ti pišem. Osim ovdje. Ovdje ti mogu reći sve jer znam da nećeš znati. A meni će biti lakše. Bit će jednostavnije podnijeti bol koju osjećam u grudima i suzu koja klizi niz lice.
Zamagljen pogled... ne mogu dalje... želim ti čuti glas i bojim se koliko je ta želja jaka...

Gledam u tvom pravcu i zamišljam da je baš na tvom prozoru svjetlo. Da si doma. Ja nisam pored tebe. I neću biti. Nećeš ni znati da sam ovdje. Ovaj put ti se neću javiti. Jednom moram to proći. Jednom moram trpiti tu bol i ne pokušavati je liječiti samo privremeno pozivom ili porukom. Hoću je izliječiti zauvijek, ali zato ću je sada otrpiti. I sada. I sutra. I prekosutra. I koliko bude trebalo. Dok god sam ti toliko blizu.
Preblizu. Skoro pa te mogu dotaknuti. Tvoje oči, usne, lice, ruke.

Pokušavam si zamisliti što bih dobila jednim pozivom. Prvi scenarij kaže da bi se javio i pričao kako si zauzet i kako ćemo se čuti za kavu, ako budeš imao vremena. A neeee. Ne želim taj scenarij. Drugi kaže da se ne bi niti javio. Neeeeee, taj pogotovo ne želim.
Pokušavam zamisliti kako bih prošla s porukom. Znam dobro. Ne bi mi odgovorio. Za ova tri scenarija koja sam toliko puta preživjela s tobom ne vrijedi kršiti obećanje. Ne vrijedi trošiti ponos, riječi, osjećaje, suze, tugu, bol.

Gledam kišu kako pada i brišem moju suzu. Završavam ovu priču bez poziva i bez poruke. Završavam ovu priču želeći ti laku noć i najljepše snove. Nećeš znati da ću te noćas čuvati. Nećeš znati jer ti se neću javiti...

Is it?
Is it?

IT IS :))))))))))

„Mnogi Strijelci imaju emotivnih problema zbog idealiziranja voljene osobe. Na tom planu im zvijezde baš nisu naklonjene, a i njihova priroda komplicira stvari i tamo gdje to nije potrebno.“
Negdje sam nedavno pročitala ovaj tekst. Ne sjećam se da li je bio neki horoskop ili sasvim drugi tip teksta, ali nije bitno. Zapelo mi je za oko, a i za misli jer sam se puno puta pitala istu stvar. Da li ja idealiziram osobu s kojom sam u vezi? Odgovor još uvijek nisam našla, barem ne onaj odgovor tipa – ovo je moj konačan odgovor. Još uvijek imam argumenata za i argumenata protiv.
Pokušat ću si to još jednom objasniti kroz zadnji slučaj. Ma, smiješno zvuči zadnju vezu zvati slučajem, ali kad već analiziram, onda ću se služiti pravim riječnikom :).
Ja ne volim čuti onu uzrečicu – ljubav je slijepa. Jer, ljubav nema ništa s tim. Čovjek, kad oslijepi od ljubavi, ne vidi nikakve mane i sve mu je super. Kod mene je stvar drugačija. Ja uvijek vidim sve mane, ali zbog samo jedne vrline koja me jako privukla, pronalazim 500 razloga da mane pregrmim. Tako si ja objašnjavam idealiziranje osobe. To za mene nije „neviđenje“ stvari onakvima kakve jesu, već svjesno zavaravanje same sebe da to nije ponašanje koje je njegovo, već samo trenutak slabosti.
Slijedeća faza jest preuveličavanje mog previše realnog i puno puta opečenog uma. Ponašanje ima mana, ali onda pomislim kako ja preuveličavam stvari jer sam previše zaglibila u neke svoje ciljeve u životu, u neka svoja načela od kojih ne odstupam. I želim postati mekša pa prelazim preko nekih stvari.
Kada uočim ovakvo ponašanje same sebe na početku veze, unaprijed znam da veza neće potrajati. Znam da počinjem idealiziranje koje će me izluditi jer, kad sam bila u njegovom društvu, sve je bilo super. Kad sam bila sama sa sobom, počela bih suludo razmišljati o njemu kao osobi koja mi ne odgovara, ali, iz nekog razloga, trudim se održati vezu. I ipak pokleknem. I ipak prekinem jer se ne želim izjedati svakim danom razmišljajući o tome kako je nešto loše, kad znam da ću, unatoč svojim osjećajima, završiti vezu jer ona nema budućnosti.
I tako se stalno lomim. Jedna ja kojoj je sve u životu divno, bajno i krasno i ne voli od muhe raditi slona. I druga ja koja, čim na obzoru vidi propast, odmah reže sve konce jer ne želi da propast s vremenom bude veća.
U klinac, totalno su mi zbrkane misli. Pokušavam si objasniti razloge koji su me privukli njemu, ali ne mogu. Od prvog dana mi je moje šesto čulo govorilo da to neće biti dobro, ali sam ja usprkos svemu htjela biti s njim. Hm, to mi izgleda kao kad samom sebi čovjek govori: „Nemoj skočiti u provaliju, poginut ćeš“ u isto vrijeme kada upravo skače i leti zrakom u provaliju. I leti, ali si govori razlog zašto to nije dobro učiniti.
Kako nazvati to stanje? Ja ne znam. Ja ne znam u kojoj sam fazi kada si objašnjavam da nešto nije dobro učiniti, ali upravo to činim.
I ovdje ne govorim o situaciji u kojoj sam ja već bila zaljubljena u njega. Ovdje govorim o prvom susretu, prvom razgovoru, prvom dogovoru kada sam već znala da to neće biti dobro. Kada nije bilo osjećaja, već samo jedan zgodan dečko koji je na čelu imao napisanu riječ NEVOLJA.
A sada se čupam van. Pokušavam se isčupati van iz takve situacije. I zbrka u glavi. I zbrka u razgovorima sa sobom i s drugima.
Totalna zbrka, a ja nikako ne mogu naučiti da neobjašnjive stvari ne treba pokušavati objasniti.
Uspoređujem takvo ponašanje s onim vezama koje su počele divno. U kojima nisam bila opterećena takvim razmišljanjima i koje su tekle same od sebe. OK, i one su završile iz nekih opravdanih razloga, ali završile su razgovorom i zajedničkim zaključkom da ne želimo ili ne možemo ostati zajedno.
Ovo je bilo nešto drugo. Ovo je završilo i prije nego li je počelo. Očekivala sam dan kada će završiti i opet me je bio šokirao. Ne očekujem povratak. Ne želim ga jer sam ja bila ta koja je prekinula. Hoću samo svoj mir. Hoću svoje misli nazad. Hoću se sjećati samo lijepih trenutaka kojih je bilo, bez ovih zbrkanih mračnih misli. Znam da će doći, ali nekako mi to već dugo traje. Ta zbrka mi se odužila. Želim zadržati samo lijepa sjećanja. Probat ću njih izvući na površinu. Zbrka će tada sigurno biti puno manja...

