Ima ta jedna pjesma koja iz mene izvlači sve osjećaje ovoga svijeta. Osjećam i mrznju i ljubav i suze i bijes i sreću i bol, ma baš sve... prema tebi.

I da on zna da pjesmu pjevam zbog tebe, da je trebam zbog tebe i da je želim zbog tebe.. ne znam što bi bio u stanju napraviti, ali ja bih bila u stanju zbog tebe sve podnijeti... Ljepoto...

Prošlo je toliko vremena od kada smo se zadnji put čuli... prošlo je toliko vremena od kada smo se zadnji put vidjeli... A ja tebe trebam još više svakim prokletim danom... svakim jebenim prokletim danom...

Ja sam s njim, a za tebe ništa ne znam. Nitko mi ne govori zbog njega, nitko ne zna za našu tajnu vezu, ja te ne spominjem... ali te živim.

Baš kao u romanima i pričama. Umirem od ljubavi za tobom, a drugom sam obećana. A moje suze prema tebi padaju Ljepoto.

Ne mogu misliti
ne mogu pisati
ne mogu disati
kada o tebi mislim i kada te želim ukrasti svijetu i imati za sebe. Dala bih sve da mogu još samo jednom pogledati tvoje oči. Samo još jednom Ljepoto da osjetim tvoj pogled i čujem tvoj glas... bez obzira što rekao...

Zbog toga koliko te volim, mrzim te. Zbog toga što si me oteo meni samoj, proklinjat ću te. Zbog toga što mi ne daš da te volim, patit ću. Ali uspio si u jednome, pamtit ću te zauvijek.

Što god pjesme pjevale
Što god ja pisala
Ti si u meni

Ovo nije svijet za pametnije
ovo nije put za neke hrabrije...
Ovo nije svijet za neke važnije
ovo nije put za neke snažnije

ovo je svijet za mene... i tebe... Ljepoto...
zajedno ili odvojeno...
ali zauvijek...