Ponoć je. Moj radni dan završio je prije otprilike sat vremena. Gadan radni dan. Mnoštvo poslovnih razgovora... mnoštvo pregovora... mnoštvo izmjena vizitki... mnoštvo lažnog smješkanja... mnoštvo prodavanja pameti... mnoštvo priprema za bolje sutra... ni minuta za otići na WC... ručak koji progutaš bez okusa i mirisa... a priznajem da ipak volim takve dane...
To je moja tamna strana. Ja jednostavno obožavam poslovne gužve i stiske... obožavam onaj adrenalin koji mi prolazi tijelom kada je u pitanju projekt koji je pod mojim vodstvom... gura me naprijed... ambicije se probude i postajem gladna uspjeha... Takvih dana nema puno i nisu česti... to bi bilo teško podnositi, ali kada dođu, dočekam ih kao vampir gladan krvi... To su dani koji me pretvaraju u čudovište.
Budim se iz neke lijenosti i imam snage osvojiti cijeli svijet. Ono što ne volim jest da tada zaboravljam svoje najmilije. Obitelj padne u drugi plan, kada sam imala dečka i on bi tada pao u drugi plan, ja sama nekako padam u drugi plan.
Znam tu svoju slabost i protiv toga se borim. Posao treba biti drugi plan. Ponavljam sama sebi, posao treba biti drugi plan. Trudim se promijeniti taj svoj način života, ali ipak još uvijek postoje takvi dani. Ja tada nisam ja. Ja sam tada poslovna žena koja je hladna i proračunata. Ali ne samo na poslu. To nosim sa sobom cijeli dan.
Učim i učim ne biti čudovište. Polako ću proći tu fazu. Ne ide sve odjednom. Sretna osoba se ne postaje preko noći. To se stvara. No danas sam ipak kamena. I ništa me danas ne može pogoditi. Ništa me danas ne može emocionalno niti dotaknuti, a kamoli uništiti.
U klinac, nitko nije savršen. Ja danas volim biti čudovište i to ću danas biti. Sutra je već neki novi dan... tko zna u što ću se transformirati?