Moj svijet nije više samo moj. Ušuljala se strana duša iskoristivši moju slabost, moju nepažnju, trenutak kada sam zatvorila oči i duboko udahnula... spremajući se na nešto svoje... osobno, intimno...

Moj grad više nije samo moj. Zagospodario je njime iskoristivši moju slabost, moje osjećaje, trenutak kada sam zatvorila oči i duboko udahnula... spremajući se biti sretna.... s njim... u dvoje...

Idem u svoj svijet, idem u svoj grad, a svugdje me čeka neznanac. I ne mogu šutjeti... i ne mogu nestati... ne pušta me sila kojoj uzmičem iz dana u dan... i kada je potrebno učiniti samo još jedan jedini korak prema sebi i odmahnuti rukom prema neznancu, baš tada pojavi se ponor i ja svjesno upadam u njega...

Ne ovaj put dragi... Vratit ću si svoj svijet i svoj grad, a ti ćeš prestati postojati... prestat ćeš biti mrak i strah... postat ćeš neko lice u gužvi na koje se neću osvrnuti... neće mi biti bitno...

Ne, dragi, zaista ne ovaj put...

Give me release
Witness me, I am outside

Give me peace
Heaven holds a sense of wonder
And I wanted to believe
that I'd get caught up
when the rage in me subsides

Passion chokes the flower until she cries no more
Possessing all the beauty hungry still for more

Heaven holds a sense of wonder
And I wanted to believe that I'd get caught up

When the rage in me subsides
In this white wave
I am sinking
In this silence

In this white wave ... in this silence ...
I believe I can't help this longing ...
comfort me
I can't hold it all in ...
if you won't let me ...

Heaven holds a sense of wonder
And I wanted to believe that I'd get caught up

When the rage in me subsides
In this white wave
I am sinking
In this silence

In this white wave ...
in this silence I believe I have seen you ...
in this white wave you are silent
You are breathing in this white wave ...
I am free

Danas je neki čudan dan. Počela je kiša. Ulovila me tuga. A počelo je s pomisli da za vikend putujem u Rijeku, poslovno, i ostajem nekoliko dana. Veselim se. Nisam zaista dugo bila u Rijeci. Mislim, zaista bila. Bez proputovanja. Došla i ostala par dana. Dosta je prošlo.
I strah me pomalo hvata. Bojim se slabosti. Bojim se reakcije na dobro poznatu zgradu. Na dobro poznatu osobu. Bojim se same sebe jer mislim da ću opet postati slaba i javiti se. Probat ću ne biti takva.
Ali, tuga je ušla u mene i sada treba mirno čekati i da ode od mene. Neka me pusti.

Kada me ovako uhvati, nemam volje pričati ni sa kim. Jednostavno trebam neko svoje vrijeme. Trebam svoju tišinu. Trebam mir za razgovor sa sobom. Ne želim pozive, ne želim poruke, ne želim kave, ne želim treninge, ne želim šetnje, ne želim nikakvu komunikaciju, osim sa samom sobom. To je moje vrijeme kada zašutim i nestanem... punim baterije... i dolazim k sebi... i vraćam se onoj pravoj JA... to mi je potrebno kao zrak, kao voda, kao ljubav...


kada zašutim i nestanem
u svoj svijet tišine...
trebam ga da..
... udahnem punim plućima
... pogledam širom otvorenih očiju
i drugu stranu mene...

kada zašutim i nestanem
vratit ću se s osmjehom
vratit ću se jaka...
samo trebam malo sebe
samo za sebe
i nikoga drugoga...

kada zašutim i nestanem
u svoj svijet tišine...
ne ulazite u njega
ne skrnavite moj hram
a zauzvrat obećajem
vratit ću se s osmjehom
vratit ću se jaka...

