Stojim pored prozora i gledam kišu kako pada. Kako udara o prozor. Gledam kapi kako klize. Mislim na tebe. Opet... dušo... opet...

Gutam užasno veliku grudu koja se stvorila u mom grlu dok smišljam razloge zašto bih zvala. Znam da ću time prekršiti obećanje koje sam dala sebi i dragim ljudima. Neću to učiniti. Nema niti jednog dobrog razloga da te nazovem. Postoji iz bezbroj glupih. Nema niti jednog dobrog razloga da ti pišem. Osim ovdje. Ovdje ti mogu reći sve jer znam da nećeš znati. A meni će biti lakše. Bit će jednostavnije podnijeti bol koju osjećam u grudima i suzu koja klizi niz lice.
Zamagljen pogled... ne mogu dalje... želim ti čuti glas i bojim se koliko je ta želja jaka...

Gledam u tvom pravcu i zamišljam da je baš na tvom prozoru svjetlo. Da si doma. Ja nisam pored tebe. I neću biti. Nećeš ni znati da sam ovdje. Ovaj put ti se neću javiti. Jednom moram to proći. Jednom moram trpiti tu bol i ne pokušavati je liječiti samo privremeno pozivom ili porukom. Hoću je izliječiti zauvijek, ali zato ću je sada otrpiti. I sada. I sutra. I prekosutra. I koliko bude trebalo. Dok god sam ti toliko blizu.
Preblizu. Skoro pa te mogu dotaknuti. Tvoje oči, usne, lice, ruke.

Pokušavam si zamisliti što bih dobila jednim pozivom. Prvi scenarij kaže da bi se javio i pričao kako si zauzet i kako ćemo se čuti za kavu, ako budeš imao vremena. A neeee. Ne želim taj scenarij. Drugi kaže da se ne bi niti javio. Neeeeee, taj pogotovo ne želim.
Pokušavam zamisliti kako bih prošla s porukom. Znam dobro. Ne bi mi odgovorio. Za ova tri scenarija koja sam toliko puta preživjela s tobom ne vrijedi kršiti obećanje. Ne vrijedi trošiti ponos, riječi, osjećaje, suze, tugu, bol.

Gledam kišu kako pada i brišem moju suzu. Završavam ovu priču bez poziva i bez poruke. Završavam ovu priču želeći ti laku noć i najljepše snove. Nećeš znati da ću te noćas čuvati. Nećeš znati jer ti se neću javiti...