E pa kad me neće na emocionalnom planu, zato me uvijek hoće na poslovnom planu (kuc, kuc, u drvo tri puta).
Danas je poseban dan. Dobila sam određeno priznanje za spajanje moje struke s još jednom. Ne samo u obliku dokumenta, već i u ponudama koje su pale. Ljudi me traže. Ljudi žele da surađujemo. Pitaju da li bih došla držati predavanje. A ja sam na sedmom nebu.

Emocije opet padaju, ne u drugi, nego u posljednji plan. Sada treba napraviti dobar raspored aktivnosti, obići sve bitne i moćne ljude i krenuti u osvajanje. Zaista je sve super kada sam zauzeta 30 sati na dan i ne dopuštam mislima da pobjegnu u zabranjenu zonu u kojoj vlada osjećajna strana i u kojoj osjećam nedostatak bolje polovice. Bolje polovice nema i kraj priče. Ponuda na toj strani nema i kraj priče. Okrećem se samo onoj strani na kojoj se konstantno nešto dešava. I na kojoj nižem uspjehe. Ma tko uopće hoće biti tamo gdje nema uspjeha. Nitko. Bježim tamo gdje je dobro.
Veselim se sama sa sobom i hvalim se sama sebi. Neću zamarati ostale. Roditelji oduvijek misle da sam ja nauspješnije biće na kugli zemaljskoj. Naravno, svaki roditelj to misli za svoje dijete. Brat mi se čudi kako mi se da sve to raditi, tako da nema smisla govoriti mu dalje. Prijatelji(ce) kažu: „Super, čestitam“ i naravno, odlete za svojim poslom.
Sada imam jako puno posla i neću da mi smetaju emocije. Hoću uživati u plodovima rada i proslaviti ću sama sa sobom. Ionako sve radim sama.

... ali ipak... večeras popiti čašu dobrog crnog vina... radi uspjeha... s nekim... nekim kome bi stalo u jednakoj mjeri kao i meni, možda i više...

... ne, ne, mala, nemoj kvariti veselje misleći na takve stvari... shvati, toga nema... idi dalje...

ma sve je to super, ali ipak, drugačije je kada bi netko rekao: „ma ti si moje pametno, znao sam da to možeš...“

...zaboravi.... sama sebi reci...