Danas sam bila odlučila imati pauzu u pisanju posta.
Danas su mnogi postovi koje sam pročitala dotakli duše mrtvih, a ja nisam željela pisati o njima.
Mislim na njih tijekom svih ovih godina, a na današnji dan htjela sam ih pustiti na miru.
Nije išlo.
Pročitavši post Prijatelju što vječno spi osjetila sam bol u grudima za svojim prijateljima koji vječno spavaju. Otpratila sam njih četvoricu. Četvoricu prijatelja. Poznanike sam prestala brojati. Previše ih je. Nemam toliko snage. Često ih se sjetim, ali riječi Zlog i naopakog izazvale su posebno jaku bol... i gutanje suza...
Dok mi klize niz lice pojavila se potreba pisati o njihovim dušama. Posebno potreba za otvaranjem srca za prijatelja kojeg sam ispratila na Silvestrovo 1991.
Moj prijatelj S. Moj prijatelj iz osnovne škole. Moj prijatelj iz druge klupe u drugom redu od prozora. S kojim sam tugovala kada bi nas učiteljica razdvojila i jednog od nas prebacila u magareću klupu. S kojim sam se smijala kada bi nas izbacila van sa sata jer nismo znali prestati pričati i smijati se. Mog prijatelja sam ispratila na Silvestrovo 1991. I mnogo puta ga sanjala nakon toga. Moja majka mi je rekla da, svaki put kad ga sanjam, on ustvari želi pričati sa mnom. I odlazila sam na grob pričati s njime. Kao nekad u klupi.
Jednog tužnog dana, par godina kasnije, na istom groblju ispraćala sam drugog prijatelja. I nosila ružu za S. Stavila sam ju na ploču i pričala s njime u mislima. Tada je naišla njegova majka. Sledila sam se u tom trenutku. I samo ju gledala. Znala sam što je proživljavala, a nisam znala što bih joj u tom trenutku rekla. Ona je progovorila prva.
„Jesi li ga poznavala?“, pitala je.
Nije me prepoznala, bila je moja pomisao. Naravno, ona ne prepoznaje više nikoga. Samo sina kojeg više nema.
„Jesam. Sjedili smo zajedno u klupi“, rekoh.
Uzela je ružu koju sam ja položila na mramornu ploču i stavila ju pored njegove slike.
„Tu joj je mjesto“, dodala je gledajući sliku.
Dok je ona gledala sliku plave kose i plavih očiju, osjetila sam da sam suvišna tamo. Otišla sam bez pozdrava. Nije bio potreban. Ono što je toj ženi trebalo je znak da njen sin živi i dalje, ne samo u njenom srcu, nego i u srcu svojih prijatelja.
S, zauvijek ću sjediti s tobom u drugoj klupi u drugom redu od prozora.