Iscrpljena sam, tužna, umorna...jer je jedan od onih dana kada svi pitaju što ima, a ja nemam što reći. Nemam.
Ali to pokrene lavinu misli o tebi koje se samo roje i roje i ne daju mira.
Jedan od dana kada se istovremeno osjećam divno jer mi je netko poremetio misli, a onda se osjećam i jadno jer nemam svoj mir u mislima. Moj zaštitni znak.

Danas je dan kada ti puno toga govorim...ali u sebi. I ne mogu se toga riješiti. Kada bi samo znao koliko toga sam ti danas rekla. Da. no, da si ispred mene, šutjela bih od straha da se slučajno ne bih odala. Iako ne znam čega se sramim i od koga se skrivam. Moj zaštitni znak.

Ovo mjesto je jedino gdje mogu reći sve svoje misli bez zadrške. Gdje nema srama, nema straha, nema lica...samo misli.
Samo bih htjela znati što prođe kroz tvoju glavu? Da li osjetiš na sekundu barem da ti nedostajem? Da li pomisliš na sekundu barem - pa možda bih mogao...? Ili možda ne? Stotine pitanja postavim u svojoj glavi, ali ne i tebi. Moj zaštitni znak.

I opet, još jedna noć u koju ulazim maštajući...ne govoreći, ne tražeći, ne čineći, a možda i plačući... Ma, moj zaštitni znak.