Ujutro, kad krenem na posao, samo mi je jedna misao u glavi... popit ću kavu, popit ću kavu, popit ću kavu.... ponovljena bezbroj puta....
Međutim, totalno je druga priča kada krenem doma. Na putu od posla do kuće u mojoj glavi se izvrti ogroman broj misli. Broj misli koje mi prolete kroz glavu valjda odgovara broju koraka na tom putu. Pješačim od posla do kuće. 15-tak minuta. Svaki korak jedna je misao. Totalno nepovezana s prethodnom. Samo prozuji i ostavlja slobodan put za svaku slijedeću.
Sve što vidim, čujem, pročitam, namirišem, osjetim, dotaknem hodajući... sve izaziva neku misao. I NIŠTA mi izaziva nekakvu misao. O sebi, o drugima, o muškarcima, ženama, o poslu, pa mačkama i psima, ljudima, samcima, parovima, nepristojnima, galantnima, sexu, obrazovanju, drogi, automobilima, kurvama, časopisima, pa malo o vremenu, pa zvijezdama, pa budućnosti, pa malo o drveću i cvijeću, tijelu, pa sportu, hrani, piću, arhitekturi...
Dok hodam, misli mi frcaju iz glave kao vatromet.
Jedna današnja misao me je iznenadila... sjetila sam se jedne pjesme... nisam je čula godinama... ne znam kako se izvukla iz naftalina mojih sjećanja. I cijelo popodne je tu, sa mnom...


Ne zaboravi

Kao svijeta kraj, gledam kako odlazi ova noć
Znao sam i sam, bez tebe ja ću morat' i moć'
Al' jedna bol, i jedna pjesma ljubavna nikad neće proć', nikada...

U sobi sjećanja, u sobi punoj tvojih mirisa
Na stolu pepela, sa pticama si sama pričala, satima
Rekla si da one zovu te, u krajeve meni daleke...

Ne zaboravi, ti nikad ne zaboravi
Da u meni postoji još malo ljubavi
I jedan put, još samo jedan jedini put
Mahni rukom s vlaka koji odlazi
I u miru...kao na klaviru, neka prsti govore sve
Što nikada rijeci nisu ne...