OK, zanemarimo činjenicu da je nedjelja navečer i da ja, umjesto da sam vani s društvom ili spavam, rješavam online kviz koji otkriva što ljudi vide u mojim očima...
Zaista me zanimalo što će ispasti. Rezultat:



People see calmness in your eyes. You like to keep cool in a crisis. You know that if you don't panic, things will be worked out much quicker and with fewer hitches. People probably end up feeling less worried when they are around you.
You've got a good attitude. Keep it up.

What can people see in your eyes?(great ANIME pics)((IMPROVED!!!))
brought to you by Quizilla

Pa to zaista objašnjava činjenicu da sam ja ona koja pomaže prijateljicama i da mene zovu kad je frka i panika. Dapače, drago mi je zbog toga, ali kada je meni frka i panika, onda.....
Pa to možda objašnjava činjenicu da me i muškarci više žele za prijateljicu nego li za nešto ozbiljnije. Oni od mene traže pomoć, ne ja od njih. A nekako sam sklona staromodnom mišljenju da muškarci ipak vole pored sebe imati ženu koja je barem mrvicu ovisna o njima :).
Hm, ne znam sada jel' ovo dobro ili loše?

Tekst opet stigao mailom. Vratio me u djetinjstvo. I želim ga podijeliti sa svojom generacijom i ostalima koji se pronađu u ovim redovima. A sigurno ih ima :))



Kaže tekst:

Otvaram blog večeras i vidim na favorite listi, Izga stavila novi post. Pomislim, još jedna predivna pjesma u njenom stilu... još nekoliko predivnih riječi poredanih tako da pišu neku priču... i žive neki život...
Kad... u naslovu RiLady. Pa to sam ja. Napisala je pjesmu za mene. Meni je posvetila pjesmu. I ponavljam komentar koji sam i njoj ostavila: "izga.... srce moje... ne znam što bih rekla... hvala mi zvuči premalo za ovako predivne stihove i za pričanje moje životne priče u par redaka... dajem ti beskrajno veliku pusu i bezvremensko dug zagrljaj..."
Mene je pronašla... pročitala me kao knjigu... dotakla je moju dušu...

Izga, ja vjerujem da ćeš pronaći i sebe.... znam da hoćeš... ja ću ti pomoći...

Ovo sam ja:

Izgleda da sam ušla u fazu onih loših dana jer niti danas nije bolje. Naprotiv, ljutnja mi suklja iz ušiju. No, srećom, danas razlog nisu ljubavni problemi, već nešto sasvim drugo.
Razlog je pretjerana briga koja prelazi u strah i kljucanje po glavi i uvjeravanje jedne osobe da samo ona ima pravo i da se osjeća odgovornim, itd., itd.
Ma kvragu, užasno sam ljuta jer mrzim pretjeranu brigu u svakom obliku, bez obzira na situaciju i bez obzira na aktere priče. Smatram osobu inteligentnom ako se može prilagoditi datoj situaciji i na temelju tog stanja donositi odluke. Svaka druga krajnost mi je apsolutno neprihvatljiva. Nikakvi osjećaji sa strane, nikakve dječje ljutnje, rivalstvo, zavist, ljubomora, niti bilo koji drugi negativan osjećaj ne smiju utjecati na donošenje nekih odluka i stvaranje zaključaka.
Ma ustvari, ljuta sam jako i ne znam otkud početi. Rečenice mi samo lete iz glave i nesuvisle su. S druge strane, koja ljutnja je suvisla. S treće strane, ne mogu si objasniti kako netko može odlučivati i donositi zaključke na temelju svog viđenja situaciju u kojoj nije sudjelovao već je čuo(la) naknadno. Zašto si neki ljudi pripisuju pravo da imaju obvezu brinuti o svačijem životu i misle da poznaju osobu bolje nego li osoba pozna sebe? I onda on(a) mene uvjerava što ja mogu ili ne mogu.
Uh, primjer slične situaciju malih razmjera jest kada me netko u gostima 10 puta pita hoću li soka, kave, kolača i inih stvari. „Hvala, ne bih“ je neki put moj odgovor. Ili nešto slično. Kada zaista nešto ne mogu. Pitanje se ponavlja otprilike za cijeloga trajanja posjeta. Ja bih onda vrištala od muke. Jednako odgovaram svaki puta, ali osoba želi toliko biti ljubazna i pobrinuti se za gošću da ja zapišem tu osobu na crnu listu mojih posjeta. Ne znam da li ja govorim nekim stranim jezikom ili domaćin(ca).
Slijedeći primjer situacije velikog razmjera je neka aktivnost koja iziskuje određenu spretnost. Kada mene netko počne uvjeravati što jeste u mojim mogućnostima, a što nije, ja doslovno kipim. Osoba me pozna par mjeseci i zna što ja mogu ili ne mogu raditi, a pojma nema da li sam ja možda već instruktor u nečemu ili prvi put sudjelujem u nečemu. Ili me pak uvjeravaju da ja po svojoj tjelesnoj konstituciji nešto sigurno mogu, a ja znam da imam određenu fobiju i da nešto ne mogu izvesti zbog psihičke blokade. U klinac, pa ja živim sa sobom i znam svoje mogućnosti najbolje. Pogotovo zato što procjenu same sebe radim na temelju probavanja stvari, a ne na pamet. Znam sebe i svoje mogućnosti. Pustite me onda da živim u skladu sa svojim mogućnostima. Ja ih pomičem. Ja znam kada mogu ići korak naprijed. Ja znam kada stagniram i zašto stagniram. Ja znam kada ću prestati.
Lijepo je osjetiti tuđu brigu za sebe, ali pretjeranost prelazi sve granice i onda prerasta u negativne osjećaje.
Ja sebe smatram inteligentnom osobom. Poslušat ću savjete, razmisliti o njima, provući ih kroz dosadašnje slične životne situacije, pokušati ih primjeniti u mislima i onda donijeti zaključak da li ću savjet prihvatiti ili ne. Ako me pitaju, dat ću savjet. Međutim, neću doći osobi i reći „Čuj, ja sam odlučila da ti to hoćeš/nećeš iz tog i tog razloga...“ Hello!!!! Ma tko si može davati za pravo da odlučuje umjesto nekog drugog. Da, može roditelj za maloljetno dijete, ali ne za odraslu izgrađenu osobu. Može se savjetovati, može se razgovarati, može se predlagati, razglabati, mijenjati mišljenja, komentirati, ALI ne može se donositi odluka.

