Prehlada me muči već mjesec dana. Nos curi toliko da je promet papirnatim maramicama skočio sigurno za 10%. Grlo jedan dan grebe, drugi dan svrbi, treći ne mogu pričati, četvrti peče. I pastile za grlo su naglo postale popularne. Gutam ih ujutro, popodne i navečer. Vitamini, Maxflu i sva ostala popularna i stara narodna medicina ne pomažu mi da se riješim prehlade jer, naravno, ja ne znam odležati i izliječiti se. Ja paradiram po gradu i idem na posao kao da sam zdrava k'o dren (uvijek sam se pitala otkud ova uzrečica). Jučer i danas je vrhunac. Počeo mi je krvariti nos. Vjerojatno od jednomjesečnog natezanja i brisanja ni on više ne može izdržati, brižan.
A ja? Ja ne znam biti prehlađena. Prehlada mene ne može spriječiti od obavljanja apsolutno svih dnevnih i noćnih aktivnosti koje imam. Kao da će svijet stati ako ja nešto ne obavim zbog prehlade. Ja za to ne idem kod liječnika. To mi je gubljenje vremena. Kao da se radi o tuđem tijelu, a ne mom vlastitom.
Ne znam da li ću ikad konačno naučiti biti prehlađena? Nije mi to u karakteru :).
Ne znam kada ću na prvo šmrcanje zakucati teti doktorici na vrata i reći da trebam pomoć pri ozdravljenju. Uvijek mi je u glavi misao da će proći samo od sebe. Da, hoće, ali ne nakon par dana ležanja, nego nakon par mjeseci hodanja.
Ne idem kod liječnika jer ja nemam temperaturu. Moja prehlada uvijek dolazi bez pratnje temperature. Ne žalim se zbog toga. Međutim, dva do tri puta u životu kada sam imala temperaturu, ona je iznosila punih 37 stupnjeva i ja sam umirala. Nisam niti na WC mogla otići sama.
Ali danas se zbilja ne osjećam dobro. Glava mi puca, iz nosa sada curi i krv, na grlo se više ne obazirem jer manje boli kada ne mislim na to. Temperature, naravno nema. I ja opet ne želim otići kod liječnika jer prehlada se kod mene liječi na nogama.

Jedino mi je malo teško čitati postove zbog glavobolje. To mi teško pada.