Ovu godinu ću već sada pamtiti po mnogočemu. A još su puna četiri mjeseca do kraja.
Ove godine pala sam na dno. Bila sam u vezi koja me je psihički uništavala toliko da sam se liječila od depresije. Jednog dana, kada sam shvatila da moram nešto poduzeti da se spasim od psihičkog umorstva, pokucala sam svojoj doktorici na vrata i rekla "Pomagajte!" Pomogla je. Lijekovima.
Misleći da će mi nakon lijekova biti dobro, nisam maknula od sebe uzrok svega toga. Moj dragi dečko je rekao da ja definitivno nisam depresivna nego sam samo opterećena poslom i sve je krenulo dalje "normalno" u vezi. Moj dragi dečko nije znao da je uzrok moga stanja.
I razmišljala sam o prekidu veze mjesecima. Razmišljala o tome kako na najbolji način.... hm ... najbolji.... nema toga..... kako na odrastao i razuman način objasniti da uz svoje dobre utjecaje, na mene više djeluje destruktivno i da jednostavno nismo jedno za drugo.
Prvi puta sam se susrela s pojavom da voljena osoba na tebe djeluje destruktivno. Toliko da te izludi. Toliko da te dovede do depresije i to one koja zahtjeva ozbiljno liječenje antidepresivima. Toliko da te istovremeno ubija i tješi. Toliko da te pretvori u makovo zrno, osobu bez karaktera i mišljenja. Bezličnu osobu.
Zbilja sam dotakla dno i polako se pokušavala podići na noge kako bih postala opet ona ista ja.
Na lijekovima sam još uvijek. Ovaj puta zbog prekida. Ovaj puta zbog toga što dopuštam uništenoj osobi da uništava mene. JOš jednom.
Ovog puta zbog toga što sam prekinula vezu za koju sam znala da me još jedino može dovesti do ubojstva ili samoubojstva. I prekinula sam. Osjećala sam se svakako. Vratila sam se blogu kako bih istresla svoje osjećaje, ali to nije bilo to. Prekinula sam vezu koja me ubijala i uništavala, a onda umjesto sreće osjećala sam krivnju.
Kako me uništena i emocionalno hendikepirana osoba može uništavati i nakon prekida? Može nabacivati krivnju na mene.
Ja sam imala jako dobre razloge za prekid o kojima sam razmišljala mjesecima i jednostavno to napravila.
A onda je osoba s kojom sam do tada željela provesti cijeli život priču okrenula tako da sam ja kriva. I zaista sam osjećala krivicu. Neopisivo jednostavno sam to prihvatila i molila za oprost i molila za drugu šansu. Zaista sam, bez obzira na sav ponos i na sve što sam proživjela ja molila za oproštaj jer sam ja kriva. Zaista sam pala na dno.
Do sada. Danas se nešto prelomilo u meni. Ja sam napravila pravi korak i više se ne smatram krivom. Za ljubav je potrebno dvoje. Za prekid je potrebno dvoje. Svatko nosi svoj dio tereta. No pokopati osobu na način da krivnju svališ na mene i samo mene i da ja sama sebi ispadnem najgora osoba na ovoj kugli zemaljskoj nije nešto što će ti raditi osoba koja te voli i koja je emocionalno stabilna. Uništene osobe mogu najbolje uništiti i ostale oko sebe. Uništene osobe to rade tako jednostavno i nesvjesno. Uništavane osobe to prihvaćaju vrlo jednostavno i nesvjesno.
Dala sam se uništavati i trpjela mjesecima. Dala sam se prevariti da je to neki stoti razlog, dala sam se gaziti i maltretirati iako je mali glas vikao da to nije dobro i da to nije ono što ja trebam.
Ova godina je za mene zaista godina za pamćenje. Dala sam da me uništi već uništena osoba.
A onda gledam dizajn mog bloga i djevojku koja se uzdiše visoko podignute glave i raširenih ruku. Ponosna. Gorda. Samostalna. Jaka.
To sam ja.
Takvu se poznam.
Takvu me znaju.
Takvu me cijene.
Oni koji znaju cijeniti.
A za sve ostale koji me žele uništiti, koji me mrze i osuđuju kao krivca, imam samo jednu poruku:
"Ja ću se opet podignuti s dna. Ako vama bude trebala moja pomoć, tu sam!"
Post je objavljen 29.08.2007. u 19:20 sati.