Naslov sve govori. Fizički se osjećam odlično. Imam koju plavicu na nogama i rukama više, ali tijelo se razradilo. Psihički sam razorena. Doslovno.
Prvo me u pojam ubilo to da sam poslala SMS na zabranjeni broj (grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr) jer sam bila u blizini. To je bila greška broj 1. Greška broj 2 je bila da sam očekivala odgovor na SMS. Naravno, nije došao. Zašto sam to učinila? Zašto? Zašto? Zašto? Mogu se još 1000 puta pitati zašto, ali odgovora nemam. Zašto sam to učinila kad sam znala da će biti tako? Zašto ja neki puta baš volim mučiti samu sebe? U klinac, poklopilo se da sam zadnjih dva-tri dana u tom nekom elementu da se prisjećam, a onda se pogodilo da sam bila na proputovanju kroz Rijeku i prošla blizu njegove zgrade. Mogla sam okrenuti glavu na drugu stranu i proći bez ikakvih poruka. Nisam. I onda sam slala SMS govoreći samoj sebi da on neće odgovoriti. Fakat, znajući to, srljala sam u psihičku propast. Samu sebe bih preko koljena pa po guzici. Iznenađujem samu sebe svojim glupostima.
AAAAAAAAAAAAAAAAA.... doslovno bih iskočila iz vlastite kože koliko sam bijesna. I to me ubilo u pojam i pri penjanju. Kako penjati kada cijelo vrijeme u glavi očekujem zvuk da je pristigla SMS poruka. Pukla sam danas na jednom dugom smjeru. Nisam ga ispenjala. To je bila treća psihološka bomba. Nakon toga izgubila sam volju za penjanjem. Nisam bila psihički spremna za dalje. Neka, barem smo se brže vratili u Zagreb.
Sada se ubijam razmišljajući o dvije stvari. Zašto sam morala poslati poruku? Zašto nisam mogla ispenjati smjer? Zašto jedno, zašto drugo?
Fuck, ovo me podsjeća na onu dječju knjigu koju sam kupila u osnovnoj školi "1000 zašto, 1000 zato."
Osjećam se zarobljena u neku njegovu nevidljivu mrežu. Upravo kad dođem k sebi i kada se smirim i pomislim kako je sve OK, i kada se ne sjetim, ta nevidljiva mreža me povuče natrag k njemu, a on se pri tome naslađuje i smije. Imam osjećaj da me ismijava. Imam osjećaj da uživa u tome da se ja psihički ubijam.
Imam osjećaj da sam danas zbilja imala par dobrih psihičkih udaraca i sada se osjećam kao nešto što će se svaki trenutak razliti po podu.
Stvarno... fizički sam super... psihički sam potpuno razorena...

