Ne mogu ne oduprijeti se dojmu da me opet zoveš samo za druženje, čitaj sex. Ne mogu.
Sve u meni vrišti od euforije da si se uopće javio nakon 2 tjedna, ali tvoj prijedlog već iz daljine zvuči kao booty call.

Ma fuck scale from 1 to 10, you want me 15.

Čudim se zapravo samoj sebi da znam raspoznati tvoj poziv, a neki dio u meni još uvijek misli da ima nade da bude nešto više. Kojem dijelu mene vjerovati? Onome koji iskustveno može prepoznati fuckera, slobodnjaka, "zločestog dečka" na kojeg padaju sve žene ili onome koji nevino misli da je svaki poziv poziv iz ljubavi?

Oba su prisutna u meni i nadmeću se svojim argumentima, a dobri su argumenti od oba dijela. Iskustveni dio mene pamti obrasce i točno zna kada i zašto se javljaš. Godi mu, što je najbolje od svega. Zna da misliš, da radiš planove, da kemijaš sve i svašta samo da dobiješ svoj cilj - fizičku mene.
Onaj drugi, naivni, zaljubljeni, otvoren i iskren dio sve pokušava pretvoriti u bajkovitu priču, ljubav iz snova, ono nešto što će pokazati svijetu da je sve moguće. Taj dio mene je sretan i uzbuđen iz istog razloga - misliš, planiraš.

Da li da uopće razmišljam o tome koji je u pravu? Neću pogoditi. Ako se priklonim jednom od tih dijelova, pitat ću se što bi bilo da sam poslušala drugi dio sebe? Ne mogu se odlučiti i zato tebe krivim.
Iako, znam da što god napravila, samo je moja odluka s kojom ću živjeti.

Kupila sam malo vremena kombinirajući mudrost oba dijela, no, vrijeme ima jednu realnu komponentu, a to je da curi. Ističe. Doći će trenutak da odlučim koji ću poslušati, a nisam sigurna da sam dovoljno odrasla i odgovorna da, kada si ti u pitanju, to podnesem.

Pustit ću da vrijeme odredi svoje. Možda se ipak sutra probudim pametnija i odgovor me dočeka serviran....
Znam da lažem samu sebe, ali lijepo je barem malo se zavaravati...

Morat ću dalje kroz život što god da odlučim u vezi tebe, a dva dijela mene započinju svoju borbu...