Prošla su dva dana. Dva dana da sam ovdje. Dva dana koja traju predugo. Preostala su još tri. Zvuči mi kao tri godine.
Dva dana sam se držala. Uspjela sam prvi dan jer sam si natrpala obveza. Poslovnih i privatnih. Ovaj današnji dan je bio... hm... ne znam, valjda bolji. Nisam imala toliko poriva nazvati te, ali sam nevjerojatno očajno gledala sve ljude pored kojih sam prolazila ne bih li vidjela tebe.
Pozivom bih prekršila obećanje, ali ako bih te slučajno srela to bi bilo nešto potpuno drugačije.
Hodala sam ulicama, vozila se cestama, sjedila u kafićima i gledala uokolo kao da se skrivam od neprijatelja. Kao da ću, čim ga ugledam, započeti bjesomučan trk prema slobodi. Tako sam danas pogledom tražila tebe. U svakom muškarcu sam danas tražila tebe. Nisam te našla. I bolje. Nisam spremna za susret.
Ne znam da li bih mogla glumiti, kao zadnji put, kad smo se sreli i biti nasmiješena cijelo vrijeme. Bolje da nisam morala doći u to iskušenje. Svaki put kad bih vidjela nekoga sličnoga tebi, osjetila bih oduzimanje cijeloga tijela. Zastoj daha. Zaleđen pogled. I onda sekunda veselja jer to nisi ti. A onda, minute razočarenja jer to nisi bio ti.
Iz dana u dan je drugačije. Iz dana u dan mislim da napredujem. Sada sam mirna što se zvanja i poruka tiče. Nadam se da ću sutra biti mirna što se susreta tiče. Manja je vjerojatnost da ćemo se sutra ili bilo koja od narednih tri dana sresti. Radni su dani, ti u svom poslu, ja u svom poslu. Osjećam olakšanje zbog toga. Mislim da će sutra biti još lakše. Mislim zaista da hoće.
Nekako, obuzima me neki osjećaj... kao... znaš, kad te jako boli... boli te zbog neuzvraćene ljubavi, razumijevanja, odmicanja, nečega drugoga... boli zbog slabosti, osjećaja, želje, potrebe i borbe s razumom... a onda kada ta bol dosegne stupanj neizdržljivosti, prelazi u fazu agonije i onda nastupa mir... mislim da je to ona faza kada emocije izumru, zaspu, nestanu privremeno i zamjeni ih nešto neodređeno što ne izaziva nikakve reakcije... ni dobre, ni loše... sada sam u toj fazi...
Upravo zbog te faze obamrlosti emocija u stanju sam realnije razmišljati. Ne puno, ali mogu. Sjetih se... pa danas sam srela našeg zajedničkog poznanika. Tvog radnog kolegu. I nadam se... želim... molim se da ti ne kaže da me je vidio. Razgovarali smo, da, kratko, ali ne o tebi. Ni slova. Želim da zaboravi na taj susret i da ti ne spomene. I sada, u ovom trenutku shvaćam, da ću sutra strahovati da ti možda ne bi nazvao. Ma... to si ipak ti :))))))))))))... nećeš nazvati....
I please, nemoj nazvati ako ti kaže da me sreo... nemoj nazvati... nemoj mi kvariti teško stečenu kontrolu...