In a time where the sun descends alone
I ran a long long way from home
To find a heart that's made of stone

I will try, I just need a little time
To get your face right out of my mind
To see the world through different eyes

Every time I see you oh I try to hide away
But when we meet it seems I can't let go
Every time you leave the room I feel I'm fading like a flower

Tell me why
When I scream there's no reply
When I reach out there's nothing to find
When I sleep I break down and cry
Cry, yeah

Every time I see you oh I try to hide away
But when we meet it seems I can't let go
Every time you leave the room I feel I'm fading like a flower

Fading like a rose
Fading like a rose
Beaten by the storm
Talking to myself
Getting washed by the rain
It's such a cold cold town
Oh, it's a such cold town

Every time I see you oh I try to hide away
But when we meet it seems I can't let go
Every time you leave the room I feel I'm fading like a flower


... a stvarno sam mislila da sam prošla ono najgore...
... ali, ne, neke stvari jednostavno podsjete...
... riječi ove pjesme dotakle su neki tamni dio mene koji se probudio...
... i jednostavno se osjećam krhka...
... no to je sada, zbog pjesme...
... to je samo sada zbog tih riječi koje su mi bliske...
... to je zbog jučerašnjih osjećaja...
... sutra sam u prirodi, sutra sam na stjenama...
... sutra ću se smijati... sutra neće biti ove pjesme...

I danas pamtim
Kao od prvog dana
Kada si spomenuo
Da je važno pamtiti
Da to pokazuje ono nešto više

I danas osjećam
Kao od prvog dana
Da pomisao na tebe
Izaziva treperenje i nemir
Izaziva nestrpljenje i žurbu

I danas čujem
Kao od prvog dana
Muziku u tvom glasu
I potvrdu da hoćeš
I šum mora i šum vjetra

Nije uopće lakše
Nije još uvijek vrijeme
Još uvijek sam nesigurna
Još uvijek sam ovisna
I bit će tako
Dok god pamtim

RI: Ha, jesi vidjela danas. Svi su mi pljeskali na uspjehu. I čestitali...

LADY: Aha, i? Sve su to bili ljudi koji su danas tu, sutra negdje drugdje.

RI: Da, ali došli su zbog mene.

LADY: Jesi ti luda? Došli su zbog javnosti, a ne zbog tebe. Briga njih za tebe.

RI: Što hoćeš reći? Zašto mi kvariš veselje?

LADY: Ženo, hoću ti reći da moraš imati nekoga tko će doći zbog tebe.

RI: Ne trebam ja nikoga. Uvijek sam sve sama uspijevala pa ću i dalje.

LADY: Da, da i vidi što je postalo od tebe. Bojiš se da ti se netko približi malo bliže da ne bi vidio koliko si zapravo slaba i ranjiva.

RI: Nije istina. Nisam slaba. Nisam ranjiva. Ničeg se ne bojim i mogu sve što zamislim.

LADY: Ni stvarno ne razumiješ neke stvari. Dosta o poslu. Okreni se oko sebe i pogledaj. Gdje si sada? Sjediš sama doma i lupkaš po kompjuteru. Gdje su ti svi ljudi od danas? Gdje?

RI: Ti si kuja. Ne pustiš me na miru da se barem nečemu veselim.

LADY: Ne.. naravno da te neću pustiti. Veseliš se krivim stvarima. Okrećeš se krivim stvarima. Dosta je tjeranja karijere. Posveti se zaista sebi.

RI: Pa to i radim. Učim i radim i trudim se radi sebe. I prestani govoriti da je to krivo.

LADY: Krivo je. Ne misliš na to da ćeš stalno biti sama i kuckati po kompu. Sredi se i dopusti nekome da ti priđe. Onako... zaista priđe...

RI: Ne mogu. Opet će me povrijediti... ne mogu više to izdržati... uostalom, imam puno ljudi oko sebe... gdje god se okrenem... vole biti u mom društvu...

LADY: Ponekad se zaista divim tvojoj gluposti. GDJE SU TI SADA TI SVI LJUDI????

RI: Ne znam... pa ne pitam ih svaki dan gdje su... ne moram baš svaki dan biti s njima...

LADY: Ti trebaš nekoga tko će te paziti i reći ti da previše radiš i da forsiraš stvari samo radi gubljenja vremena.

RI: Ne forsiram ništa. Bavim se onim što volim i što me opušta.

LADY: Ma nemoj. Hoćeš reći da te trčanje s jednom mjesta na drugo... s posla na treninge... s treninga na predavanja... s jednog puta na drugi opušta.... laži nekog drugog

RI: Prestani mi govoriti što trebam raditi. Ja znam što meni paše.

LADY: Nemaš pojma. Utuvila si sama sebi u glavu da ti je ovako odlično i ustraješ u tome, a znaš i sama, u dubini duše, na nisi potpuno sretna.

RI: Jesam.

LADY: Nisi. Bojiš se. Želiš vezu, a bojiš se vezivanja. Želiš nekoga svog, a sebe se bojiš dati. Hoćeš da te shvate ozbiljno, a poigravaš se tuđim osjećajima.

RI: NIJE ISTINA!!!

LADY: Pogledaj unatrag i uvjerit ćeš se sama. Veze su počinjale kada si ti htjela. Veze su završavale kada si ti htjela. Patila ili ne, ti si ta koja je odlučivala o svemu.

RI: Lažeš. Nije istina.

LADY: Znaš dobro i sama da je. Čak i R-a si otjerala svojim ponašanjem jer nisi znala kako drugačije to završiti. Ti se bojiš vezivanja.

RI: Ne. Ne. Ne. Ne. Ne. Ne. Ne. Ne bojim se...

