Počelo je s mojom prehladom i osjećajem raspadanja i gaženja kamionom. Naime, nisam otišla kod liječnika, ali igrom slučaja nazvala me moja prijateljica doktorica. I pričamo jedna drugoj dogodovštine i novosti iz života u zadnjih par dana od posljednje kave, a ja se uopće ne sjetim pitati nju što mi je. Mislim, ona je moja prijateljica, ali mi se ne da gnjaviti ju s pričanjem mojim simptoma i pitanjima „Što mi je? Što mi je?“. Međutim, skužila je sama po meni da ne zvučim kao ja pa je izvukla kliještima opis stanja i dala mi dijagnozu.

Ja mojim prijatelji(ca)ma znam zanimanja, znam struku, ali ja kroz prijateljstvo to zaboravljam, stavljam sa strane taj podatak. Ono što hoću reći jest da imam svog liječnika opće prakse, stomatologa, ginekologa, frizerku, kozmetičarku, manikerku, pedikerku, masera, odvjetnika.... i sve što mi u mom životu treba. Neki od njih jesu moji prijatelji(ce), ali usluga je normalno plaćena i odrađena u radno vrijeme. Moji prijatelji koji su liječnici, stomatolozi, ginekologi, frizeri, kozmetičari itd. itd. nisu tu da bi mi dijelili savjete i usluge vezane uz svoju struku besplatno i u slobodno vrijeme, za vrijeme godišnjih odmora i slično. Izbjegavam to.
Izbjegavam to jer ja sam informatičar i mene jednostavno zovu u bilo koje doba dana i noći jer je baš sada nečiji komp odlučio zadavati brige. Ma mojim prijatelji(ca)ma ću učiniti tu uslugu iako baš nije zgodno kada zovu uslijed gužve, sastanka, službenog puta i ostalim sličnim situacijama kada u glavi imam 5000 drugih stvari pa mi se nije jednostavno prešaltati na njihov problem. Onda se javim kada riješim poslovnu situaciju. Kada nazovu kada nije frka na poslu, kada sam doma, kada imam vremena, uvijek ću rado pomoći. Ne odbijam pomoć prijatelji(ca)ma, ali ipak volim kada je to u moje radno vrijeme.

Međutim, već sam prestala brojati koliko puta sam nekome u društvu bila predstavljena kao „Ovo je RiLady. Ona je informatičarka.“ Osoba odgovara: „Joooooooooj, super, baš imam jedan problem. Znaš.......“ i onda razvežu priču i očekuju da ja kao iz rukava dam savjete i riješim problem njihova ljubimca – čudotvorne kutije. Te situacije posebno mrzim. Moje vrijeme i moji savjeti koštaju. Za nekoga koga vidim prvi put u životu ne pada mi na pamet razbijati moždane vijuge. Ili kako bi rekao jedan moj kolega po struci „Sve što uzima više od 15 minuta mog vremena, naplaćuje se po cjeniku.“ Kako si ti ljudi zamišljaju da je netko samo za njih na raspolaganju. E sada, da se to dogodi jednom, ja ne bih ništa rekla. Ali kada nazove 15 ljudi u 3 dana i započnu mi priču tipa „Ti to radiš svaki dan, tebi će biti lakše....“ ja dobijem mlade.

Imam jednu prijateljicu koju sam na nekoj zabavi upoznala s jednim prijateljem kirurgom i žena je njega odmah napala problemima oko barem tri operacije koje bi ona napravila, ali nije sigurna ...bla, bla, bla.... Htjela sam u zemlju propasti. Od tada izbjegavam govoriti o zanimanjima. Provodim takvu praksu da kada upoznam osobu i saznam čime se bavi, pričam o svemu samo ne o području u kojem radi. Čovjeku je vjerojatno dosta posla, a kamoli da ga još netko gnjavi i u slobodno vrijeme.
Ako mi baš zatreba upravo ta profesionalna usluga, onda kažem „Odlično. Baš mi to treba. Mogu li dobiti vizitku i najaviti se za sastanak...“.

Eto, dakle, ne zaboravljam da ima ljudi koji vole o svom poslu pričati od 0 do 24. Ali takvi se kroz razgovor prepoznaju.
Ja sam oprezna pri traženju profesionalnih usluga i izbjegavam to koliko god mogu kod svojih prijatelj(ic)a.
kao i u svemu i za to postoji vrijeme i mjesto.