Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!
Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati, svi mi koji smo bili djeca u 30-ima, 40-ima, 50-ima, 60-ima, 70-ima i ranim 80-ima, vjerojatno ne bismo trebali biti živi.
Nasi dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova.
Nismo imali zaštitne poklopce ili brave na bočicama lijekova, vratima i ormarićima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige.
Da ne spominjemo rizik dok smo autostopirali...
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i zračnih jastuka.
Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Užas!
Jeli smo kolače, kruh i margarin i pili gazirana slatka pića, ali nikada nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani.
Dijelili smo jedno gazirano piće s četiri prijatelja, iz jedne boce, i nitko od toga nije umro.
Provodili smo sate gradeći male automobile iz raznoraznih otpadaka i onda se spuštali niz brdo, da bismo onda otkrili da smo zaboravili na kočnice.
Nakon što smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naučili smo riješiti problem.
Otišli smo od kuće ujutro i igrali se cijeli dan, vraćali smo se kući kada bi se upalila ulična svjetla. Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan.
Nismo imali mobitel. Nezamislivo!
Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutere ili Internet chatove.
Imali smo prijatelje!
Izašli smo van iz kuće i našli ih.
Igrali smo graničara i ponekad bi nas lopta zbilja zaboljela.
Padali smo s drveća, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub, i zbog tih nesretnih slučajeva nije bilo nikakvih sudskih tužbi.
To su bili nesretni slučajevi.
Nitko nije bio kriv osim nas.
Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naučili kako da ih prebolimo.
Izmišljali smo igre sa štapovima i teniskim lopticama i iako nam je bilo rečeno da će se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko.
Vozili smo se na biciklu ili prošetali do prijateljeve kuće, pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo ušli i popričali s njim.
Igrale su se razne igre i nisu svi ušli u ekipu.
Oni koji nisu, morali su naučiti nositi sa razočaranjem.
Neki učenici nisu bili pametni kao ostali i nekada su pali razred i morali ga ponavljati.
Užas!!!!!!!!!
Testovi se nisu prilagođavali iz bilo kojeg razloga.
Naši postupci su bili samo naši.
Posljedice su bile očekivane.
Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema u školi ili sa zakonom bila je nezamisliva.
Oni su zapravo podržavali školu i zakon.
Zamislite to!
Užas!
Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika, riješavatelja problema i izumitelja, IKADA!
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naučili smo se sa time nositi.