LADY: Bojiš se. Hladna si. Ne otvaraš se ljudima. Ima pravo J kad kaže da imaš kamen umjesto srca.

RI: Ona nema pojma. Ona ima srce umjesto mozga.

LADY: Da, zato ima vezu. Ti nemaš nikoga.

RI: Ne trebam nikoga. Zapamti to. Ja ne trebam nikoga.

LADY: Trebaš. Svako ljudsko biće želi voljeti i biti voljeno.

RI: Ja to ne trebam. To je za slabiće.

LADY: Ne. To je za jake. Slabići od toga bježe. Kao što i ti bježiš.

RI: Odlazi od mene. Ni ti mi ne trebaš.

LADY: Ako još i ja odem od tebe tko će ti ostati? Ja sam tvoj anđeo čuvar.

RI: Ti? Moj anđeo čuvar? Pa otkud ti ideja da mene treba čuvati?

LADY: Samo spavaj dušo. Evo, ovdje na mom ramenu. Shvatit ćeš jednom što ti želim reći.

RI: Prihvatit ću tvoje rame samo zato što sam umorna. I to što govoriš ne valja.

LADY: Samo spavaj dušo. Otići će i taj strah i dopustit ćeš nekome da te osvoji.

RI: Neeee, ja to ne bih...

LADY: Samo spavaj dušo. Lijepo sanjaj...

E pa kad me neće na emocionalnom planu, zato me uvijek hoće na poslovnom planu (kuc, kuc, u drvo tri puta).
Danas je poseban dan. Dobila sam određeno priznanje za spajanje moje struke s još jednom. Ne samo u obliku dokumenta, već i u ponudama koje su pale. Ljudi me traže. Ljudi žele da surađujemo. Pitaju da li bih došla držati predavanje. A ja sam na sedmom nebu.

Emocije opet padaju, ne u drugi, nego u posljednji plan. Sada treba napraviti dobar raspored aktivnosti, obići sve bitne i moćne ljude i krenuti u osvajanje. Zaista je sve super kada sam zauzeta 30 sati na dan i ne dopuštam mislima da pobjegnu u zabranjenu zonu u kojoj vlada osjećajna strana i u kojoj osjećam nedostatak bolje polovice. Bolje polovice nema i kraj priče. Ponuda na toj strani nema i kraj priče. Okrećem se samo onoj strani na kojoj se konstantno nešto dešava. I na kojoj nižem uspjehe. Ma tko uopće hoće biti tamo gdje nema uspjeha. Nitko. Bježim tamo gdje je dobro.
Veselim se sama sa sobom i hvalim se sama sebi. Neću zamarati ostale. Roditelji oduvijek misle da sam ja nauspješnije biće na kugli zemaljskoj. Naravno, svaki roditelj to misli za svoje dijete. Brat mi se čudi kako mi se da sve to raditi, tako da nema smisla govoriti mu dalje. Prijatelji(ce) kažu: „Super, čestitam“ i naravno, odlete za svojim poslom.
Sada imam jako puno posla i neću da mi smetaju emocije. Hoću uživati u plodovima rada i proslaviti ću sama sa sobom. Ionako sve radim sama.

... ali ipak... večeras popiti čašu dobrog crnog vina... radi uspjeha... s nekim... nekim kome bi stalo u jednakoj mjeri kao i meni, možda i više...

... ne, ne, mala, nemoj kvariti veselje misleći na takve stvari... shvati, toga nema... idi dalje...

ma sve je to super, ali ipak, drugačije je kada bi netko rekao: „ma ti si moje pametno, znao sam da to možeš...“

...zaboravi.... sama sebi reci...

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:

Kamen kad je bačen;
Riječ nakon što je rečena;
Mogućnost nakon što je izgubljena;
Vrijeme kad je prošlo;
Ljubav za koju se ne bori.

Čitam ove riječi ponovno i ponovno i ponovno... Zadržavam se na posljednjoj rečenici... I priznajem... ne borim se... uvijek čekam da se bore za mene... kako to promijeniti?
Kako promijeniti način na koji živiš cijeli život čekajući da se u ljubavi netko bori za tebe, a kada dođe do obrnute situacije, onda odlazim i mislim kako me nije vrijedan.

Jesam li se ipak trebala boriti za njega? Jesam li pogriješila što sam još jednom napustila bojište smatrajući da samo on gubi?

Danas je čudan dan. To sam ponovila već nekoliko puta. Mislim da ću još nekoliko jer dan je još dug. No, od prijateljice sam dobila predivan mail. O ženama, za žene. O prijateljicama, za prijateljice.
Virtualna prijateljica mi je danas saopćila vrlo tužnu vijest... Virtualna prijateljice, ja posebno tebi poklanjam ovu priču:

Mlada supruga je došla u posjet svojoj majci. Pijući ledeni čaj, pričale su o životu, o braku, o odgovornostima u životu i obvezama zrelih ljudi. Majka je zamišljeno protresla kockice leda u čaši i onda jasno pogledala svoju kćerku: «Nemoj zaboraviti svoje prijateljice!» rekla je dok su se listići čaja polako smirivali na dnu šalice. "One će ti biti sve važnije kako budeš postajala starija. Koliko god budeš voljela svog muža, koliko god budeš voljela svoju djecu, one će ti biti potrebne. Sjeti se povremeno otići negdje s njima, radi nešto s njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćerke i ostali tvoji rođaci. Bit će ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene.
«Kakav blesav savjet!« pomislila je mlada žena. »Zar se nisam upravo vjenčala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime boga, ja sam udata žena, odrasla, nisam neka mlada djevojka kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i porodica koju ćemo stvoriti svakako će biti sve što je potrebno da moj život učinim smislenim i ispunjenim."

