Večeras sam raspoložena za poeziju. To je za mene novost. Oduvijek sam je izbjegavala jer ne volim pogađati što je pjesnik htio reći. Međutim, u zadnjih par mjeseci počela sam drugačije gledati i čitati poeziju. Shvaćam da nije bitno što je pjesnik htio reći... poeziju gledam na način kako ona utječe na mene i što ona za mene znači.
Iz toga razloga ja nema puno knjiga ili je pravilnije reći zbirki poezije. Ima sam par i to od jednog davnog prijatelja i jedne drage prijateljice koji imaju puno talenta i koji su imali još više sreće da objave svoje predivne riječi.
Kada sam dobila te knjige/zbirke, pročitala sam ih reda radi, priznajem. Pročitala sam ih površno kao što čitam novinske članke.
Sada, u zadnjih par mjeseci, uživam u njima. Uzimam knjige povremeno i čitam onu stranicu koju otvorim slučajno. Vjerujem da slučajno otvaranje i nasumičan izbor pjesme nešto govori.

Za večeras odabirem moju dragu D. Pernjak opet i opet i opet...

Nasumično otvaranje stranice dovelo me do pjesme koja je već bila na mom blogu, ali moram je staviti opet... jer je predivna... jer govori puno o ženi... jer govori puno o meni... jer poručuje poruku Njemu...