Primjetila sam u svojoj obitelji da iznimno tužne i stresne situacije odšutimo. Primjetila sam to kod moga brata i kod mene u dosad stresnim situacijama - smrtni slučajevi članova obitelji (uži ili širi) ili prijatelja te prekidi veza s osobom koju još uvijek voliš.
Vjerojatno smo to naučili od svojih roditelja. Sigurna sam da jesmo. U mojoj obitelji se nije puno razgovaralo o osjećajima. Zato s njima nisam jako povezana. Ma, volimo se mi svi i pomažemo si, ali razgovor u teškim trenucima jednostavno je bio uvijek odsutan. I kada tako naučiš, to jednostavno prihvatiš.
U život sam krenula tako da sam pričala s prijateljicama o tome. No što sam starija primjećujem da sve takve tužne i stresne situacije želim odšutjeti. Povlačim se u sebe, vodim neke unutarnje razgovore, tu i tamo nešto spomenem prijateljicama kako bih dobila odobravanje i opet - šutim sama sa sobom.
I sada šutim sama za sobom. I želim odšutjeti svoju bol. Nekad traje kratko, nekad traje duže, ali završi. Težak mi je to period. Teško mi je jer bih željela pričati i pričati i pričati dok sve ne izađe iz mene, ali to prokleto naučeno ponašanje šutnje mi smeta.
Ja se mijenjam pomalo. Kada pored sebe imam voljenu osobu, njoj se otkrivam i pričam o svemu pa i o osjećajima. I dobivala sam utjehu, kako kada. No kada sam napustila voljenu osobu nemam se kome otkriti i isplakati na ramenu. Mogu samo plakati na svome jastuku. I šutjeti.
Ja svoju tugu jednostavno moram odšutjeti. Sama sa sobom pričati. I kada se jednog dana probudim i shvatim da je šutnja završila, podižem glavu i izlazim u osvajanje svijeta.
Sada šutim i preživljavam. Čekam osvajanje svijeta.
Post je objavljen 22.08.2007. u 18:14 sati.