Prošlo je par dana od mog druženja s računalom. I s blogom. I mailom. I telefonom........ I nekim ljudima......
Danas dolazim. Palim komp. Stiglo je otprilike stotinjak mailova. Postova je napisao, ne znam koliko, još uvijek pokušavam ustanoviti broj onih koji me zanimaju i koje želim pročitati. Za telefoniranje je još rano. Za viđanje s ljudima nemoguće zbog posla. I osjećam se kao da sam izašla iz mota. Izgubila nit. Poremetio se nekakav redoslijed.
Ma nije meni nikako žao da sam uspjela pobjeći iz gradske vreve, naročito nakon prošlog paklenog tjedna, u divljinu i prirodu. Ali ne volim izaći iz mota. Nigdje. Nikada. Čak niti na dva-tri dana.
Ovo se odnosi na sve situacije u kojima sam iz nekog opravdanog ili neopravdanog razloga, dobrovoljno ili prisilno, izgubila tu nit i onda kao 13 prase trčkaram okolo naokolo ne bih li uspjela nadoknaditi propušteno.
Budem ja nadoknadila. Uvijek jesam i uvijek ću. Međutim, taj feeling ne volim. Nije mi ugodan. Situacije na poslu, situacije u privatnom životu. Ne sudjelujem u njima i onda kada se vratim, sve što mi ispričaju nema više onaj žar kao baš onog trenutka kada se nešto dogodilo, a mene nije bilo. Taj osjećaj koji osoba na tebe prenosi dok s uživanjem ili s tugom prepričava ono što ju je zadesilo i što ju je razveselilo ili rastužilo, to se nakon par dana, a da ne govorim tjedana, jednostavno ne može više osjetiti.
Slična stvar se dogodi i meni kada ja nešto želim žarko ispričati nekome. I u tom trenutku osoba nije dostupna, nema vremena, nije prisutna... Gotovo. Kada bude prisutna, ja više niti imam volje, a niti mi je više toliko bitno da o tom nečemu pričam. Kažem nešto u stilu: „Da, da, bilo je super.“ Gotova priča.
To mi nije ugodan osjećaj. Znam da će proći kao i mnogo puta do sada. Možda se već sutra neću niti sjećati da me je to danas morilo, ali eto, sada me to nekako muči. Malo, ali dovoljno da razmišljam o tome.
Post je objavljen 07.11.2005. u 08:37 sati.