Marketing
love will come through
Danas mi je večer u kojoj se prisjećam lijepih trenutaka u životu. Valjda nakon teških dana i nakon ugodnog društva, mozak napokon uspjeva dozvati u sjećanje trenutke koje bih željela pamtiti vječno. Ma što govorim... pa naravno da ću ih pamtiti vječno.
Teško je ipak za očekivati da se sjetim baš svih. Trenutno mi jedno sjećanje poskakuje iznad svih i viče: „Uzmi mene, uzmi mene!“ I uzimam ga.
Ja u Rijeci. On u Zagrebu. Nedostajemo si i pokušavamo daljinu premostiti porukama. Ide nekako, ali dodir je nezamjenjiv. To ništa ne može nadoknaditi. Slušamo Otvoreni radio oboje, sasvim slučajno, i na programu je predivna pjesma. U jednom trenutku ja napišem poruku da je jako lijepa pjesma na radiju, a istovremeno idu stihovi pjesme:
So take me don't leave me
Take me don't leave me
On mi odgovara: „Bih, ali malo sam daleko“.
Baby, love will come through
it's just waiting for you
Za cijeli život to će biti pjesma koja će me vraćati točno na taj dan i točno na te riječi i uvijek podsjećati na njega.
Godinu i pol kasnije. On i ja sami. Razgovor o još jednom prekidu nečega što oboje zapravo ne želimo prekinuti, ali kao dvoje odraslih znamo da je to najpametnije. Svira ista pjesma.
Uzima moje ruke i kaže mi: „Ima jedna stvar koju ti i ja nismo nikada napravili zajedno i želio bih da to sada učinimo“
Mojim mozgom brzo prolazi naše zajedničko vrijeme i ne mogu se sjetiti što to još nismo zajedno radili. Pa sve jesmo.
„Što to?“ upitam zbunjeno.
„Nismo plesali zajedno“, odgovara.
„Ma jesmo, stotinu puta... svaki put kad smo išli van, plesali smo“, odgovaram u svom stilu.
„Ne, ovako u zagrljaju jedno drugoga nismo nikada“.
Očito ću se večeras sjećati samo događaja povezanih uz njega. Dva su za večeras dosta. Sasvim dovoljna. Vraćam se u stvarnost.
We all get hurt by love
And we all have our cross to bear
But in the name of understanding now
Our problems should be shared
Post je objavljen 13.02.2006. u 23:21 sati.