Kada sam bila mala jako sam se voljela igrati papirnatim lutkicama. Onima koje ste izrezivali u novinama zajedno s odjećom i onda ih presvlačili. Ja sam imala za njih izmišljen život. Svaka se nečim bavila u životu i imala svoju priču. Svakoj sam crtala odjeću i tako proširivala asortiman odjeće, ali i novih životnih situacija. Bilo je to jako davno. Lutkice su završile u kontejneru za smeće, kao i odjeća.
U mislima sam se vratila papirnatim lutkicama. One sada nemaju ženski lik i izmišljenju životnu priču. Moje papirnate lutkice su sada muškarci koji me okružuju, a njihove životne priče itekako su stvarne. Uz njihove priče povezana je i moja. Djelomično. Malo, ali ipak jeste.
Izvlačim iz zamišljene ladice prvog papirnog lutka. Ne mjenjam mu odjeću. To je zbilja igra za djecu. Sada mu mjenjam status koji ima u mom životu.
Prvi lutak, lutak D definitivno odlazi iz mogu života. Ušao je pred malo, sasvim slučajno i pokazao se užasno naporan, dosadan, ne čuje jednu jedinu riječ koju mu čovjek kaže, izaziva mi samo negativne osjećaje i jednostavno ga ne podnosim. Završava u košu za smeće.
Drugi lutak je Mladji. Onaj koji je znao izmamiti osmjeh, ali jednako kako bi se pojavio, tako bi i nestao. Neko određeno vrijeme. Ne volim osobe koje dođu i prođu, kao vjetar, misleći da ćeš ih uvijek dočekati jednako veselo i nastaviti tamo gdje je stalo, kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. Ma kakvi, naporan lutak za igranje. Završava u košu za smeće.
Treći lutak je Smeđooki. Njega stavljam u ladicu i vadim iz ladice već danima. Ne shvaćam ga ozbiljno. Fora je za igranje, ali meni više nije do igranja. On je baš lutak s kojim bih se trebala igrati odijevanja i svlačenja, ali nije mi do toga. Sorry, but jebiga. Završava u košu za smeće.
Četvrti lutak... ne gledam.... samo dotičem... provjeravam jel' još uvijek u ladici... zatvaram je... dosta je bilo čišćenja smeća... neki drugi put...
Post je objavljen 22.01.2006. u 14:15 sati.