Ipak je poslušala svoju majku; nastavila je održavati kontakt sa svojim prijateljicama i tako sve više svake godine. Kako su godine prolazile jedna za drugom ona je polako počela shvaćati da je njena mama ustvari znala točno što je govorila. Kako vrijeme i priroda stvaraju promjene u životu svake žene tako prijateljice postaju sve veći oslonac za nju. I sad nakon 50 godina življenja u ovom svijetu evo što sam naučila:

Prošlo je par dana od mog druženja s računalom. I s blogom. I mailom. I telefonom........ I nekim ljudima......
Danas dolazim. Palim komp. Stiglo je otprilike stotinjak mailova. Postova je napisao, ne znam koliko, još uvijek pokušavam ustanoviti broj onih koji me zanimaju i koje želim pročitati. Za telefoniranje je još rano. Za viđanje s ljudima nemoguće zbog posla. I osjećam se kao da sam izašla iz mota. Izgubila nit. Poremetio se nekakav redoslijed.
Ma nije meni nikako žao da sam uspjela pobjeći iz gradske vreve, naročito nakon prošlog paklenog tjedna, u divljinu i prirodu. Ali ne volim izaći iz mota. Nigdje. Nikada. Čak niti na dva-tri dana.
Ovo se odnosi na sve situacije u kojima sam iz nekog opravdanog ili neopravdanog razloga, dobrovoljno ili prisilno, izgubila tu nit i onda kao 13 prase trčkaram okolo naokolo ne bih li uspjela nadoknaditi propušteno.
Budem ja nadoknadila. Uvijek jesam i uvijek ću. Međutim, taj feeling ne volim. Nije mi ugodan. Situacije na poslu, situacije u privatnom životu. Ne sudjelujem u njima i onda kada se vratim, sve što mi ispričaju nema više onaj žar kao baš onog trenutka kada se nešto dogodilo, a mene nije bilo. Taj osjećaj koji osoba na tebe prenosi dok s uživanjem ili s tugom prepričava ono što ju je zadesilo i što ju je razveselilo ili rastužilo, to se nakon par dana, a da ne govorim tjedana, jednostavno ne može više osjetiti.
Slična stvar se dogodi i meni kada ja nešto želim žarko ispričati nekome. I u tom trenutku osoba nije dostupna, nema vremena, nije prisutna... Gotovo. Kada bude prisutna, ja više niti imam volje, a niti mi je više toliko bitno da o tom nečemu pričam. Kažem nešto u stilu: „Da, da, bilo je super.“ Gotova priča.
To mi nije ugodan osjećaj. Znam da će proći kao i mnogo puta do sada. Možda se već sutra neću niti sjećati da me je to danas morilo, ali eto, sada me to nekako muči. Malo, ali dovoljno da razmišljam o tome.

Ponoć je. Moj radni dan završio je prije otprilike sat vremena. Gadan radni dan. Mnoštvo poslovnih razgovora... mnoštvo pregovora... mnoštvo izmjena vizitki... mnoštvo lažnog smješkanja... mnoštvo prodavanja pameti... mnoštvo priprema za bolje sutra... ni minuta za otići na WC... ručak koji progutaš bez okusa i mirisa... a priznajem da ipak volim takve dane...
To je moja tamna strana. Ja jednostavno obožavam poslovne gužve i stiske... obožavam onaj adrenalin koji mi prolazi tijelom kada je u pitanju projekt koji je pod mojim vodstvom... gura me naprijed... ambicije se probude i postajem gladna uspjeha... Takvih dana nema puno i nisu česti... to bi bilo teško podnositi, ali kada dođu, dočekam ih kao vampir gladan krvi... To su dani koji me pretvaraju u čudovište.
Budim se iz neke lijenosti i imam snage osvojiti cijeli svijet. Ono što ne volim jest da tada zaboravljam svoje najmilije. Obitelj padne u drugi plan, kada sam imala dečka i on bi tada pao u drugi plan, ja sama nekako padam u drugi plan.
Znam tu svoju slabost i protiv toga se borim. Posao treba biti drugi plan. Ponavljam sama sebi, posao treba biti drugi plan. Trudim se promijeniti taj svoj način života, ali ipak još uvijek postoje takvi dani. Ja tada nisam ja. Ja sam tada poslovna žena koja je hladna i proračunata. Ali ne samo na poslu. To nosim sa sobom cijeli dan.
Učim i učim ne biti čudovište. Polako ću proći tu fazu. Ne ide sve odjednom. Sretna osoba se ne postaje preko noći. To se stvara. No danas sam ipak kamena. I ništa me danas ne može pogoditi. Ništa me danas ne može emocionalno niti dotaknuti, a kamoli uništiti.
U klinac, nitko nije savršen. Ja danas volim biti čudovište i to ću danas biti. Sutra je već neki novi dan... tko zna u što ću se transformirati?

