Radim promjene gdje god mogu. Trebam ih. Svaki put kada u životu napravim neki rez, osjećam jaku potrebu za promjenama na što više polja svoga života.

Prvi puta sam danas u životu ponovno pročitala svoj post. Ne čitam ih kada ih objavim. Nemam ih sačuvane nigdje osim na blogu. Ne želim ih čuvati. Sve što je napisao bio je trenutak toga dana... nešto što mi je samo tada zaokupljalo misli... nema vraćanja... pa čak i ista misao nikada više neće dovesti do istog zaključka. Neki drugi dan biti ću starija i pametnija i o istoj misli pisati sasvim drugačije. To je život.

Nisam svjesna koje olakšanje osjećam nakon posta tog dana. Doći će mi poslije. Poslije će postati jasnije. A potreba za promjenama je velika.

Promjene su sastavi dio mog života. Ranije sam preselila u drugi grad, u drugi stan, na drugi posao, promijenila hobije... kompletnu sredinu u kojoj živim i radim... na bolje, naravno. Sve su to velike promjene. Uzrok tada nije bila sretna ili nesretna ljubav. Skoro je nevjerojatno kako većina ljudi pomisli upravo to. Tada mi je jednostavno trebalo dovoljno zraka da mogu udahnuti punim plućima.

Sada, promijenila sam posao, promijenila sam izgled i naziv bloga u identitet koji mi sada odgovara... na bolje, naravno. Ovo sam ja. Sve su to male promjene. No želim i velike. Želim promijeniti stan, želim promijeniti svoj izgled i image. Želim promijeniti neke stavove. Želim biti neka nova ja nakon otvaranja srca i duše... nakon priznanja, nakon završetka (ne)ljubavne priče...

Želim biti neka nova ja
koja će od stare mene
pokupiti sve lijepo,
promijeniti sve ružno,
zadržati sve pametno,
zaboraviti sve glupo,
osvježiti sve veselo,
nasmijati sve tužno