Izgleda da sam ušla u fazu onih loših dana jer niti danas nije bolje. Naprotiv, ljutnja mi suklja iz ušiju. No, srećom, danas razlog nisu ljubavni problemi, već nešto sasvim drugo.
Razlog je pretjerana briga koja prelazi u strah i kljucanje po glavi i uvjeravanje jedne osobe da samo ona ima pravo i da se osjeća odgovornim, itd., itd.
Ma kvragu, užasno sam ljuta jer mrzim pretjeranu brigu u svakom obliku, bez obzira na situaciju i bez obzira na aktere priče. Smatram osobu inteligentnom ako se može prilagoditi datoj situaciji i na temelju tog stanja donositi odluke. Svaka druga krajnost mi je apsolutno neprihvatljiva. Nikakvi osjećaji sa strane, nikakve dječje ljutnje, rivalstvo, zavist, ljubomora, niti bilo koji drugi negativan osjećaj ne smiju utjecati na donošenje nekih odluka i stvaranje zaključaka.
Ma ustvari, ljuta sam jako i ne znam otkud početi. Rečenice mi samo lete iz glave i nesuvisle su. S druge strane, koja ljutnja je suvisla. S treće strane, ne mogu si objasniti kako netko može odlučivati i donositi zaključke na temelju svog viđenja situaciju u kojoj nije sudjelovao već je čuo(la) naknadno. Zašto si neki ljudi pripisuju pravo da imaju obvezu brinuti o svačijem životu i misle da poznaju osobu bolje nego li osoba pozna sebe? I onda on(a) mene uvjerava što ja mogu ili ne mogu.
Uh, primjer slične situaciju malih razmjera jest kada me netko u gostima 10 puta pita hoću li soka, kave, kolača i inih stvari. „Hvala, ne bih“ je neki put moj odgovor. Ili nešto slično. Kada zaista nešto ne mogu. Pitanje se ponavlja otprilike za cijeloga trajanja posjeta. Ja bih onda vrištala od muke. Jednako odgovaram svaki puta, ali osoba želi toliko biti ljubazna i pobrinuti se za gošću da ja zapišem tu osobu na crnu listu mojih posjeta. Ne znam da li ja govorim nekim stranim jezikom ili domaćin(ca).
Slijedeći primjer situacije velikog razmjera je neka aktivnost koja iziskuje određenu spretnost. Kada mene netko počne uvjeravati što jeste u mojim mogućnostima, a što nije, ja doslovno kipim. Osoba me pozna par mjeseci i zna što ja mogu ili ne mogu raditi, a pojma nema da li sam ja možda već instruktor u nečemu ili prvi put sudjelujem u nečemu. Ili me pak uvjeravaju da ja po svojoj tjelesnoj konstituciji nešto sigurno mogu, a ja znam da imam određenu fobiju i da nešto ne mogu izvesti zbog psihičke blokade. U klinac, pa ja živim sa sobom i znam svoje mogućnosti najbolje. Pogotovo zato što procjenu same sebe radim na temelju probavanja stvari, a ne na pamet. Znam sebe i svoje mogućnosti. Pustite me onda da živim u skladu sa svojim mogućnostima. Ja ih pomičem. Ja znam kada mogu ići korak naprijed. Ja znam kada stagniram i zašto stagniram. Ja znam kada ću prestati.
Lijepo je osjetiti tuđu brigu za sebe, ali pretjeranost prelazi sve granice i onda prerasta u negativne osjećaje.
Ja sebe smatram inteligentnom osobom. Poslušat ću savjete, razmisliti o njima, provući ih kroz dosadašnje slične životne situacije, pokušati ih primjeniti u mislima i onda donijeti zaključak da li ću savjet prihvatiti ili ne. Ako me pitaju, dat ću savjet. Međutim, neću doći osobi i reći „Čuj, ja sam odlučila da ti to hoćeš/nećeš iz tog i tog razloga...“ Hello!!!! Ma tko si može davati za pravo da odlučuje umjesto nekog drugog. Da, može roditelj za maloljetno dijete, ali ne za odraslu izgrađenu osobu. Može se savjetovati, može se razgovarati, može se predlagati, razglabati, mijenjati mišljenja, komentirati, ALI ne može se donositi odluka.
Post je objavljen 14.11.2005. u 14:58 sati.