Ujutro, kad krenem na posao, samo mi je jedna misao u glavi... popit ću kavu, popit ću kavu, popit ću kavu.... ponovljena bezbroj puta....
Međutim, totalno je druga priča kada krenem doma. Na putu od posla do kuće u mojoj glavi se izvrti ogroman broj misli. Broj misli koje mi prolete kroz glavu valjda odgovara broju koraka na tom putu. Pješačim od posla do kuće. 15-tak minuta. Svaki korak jedna je misao. Totalno nepovezana s prethodnom. Samo prozuji i ostavlja slobodan put za svaku slijedeću.
Sve što vidim, čujem, pročitam, namirišem, osjetim, dotaknem hodajući... sve izaziva neku misao. I NIŠTA mi izaziva nekakvu misao. O sebi, o drugima, o muškarcima, ženama, o poslu, pa mačkama i psima, ljudima, samcima, parovima, nepristojnima, galantnima, sexu, obrazovanju, drogi, automobilima, kurvama, časopisima, pa malo o vremenu, pa zvijezdama, pa budućnosti, pa malo o drveću i cvijeću, tijelu, pa sportu, hrani, piću, arhitekturi...
Dok hodam, misli mi frcaju iz glave kao vatromet.
Jedna današnja misao me je iznenadila... sjetila sam se jedne pjesme... nisam je čula godinama... ne znam kako se izvukla iz naftalina mojih sjećanja. I cijelo popodne je tu, sa mnom...


Ne zaboravi

Kao svijeta kraj, gledam kako odlazi ova noć
Znao sam i sam, bez tebe ja ću morat' i moć'
Al' jedna bol, i jedna pjesma ljubavna nikad neće proć', nikada...

U sobi sjećanja, u sobi punoj tvojih mirisa
Na stolu pepela, sa pticama si sama pričala, satima
Rekla si da one zovu te, u krajeve meni daleke...

Ne zaboravi, ti nikad ne zaboravi
Da u meni postoji još malo ljubavi
I jedan put, još samo jedan jedini put
Mahni rukom s vlaka koji odlazi
I u miru...kao na klaviru, neka prsti govore sve
Što nikada rijeci nisu ne...

Danas sam bila odlučila imati pauzu u pisanju posta.
Danas su mnogi postovi koje sam pročitala dotakli duše mrtvih, a ja nisam željela pisati o njima.
Mislim na njih tijekom svih ovih godina, a na današnji dan htjela sam ih pustiti na miru.
Nije išlo.
Pročitavši post Prijatelju što vječno spi osjetila sam bol u grudima za svojim prijateljima koji vječno spavaju. Otpratila sam njih četvoricu. Četvoricu prijatelja. Poznanike sam prestala brojati. Previše ih je. Nemam toliko snage. Često ih se sjetim, ali riječi Zlog i naopakog izazvale su posebno jaku bol... i gutanje suza...
Dok mi klize niz lice pojavila se potreba pisati o njihovim dušama. Posebno potreba za otvaranjem srca za prijatelja kojeg sam ispratila na Silvestrovo 1991.
Moj prijatelj S. Moj prijatelj iz osnovne škole. Moj prijatelj iz druge klupe u drugom redu od prozora. S kojim sam tugovala kada bi nas učiteljica razdvojila i jednog od nas prebacila u magareću klupu. S kojim sam se smijala kada bi nas izbacila van sa sata jer nismo znali prestati pričati i smijati se. Mog prijatelja sam ispratila na Silvestrovo 1991. I mnogo puta ga sanjala nakon toga. Moja majka mi je rekla da, svaki put kad ga sanjam, on ustvari želi pričati sa mnom. I odlazila sam na grob pričati s njime. Kao nekad u klupi.
Jednog tužnog dana, par godina kasnije, na istom groblju ispraćala sam drugog prijatelja. I nosila ružu za S. Stavila sam ju na ploču i pričala s njime u mislima. Tada je naišla njegova majka. Sledila sam se u tom trenutku. I samo ju gledala. Znala sam što je proživljavala, a nisam znala što bih joj u tom trenutku rekla. Ona je progovorila prva.
„Jesi li ga poznavala?“, pitala je.
Nije me prepoznala, bila je moja pomisao. Naravno, ona ne prepoznaje više nikoga. Samo sina kojeg više nema.
„Jesam. Sjedili smo zajedno u klupi“, rekoh.
Uzela je ružu koju sam ja položila na mramornu ploču i stavila ju pored njegove slike.
„Tu joj je mjesto“, dodala je gledajući sliku.
Dok je ona gledala sliku plave kose i plavih očiju, osjetila sam da sam suvišna tamo. Otišla sam bez pozdrava. Nije bio potreban. Ono što je toj ženi trebalo je znak da njen sin živi i dalje, ne samo u njenom srcu, nego i u srcu svojih prijatelja.
S, zauvijek ću sjediti s tobom u drugoj klupi u drugom redu od prozora.