Moje standardno stanje već danima je gledanje u prazno. Moje standardno stanje već danima je plakanje. Moje standardno stanje je imati neizdrživu želju da ga ne zovem, ali nisam uvijek to uspijevala. Zvala sam i svaki puta bila sve očajnija.

Čudim se kako sam si dopustila pasti pod utjecaj takvog čovjeka. Čudim se sebi zar mi je toliko nedostajalo ljubavi da sam pala na prve lijepe riječi… od kojih nije održao niti jednu jedinu.
Čudim se sebi jer me ovoliko nisu boljeli svi dosadašnji prekidi zajedno.
Čudim se jer imam potrebu sjediti mu ispred vrata dok me ne uzme nazad kako bih mu dokazala da mi je žao. Ja njemu?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!??!?!?!?!??!?!?!??!?!?!

Čudim se da živčani slom još nisam doživjela. No možda ne može izaći van od svih tableta koje pijem. I s kojima mi opet nije bolje.

Nije ovo patnja zbog prekida. Ovo je patnja zbog svega lošega što je u meni probudio. Ovo je patnja osobe koja zna da je dobra i da zaslužuje dobro, ali joj je On utuvio u glavu da ne zna, ne može, nije dobro, nije u redu, ne valja, ja znam…

Ljuta sam na sebe jer sam to dopustila.
Ljuta sam na sebe jer sam postala pesimistična.
Ljuta sam na sebe jer mislim da patim za njim.
Ljuta sam na sebe jer osjećam krivnju.
Ljuta sam na sebe, ali zapravo…

Moram biti ljuta na njega…

Doći ću do toga jednog dana…. jednog lijepog dana… nadam se…